Drugačiji pogled na ekonomsku stvarnost | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Drugačiji pogled na ekonomsku stvarnost

Uoči predstavljanja na ZagrebDoxu s austrijskim redateljem Christianom Todom razgovarali smo o njegovom filmu "Društvo besplatnog ručka" u kojem propituje ideju zajamčenog osnovnog dohotka.

Razgovarala: Martina Domladovac

Otvoreno je četrnaesto izdanje ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma. U sedam dana festivala kroz nekoliko različitih programa prikazuje se više od sto naslova koji pokrivaju širok spektar tema i vode u različite krajeve svijeta. Tradicionalno, jedan od glavnih festivalskih programa predstavlja Regionalna konkurencija koja ove godine donosi sedamnaest ostvarenja autora koji obrađuju različite teme. 

Među filmovima koji se prikazuju u regionalnoj konkurenciji imamo priliku vidjeti i film Društvo besplatnog ručka austrijskog autora Christiana Toda. Tod je ekonomist koji trenutačno piše doktorat o zajamčenom osobnom dohotku. Ovo mu je treći film nakon hvaljenog debitantskog filma Fatsy – The Last Cowboy of Austria (2007), te prvog dugometražnog filma Es muss was geben (2010) kojim se probio kao umjetnički redatelj. 

U filmu Društvo besplatnog ručka Tod istražuje ideju zajamčenog osnovnog dohotka kojim bi svi, zaposleni ili ne, s navršenom dvadeset i jednom godinom trebali imati pravo na fiksni mjesečni prihod. Ova ekonomska teorija ulazi u politički mejnstrim u vrijeme kada se potpuna automatizacija rada čini sve bližom i sve izvjesnijom, a dokidanjem potrebe za radom prijeti kolapsom trenutne konzumerističke ekonomije. Uvođenje zajamčenog osnovnog dohotka navodi se kao logično rješenje problema, no nailazi na žestoke protivnike i kritike. Upravo time bavi se film koji je naslov dobio po svojevremeno znakovitoj izjavi Ronalda Regana: "Ne postoji besplatan ručak". 

Uoči predstavljanja na ZagrebDoxu, s autorom filma razgovarali smo o ideji zajamčenog osnovnog dohotka, mogućnosti njegove implementacije i približavanju ekonomskih ideja medijem filma.

 

 

K.P.: Društvo besplatnog ručka dokumentarac je koji istražuje ideju zajamčenog osobnog dohotka i njegovog utjecaja na ekonomiju i redistribuciju moći. Koliko je film podoban medij za adresiranje ekonomskih tema? Što se ovim filmom nadate postići?

Film  je najefikasniji medij za podizanje svijesti o društvenim pitanjima. Istovremeno angažira publiku intelektualno i emocionalno, što je kod ljudi ključno za promjenu tradicionalnih pogleda na stvarnost. To je također nešto što želim postići ovim filmom: prikazati drugačiju stvarnost u devedeset minuta i dati publici svježi pogled na svijet u kojem žive.

 

K.P.: Da li je, prema vašem iskustvu ekonomista, s obzirom na sve veću automatizaciju rada, zajamčeni osobni dohodak realna mogućnost u bliskoj budućnosti?

To će se dogoditi prije no što mi to možda očekujemo. Kad sam se prije otprilike dvanaest godina počeo baviti idejom zajamčenog osobnog dohotka, promišljanje ove teme bilo je gotovo isključivo ograničeno na akademski prostor. Rasprava o zajamčenom dohotku se od tada ubrzano proširila, a tek prije tri godine došla je i do mejnstrim medija. Eksperimenti zajamčenog dohotka iskaču diljem svijeta i gotovo svaki članak o automatizaciji i digitalizaciji spominje zajamčeni dohodak kao moguće rješenje, barem u jednoj rečenici. Kladim se da ćemo vidjeti implementacije programa zagarantiranog dohotka na nacionalnim razinama unutar pet do deset godina. Vjerojatno u Kaliforniji i nekim zemljama u razvoju. 

 

K.P.: Kakvo je Vaše mišljenje o teorijama da je uvođenje zajamčenog dohotka prvenstveno pokušaj održavanja visoke potrošnje i konzumerizma, s obzirom na to da će visoko automatizirana proizvodnja u budućnosti  isključiti potrebu isplaćivanja radničkih nadnica i samim time onemogućiti potrošnju? Također, ako uzmemo u obzir da uvođenje zajamčenog dohotka ne uključuje kontrolu cijena, postoji li opasnost da se kroz utjecaj na cijene njegovi korisnici ciljano drže u siromaštvu kako bi ih se lakše discipliniralo? 

Pa prije svega, razuman i pravedan zajamčeni dohodak mora biti strogo vezan za ekonomski učinak. Za početak, ja predlažem upotrebu jedne trećine BDP-a za zajamčeni dohodak. U tom smislu svi će biti ekonomski dionici njihove političke zajednice. Stoga se zajamčeni dohodak može smatrati dividendom na učinak čitave ekonomije. Ako ekonomija raste (u novčanom smislu), zajamčeni dohodak automatski se povećava, kao i obrnuto. Naravno, mnogi ekonomisti boje se da bi povećana tehnološka nezaposlenost mogla voditi prema značajnom smanjenju konzumerističke potražnje. Kao u sada već legendarnom razgovoru Henryja Forda II i sindikalnog vođe Waltera Reuthera ranih 1950-tih kada je Ford pokazao Reutheru potpuno automatiziranu traku za proizvodnju automobila. "Walter, kako ćeš natjerati robote da plaćaju sindikalne pristojbe?", pitao je Ford. Reuther je odgovorio: "Henry, kako ćeš natjerati robote da kupuju tvoje automobile?" 

Ali zajamčeni osnovni dohodak puno je više od načina da srednja klasa zadrži svoju kupovnu moć (alternativa je pustiti masu da umre od gladi). Zajamčeni dohodak je također katalizator za nove oblike produkcije. S financijskom sigurnošću zajamčenog dohotka lakše je postati poduzetnikom, proizvođačem, umjesto kompenziranja nedostatka mogućnosti s više konzumerizma. U kombinaciji s posljednjim tehnologijama kao što su sve sofisticiraniji 3D printer (metala, plastike, organskih materijala), zajamčeni dohodak omogućava malim grupama ljudi da izazovu velike korporacije i monopole, što vodi do više kompeticije i učinkovitije i inovativnije tržišne ekonomije.   

Uzmimo europski kartel kamiona kao negativni primjer: četrnaest godina najveći europski proizvođači kamiona sklapali su tajne dogovore kako bi namještali cijene i gušili razvoj efikasnijih i više ekoloških motora. Možete također pogledati rast cijena nekretnina od financijske krize 2008. godine: iako centralne banke stvaraju više novca nego ikad prije, sve zapadne ekonomije očajnički se bore protiv deflacije. Već nekoliko godina vodi se razgovor među ekonomistima koji ozbiljno smatraju da je inflacija stvar prošlosti. Jedine iznimke su cijene nekretnina i stanarine. To je zato što dodatni novac ne pronalazi svoj put prema srednjoj klasi. Umjesto toga gomilaju ga financijske institucije i bogati koji investicije u nekretnine smatraju sigurnom lukom. 

Kada bismo svima u našem društvu platili novac stvoren u našim centralnim bankama u formi zajamčenog dohotka, mogli bismo zapravo vidjeti deflacijski efekt na cijene nekretnina i stanarina. Ljudi bi se mogli vratiti u ruralne krajeve ako žele, tamo pokrenuti poslove, baviti se organskim ratarstvom ili jednostavno živjeti od njihovog zajamčenog dohotka jednom kad ekonomija postane potpuno automatizirana. Nema potrebe ostati u prenatrpanim gradovima samo zbog više mogućnosti zaposlenja. Ovo također pobija stari argument protiv redistribucije s vrha. Često se ističe da se ne trebamo brinuti što bogati postaju bogatiji jer ne uzimaju novac od nas. To naprosto nije točno ako uzmemo u obzir gornje primjere. Ukratko, zajamčeni dohodak dovest će do učinkovitije, puno više inovativne i puno produktivnije ekonomije. 

 

K.P.: S obzirom na to da zahtjevi za zajamčenim dohotkom dolaze iz razvijenih zemalja Zapada, koliko je realno očekivati da će ove zajednice željeti dijeliti ekonomske povlastice s rastućom imigrantskom populacijom? Postoji li opasnost da zajamčeni osobni dohodak ostane privilegija bijelih žitelja Zapadnih zemalja, a da će umjesto poboljšanja radnih uvjeta, takozvane "shit jobs" u većoj mjeri preuzeti imigranti?

To nije u potpunosti točno. Vjerojatno ćemo prvo vidjeti zemlje u razvoju kako uvode zajamčeni osobni dohodak. Ekonomisti Svjetske banke kao i Međunarodnog monetarnog fonda odustali su od ideje implementacije programa ekonomske štednje u zemljama koje primaju pomoć. Sve se više priča o programima novčanog transfera koji bi trebali biti implementirani kao uvjet za kredite Svjetske banke i MMF-a. A novčani transfer samo je još jedan naziv za zajamčeni osobni dohodak. I bio bi vrlo jeftin. U većini zemalja u razvoju zajamčeni dohodak od samo 20 dolara mjesečno imao bi velik utjecaj na životne uvjete, ekonomsku učinkovitost i produktivnost. Naravno, imigranti u visoko industrijaliziranim ekonomijama trebali bi također imati pravo na zajamčeni dohodak. Inače bi dobili situaciju kao u Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje samo oko deset posto populacije živi u obilju, a ostali rade za bogatu manjinu u ropskim uvjetima. S time na umu, može se naravno raspravljati o prikladnim periodima tranzicije za stjecanje prava na zajamčeni dohodak. Također, sa zajamčenim dohotkom u najsiromašnijim zemljama, pritisak za migracijom prema razvijenijim zemljama samo zbog ekonomskih razloga bio bi puno manji. 

 

K.P.: Ovo je Vaš treći film nakon hvaljenog Fatsy – The Last Cowboy of Austria i Es muss was geben i vidljivo je da se krećete  prema kompleksnijim i u nekoj mjeri ozbiljnijim temama. Od kud crpite inspiraciju i koje teme namjeravate obrađivati u budućnosti?

Iako Es muss was geben može biti smatran glazbenim dokumentarcem, on je više od toga. Bavi se ponovnim zauzimanjem zajedničkih dobara, gradnjom "grass roots" inicijativa i DIY kulture. U sljedećem projektu zaronit ću u najfundamentalnija egzistencijalna pitanja i želim pitati "što čini čovjeka"?  

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 26.02.2018

VEZANE VIJESTI

Pa pa proleteri...: politička kriza i tehnološki razvoj

Piše: Tomislav Medak

Drugi dio ogleda ukazuje na moguće socijalne i političke posljedice destabilizacije društva rada u slučaju da (djelomičnom) automatizacijom dođe do strukturne nezaposlenosti većih razmjer

Pa pa proleteri...: automatizacija i kriza rada

Piše: Tomislav Medak
Prvi dio ogleda donosi povijesnu skicu transformacija industrijskog rada, društvenih faktora koji su ih poticali ili kočili, te uklapanja u razvojnu dinamiku kapitalističkog sistema danas.

Kakva je budućnost dokumentaraca?

Piše: Martina Domladovac

Na raspravi To Doc or Not to Doc, održanoj u sklopu ZagrebDoxa, zaključeno je kako se zbog nesigurnosti financiranja dokumentaristika najčešće svodi na hobi.