Držati glavu iznad vode | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Držati glavu iznad vode

Sa Selmom Banich i Ninom Gojić razgovarali smo o istraživanju Kako žive umjetnice, nedavno pretočenom u istoimenu publikaciju.

Razgovarala: Ivana Pejić

FOTO: Renato Buić

U sklopu programa Oblikovanje izvedbe udruge Prostor Plus, tijekom 2017. i 2018. godine izvedbena umjetnica Selma Banich i dramaturginja Nina Gojić provele su istraživanje o radnim i životnim uvjetima radnica u kulturi pod nazivom Kako žive umjetnice. Iz istraživanja u kojem je sudjelovalo preko stotinu umjetnica i radnica u kulturi iz Rijeke i okolice proizašla je istoimena publikacija, svojevrsni "organizacijsko-umjetnički memento" čiji centralni dio čini opsežna analiza ženskog rada u kulturi. Kako bi se njihova pozicija, ona dvostruke margine, učinila vidljivijom planirana je i izrada murala posvećenog ženama, no organizatorice nisu uspjele dobiti lokacijsku dozvolu koja bi omogućila da ova tema dobije trag i u javnom prostoru grada.

O rezultatima istraživanja i publikaciji Kako žive umjetnice te o materijalnim i društvenim uvjetima u kojima rade razgovarali smo s urednicama Selmom Banich i Ninom Gojić. 

 

Publikacija Kako žive umjetnice nastala je kao rezultat opsežnog istraživanja kojim su obuhvaćene umjetnice svih dobi u svim područjima umjetnosti. Kako ste se odlučile baviti položajem ženskog rada u kulturi baš na ovaj način, koji izlazi izvan granica vaše uobičajene prakse?

S.B.: Za početak bih voljela dati kontekst odnosno ukratko objasniti odluku da istraživanje o položaju ženskog rada u kulturi započnemo provoditi upravo u Rijeci. Iako tu ne živim, za grad i riječku umjetničku zajednicu me vežu kontinuirane umjetničke suradnje s riječkim Trafikom i Prostorom Plus, od 2002. na ovamo, a recentnije i s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca. Iz tih suradnji, s vremenom, nastajala su i brojna prijateljstva. U sklopu edukacijskog programa Oblikovanje izvedbe Prostora Plus vodila sam dvije radionice – Prema tjelovanju (2015.) i Kolažiranje grada (2016.) koje su se bavile emancipacijskim potencijalom (ne isključivo ženskog) tijela u izvedbenom i širem društvenom kontekstu. Kad je stigao poziv za treću, odlučila sam im predložiti da umjesto radionice napravimo istraživanje o tome kako žive umjetnice u Rijeci i okolici te sam na suradnju pozvala dramaturginju i drugaricu iz Zagreba Ninu Gojić. Ninu sam pobliže upoznala kroz Plenume Zagrebačkog plesnog centra, u borbi za samoupravljanje kapitalnim resursom za naš rad.

Paralelno, zbog sve prekarnijeg položaja u kojem sam se i sama našla kao umjetnica, a koji dijelim s mnogobrojnim kolegicama (i ne samo njima), i sve težih društvenih, političkih i ekonomskih uvjeta za život, koje dijelim s većinom žena (i ne samo njima) – htjela sam napraviti istraživanje koje će tematizirati upravo tu poziciju dvostruke "nevidljivosti" i socio-ekonomske raslojenosti, koje će nam ukazati na sistemske uzroke trenutačnog položaja ženskog rada u kulturi. Stoga je ovo istraživanje pokušaj da o našem položaju progovorimo javno, zajedno i glasno. Prilika da prekinemo s internalizacijom problema i kritički analiziramo uzroke. Patrijarhat i kapitalizam su, naravno, uz sistemske instrumente kojima se oni provode, uzroci naših nezavidnih, prekarnih egzistencija. Otpor da im se "prilagodimo" i "predamo" bez borbe, dodatno otežava našu poziciju jer ostajemo trajno izložene raznim oblicima institucionaliziranog nasilja, učestalo bivajući marginalizirane kao žene i kao umjetnice. U Zagrebu je takav oblik kontinuirane sistemske marginalizacije sve intenzivnije prisutan u posljednjih deset godina. Tko želi "držati glavu iznad vode" poprima i perpetuira izrabljivačke mehanizme kojima je i sam/a pokoren/a ili se iscrpljuje u samo-ekspolataciji, radeći nekoliko poslova istovremeno (najčešće potplaćenih ili bez ikakve naknade) u struci ili izvan nje, živi od nasljedstva ili pomoći obitelji i/ili partnera/ice, a sve češće odlazi iz zemlje odnosno migrira u potrazi za ekonomskom sigurnošću i stabilnošću.

U tom kontekstu, iako nam nije bilo zacrtano kao polazište, analizu stanja ženskog rada u kulturi u Rijeci i okolici korisno je promatrati i u kontekstu Rijeke kao Europske prijestolnice kulture. Rezultati istraživanja su poražavajući jer pokazuju da materijalna baza za rad i život (riječkih) umjetnica gotovo da i ne postoji. Bit će zanimljivo vidjeti da li će se i kako projekt Rijeka 2020 - EPK odraziti i na sistemsko poboljšanje uvjeta za rad i život radnica u kulturi, posebno u periodu nakon završetka projekta.

 
Spomenuli ste borbu za prostorne resurse – prostorna podkapacitiranost i nedostatak osnovne infrastruktutre za umjetnički rad jedan je od fokusa istraživanja, koje obuhvaća i druge razine rada u umjetničkom sektoru, kako materijalne tako i nematerijalne. Što rezultati istraživanja pokazuju, u kojim uvjetima umjetnice rade?

N.G.: Istraživanje je, vrlo očekivano, pokazalo da se životni i radni uvjeti naših ispitanica uvelike razlikuju ovisno o tome jesu li umjetnice i kulturne radnice zaposlene u institucijama ili rade vaninstitucionalno u prekarnim uvjetima. One koje su zaposlene u institucijama (HNK Ivana pl. Zajca, APU Ri, MMSU, Glazbena škola, Osnovna škola za balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica i EPK Rijeka) kao pozitivne aspekte navode stabilna i redovita primanja, plaćeno zdravstveno i mirovinsko osiguranje, plaćeni godišnji odmor, mogućnost napredovanja u poslu, dostupnost resursa za rad (poput prostora i opreme), dok prekarne kulturne radnice kao svoje beneficije ističu mogućnost samostalnog biranja angažmana i fleksibilno radno vrijeme. Velika većina ispitanica procjenjuje da su plaćene za manje ili pola vremena koje provode u kulturnom radu, a za čak 83% ispitanica primanja u struci ili mirovina nisu dovoljni za podmirivanje realnih životnih potreba. Zatim, mjesečni prihodi od kulturnog ili pedagoškog rada za čak 55% ispitanica manji su od hrvatskog prosjeka, a za 34,8% ispitanica i od hrvatskog minimalca. 68% ispitanica koje su majke smatra da primanja od umjetničkog odnosno pedagoškog rada nisu (ili većinom nisu) dovoljna za uzdržavanje djece, preko 61% ispitanica nema trajno riješeno stambeno pitanje, a za 80% ispitanica je stambeni prostor ponekad ili uvijek ujedno i njihov radni prostor. Velika većina ispitanica, uključujući i zaposlene umjetnice, ulaže vlastite resurse u svoju umjetničku i/ili pedagošku praksu (uključujući vlastiti novac za produkciju radova i troškove stručnog usavršavanja, radnu odjeću, obuću i opremu, knjige, kostime, informatičku opremu i opremu za snimanje slike i zvuka, vlastite instrumente, prostorne resurse, osobna vozila i drugo).
 
Nadalje, istraživanje je pokazalo da se 48% ispitanica susrelo s nekim oblikom diskriminacije na radnom mjestu i izvan njega (većina ispitanica bile su diskriminirane na osnovi spola i rodnog identiteta, a jedan dio na osnovi rase, etničke pripadnosti i kao pripadnice nacionalne manjine), da je čak 36,8% ispitanica bilo izloženo mobbingu na radnom mjestu (pritom se etička povjerenstva, strukovne udruge i sindikati nisu pokazali kao efikasni saveznici u pružanju potrebne podrške), a preko 25% ispitanica je za isti posao plaćeno manje od svojih muških kolega (pritom su podaci o honorarima često nedostupni i netransparentni pa je stoga otežano reagirati na rodno uvjetovane razlike u plaćama). 
 
Prekarni umjetnički rad, pored nesigurnih uvjeta i izostanka značajnog dijela socijalnih beneficija, pretpostavlja i razne oblike "nevidljivog" rada poput apliciranja na natječaje te različitih mentorskih i savjetodavnih angažmana. Može li poziv na "povratak gerili" koji sve češće čujemo prekinuti taj začarani krug, može li doprinijeti sistemskom poboljšanju radnih uvjeta u umjetničkom sektoru?
 
S.B.: Rezultati istraživanja pokazuju da većina umjetnica već ionako radi i živi u skoro pa gerilskim uvjetima, oslanjajući se na samoorganizaciju u svim sferama života i na pomoć neformalnih zajednica skrbi. S obzirom na gore navedene podatke, moramo kritički prozvati promašene kulturne, socijalne i ekonomske politike te zahtijevati sistemske promjene u svim sferama života. Borba za naša umjetnička, radnička i reproduktivna prava mora se sagledati unutar šire (globalne) klasne borbe, odbacivanjem bilo kakvog oblika prisilne vlasti i autoritarne kontrole nad društvenim, političkim, ekonomskim i kulturnim institucijama. Istraživanje pokazuje da u ovim uvjetima od svojeg rada ne možemo živjeti, da smo učestalo zakinute donositi sistemski neuvjetovane životne odluke kao rezultat dugotrajne i radikalne nejednakosti, da već dugo ulažemo sve svoje kapacitete i resurse u socijalnu organizaciju života iz kojeg smo (kao politički subjekti) skoro pa u potpunosti izvlašćene jer nam je uskraćeno pravo na samoupravljanje resursima za (vlastiti) rad i život.
 
Ako ništa drugo, istraživanje i publikacija Kako žive umjetnice? poziv je upućen ženama (i ne samo njima) na organiziranje i preuzimanje kontrole nad vlastitim životima, na radnom mjestu i izvan njega. Nismo same, svjesne smo cijelog spektra problema i prepreka u domeni ženskog rada u kulturi, ali i pozicije ženskog reproduktivnog rada u širem društvenom kontekstu. Svjesne smo da su se javni servisi raspali, točnije da su planski uništeni, od javnog obrazovanja i zdravstvene zaštite preko stambenih i mirovinskih fondova do dokidanja sredstava za rad. Paralelno, uviđamo da se umjetnost i rad u kulturi instrumentalizira za populističke, neoliberalne i reaktivne (nazadne) politike i njezine ciljeve. Zbog svih ovih razloga, pozvane smo kao žene i kao umjetnice suprotstaviti se režimu koji stvara nepravedno, otuđeno i obespravljeno društvo. Nemojmo se zavaravati, svi mi koji smo na svojoj koži iskusili nemogućnost ostvarivanja egzistencije kroz (umjetnički) rad pozvani smo krenuti protiv onih koji su nam tu egzistenciju, slogu, (trans)solidarnost i mir uskratili.
 
 
Jedno od pitanja na koje ste se u istraživanju fokusirale jest i pitanje samoorganiziranog rada i stvaranja savezništva u polju djelovanja. Je li iskustvo samoorganiziranja doprinijelo promjenama radnih uvjeta?

N.G.: Istraživanje pokazuje da jest, a naše ispitanice navode i pozitivne i negativne promjene. Većina ispitanica rekla je da sudjeluje u tijelima odlučivanja u svojoj radnoj okolini, poput strukovnih udruga, sindikata, radničkim, školskim ili fakultetskim vijećima, te u neformalnim inicijativama i drugim tipovima udruženja (udruga, umjetnička organizacija, neprofitna organizacija, samostalna djelatnost, neformalni kolektiv). Ipak, pitanje je je li to realno stanje stvari ili su se našem istraživanju ionako odazvale umjetnice i kulturne radnice koje već otprije imaju afinitete prema temama vezanim uz problem rada i radničkih prava te praksama udruživanja, samoorganizacije i solidarizacije s koleg(ic)ama.
 
Preko dvije trećine ispitanica na pitanje imaju li iskustva samoorganiziranja u struci odgovara potvrdno, a manji dio negativno. One koje imaju iskustva samoorganizacije navode sljedeće konkretne  i pozitivne rezultate svojeg angažmana: proširenje infrastrukture i povećanje resursa za rad u izvaninstitucionalnom i institucionalnom kontekstu, de(re)hijerarhizacija rada, obavljanje radnih zadataka u roku, dobivanje novih angažmana, pomaci u struci koji utječu na potrebne reforme u umjetničkom i/ili obrazovnom polju, bolja organizacija vremena u privatnoj sferi života, povećanje motivacije za rad i kreativnosti kod korisnika programa, prepoznavanje problema u široj zajednici, mijenjanje zakona i pravilnika, osiguravanje podrške sektoru, otvaranje novih radnih mjesta, otvaranje novih institucija u polju umjetničkog obrazovanja, jačanje interdisciplinarnosti i transinstitucionalnosti, stvaranje i stabilizacija novih kolektiva, inicijativa i manifestacija u izvaninstitucionalnom polju i unutar postojećih institucija, jačanje inkluzivnih praksi u izvaninstitucionalnom polju i unutar postojećih institucija (uključivanje osoba s invaliditetom u zajednicu), stjecanje praktičnog iskustva i razvoj kreativnih potencijala. 
 
Kao negativne promjene navode: smanjenje vremenskih, prostornih i drugih kapaciteta za vlastitu umjetničku praksu i (re)produkciju rada, opstruiranje rada od strane neistomišljenika i donositelja sistemskih odluka, daljnja prekarizacija umjetničkog rada i radnih uvjeta, smanjenje slobodnog vremena.
 
 
U projektu je planirana i izrada murala posvećenog ženama Rijeke kojim bi ova problematika "prešla s papira na ulicu". Međutim, gradska uprava nije odobrila lokaciju za takav mural. Kako to tumačite?

S.B.: Mural posvećen ženama Rijeke trebao je biti poziv na kritičko promišljanje uloge i emancipacijskog potencijala ženskog kulturnog rada u širem društvenom kontekstu, kao i pozicije ženskog reproduktivnog rada i klasnih proturječja u kontekstu aktualnog pokušaja društvene retradicionalizacije i neokonzervativnih reformi. Mural smo htjele realizirati na lokaciji koja nije apriori namijenjena kulturi. Htjele smo ući u živo tkivo grada kako bi žene svih generacija, posebno žene koje ne posjećuju, iz bilo kojeg razloga, kulturna događanja, mogle prepoznati mobilizacijski potencijal zajedništva u njemu. Mural posvećen ženama je također bio način da javno (pri)kažemo kako očekujemo sistemske promjene u svim sferama života žena, ne samo u životima onih koje rade u domeni umjetničkog i kulturnog rada. Budući da nam gradska uprava do današnjeg dana nije odobrila lokaciju za mural te da smo se u procesu dogovaranja jedne od lokacija susrele s pokušajem cenzuriranja njegova sadržaja, odlučile smo se na izradu pokretnog murala, točnije transparenta, kojim aktualnu borbu za ženska umjetnička, radnička i reproduktivna prava nastavljamo u nekoj od budućih povorki, na idućem maršu, protestu, štrajku ili blokadi.
 
Iskreno, doista me čudi što gradska uprava nije odobrila lokaciju. Voljela bih čuti kako oni to objašnjavaju jer od murala ženama nećemo odustati. Kao što nećemo samo tako prijeći niti preko pokušaja cenzure sadržaja jednog od fragmenata murala koji je trebao biti na zidu jedne riječke osnovne škole. Od te priče planiramo napraviti strip. Još uvijek smo u šoku zbog načina na koji je uprava te škole pokušala arbitrirati kako, odnosno kakva, žena treba biti predstavljena u javnom prostoru, a time i u širem društvenom diskursu. Pritom, moram spomenuti da su u oba slučaja naše sugovornice i same bile žene što dokazuje da i same žene ponekad perpetuiraju patrijarhalne obrasce.
 
Također, želim spomenuti da Prostor Plus još nije dobio niti kune za ovaj projekt iako su sredstva grada preko natječaja javnih potreba u kulturi za 2018. odobrena, a kako je Ministarstvo kulture odbilo sufinancirati ovo istraživanje, radile smo ga gotovo volonterski. Apeliramo i ovim putem da se odobrena sredstva, iako minimalna za ovakav poduhvat, isplate čim prije kako bi žene koje su sudjelovale u njemu mogle platiti račun za struju, dječji vrtić ili uložiti sredstva natrag u svoju umjetničku i/ili pedagošku praksu.  
 
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 
Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 11.12.2018

VEZANE VIJESTI

Estetika rubnosti u središtu grada

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović

Koncepcija 14. Performance Art Festivala Leile Topić vrlo je promišljeno aktualna i u umjetničkom i u društvenom smislu.

Komu, čemu umjetnost?

Piše: Ivana Pejić
Gubitak kritičke pozicije ukazuje na dublji problem umjetničkog polja koji se sve više zatvara u uske sektorske krugove, ostajući tako gluh na svijet izvan sebe samoga.

Moguće je misliti samog sebe i kroz drugog

Piše: Matija Mrakovčić
Suvremeni modeli arhiviranja plesa odmiču se od tradicionalnog poimanja arhiva, no u nedostatku adekvatne infrastrukture prepušteni su entuzijazmu pojedinaca, samih umjetnika i istraživača.