Dva autora, dvije knjige i jedan Bog | kulturpunkt

Dva autora, dvije knjige i jedan Bog

Sudac i Young prije pisanja dobro su razmislili o svemu. Upoznali su tržište na koje izlaze i dali mu Boga kojeg želi.

Piše: Vlado Bulić
  • A
  • +
  • -

Kad čovjek pogleda top-ljestvice najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj, učini mu se da su Hrvati na pragu spektakularnog duhovnog preobražaja. Naime, knjige Zlatko Sudac - Razgovori koju potpisuje novinarka Dunja Ujević i Koliba Williama P. Younga koju bismo slobodno mogli okrstiti i naslovom Razgovori s Bogom ne silaze s prvih mjesta.


Najlakše bi bilo zaključiti da su se ljudi zbog krize okrenuli duhovnosti, ali to bi bilo malo nategnuto. Duhovnost pali već duže vrijeme. Prije nekoliko godina hit je bila Tajna, prije toga je žario i palio Paolo Coelho pa tako u rikverc možemo sve do hipija koji su otkrivali istok, a od njih sve do pećine u kojoj su se prvi ljudi pitali da li iza grmljavine stoji Netko ili se ona odvija sama po sebi pa su se odlučili za tog Nekog jer je tako bilo lakše.


Živio čovjek u pećini ili debeloj postmoderni, taj Netko ili to Nešto, zvali mi to Bog, Buda, Alah, Jahve, Opće Dobro, Skup Pravila, Priroda... nužno mu je potrebno. Jednostavno rečeno – puno je lakše živjeti kad vjeruješ da iza svega što (ti) se događa postoji neki viši smisao. Inače završiš, kako bi to sročio barba Marinko Čulić, kao postmodernistička ispražnjena kreatura, čovjek ispran od svakog uvjerenja kojem je ostao samo goli interes – moć i novac.


Crkva je, barem na zapadu, stoljećima popunjavala tu rupu, ali kako se zadnjih desetljeća uporno odbija uklopiti u vrijeme u kojem djeluje, sve se više zapadnjaka okreće alternativnim "izvorima duhovnosti" tražeći Boga ili to Nešto koje im osobno najviše odgovara. Tržište na to reagira pa im Boga nudi u raznim bojama i dezenima.


Tako dolazimo do ove dvije knjige koje na tom polju predstavljaju i lagani obrat – one ne nude alternativna rješenja nego promišljaju, recimo to tako, ovog zadanog kršćanskog Boga. Pri čemu se Sudac nije uspio pomaknuti s pozicije seoskog župnika koji drži sat vjeronauka, dok je Young ispričao jako kompleksnu priču kroz koju je zapadnjacima ponudio Boga za kojim vape još od doba Johna Lennona.

 

Zlatko Sudac – Razgovori

Kad su katolički svećenici u pitanju, postoji nekoliko mjesta na kojim se lako da utvrditi da li se radi o produhovljenoj osobi s vlastitim mišljenjem ili zatucanom papagaju koji odrađuje PR za Majku Crkvu. To su primjerice pitanja o položaju žena u društvu, o homoseksualnosti, agnosticizmu i ateizmu te o drugim religijama. Na svim ovim točkama, Sudac se sveo na već spomenutog papagaja.


Tako će trenutni izvor duhovnosti u Hrvata broj jedan, o feministicama i ženama s karijerom, izjaviti sljedeće: Što se tiče svih tih feminističkih pokreta danas, o tome bi se dalo puno raspravljati. Koliko je tu, u biti, čežnje, patnje, pomanjkanja ljubavi. Koliko pomanjkanja iskrenosti, koliko oholosti, ludosti, zavedenosti. Ja bih ovo rekao svim tim ženama u jednoj rečenici pa nek` srcem čuju što ću im reći: ponavljam, iza svakog velikog muškarca stoji jedna mudra žena. (...) A iza svake velike, uspješne žene, koja ima karijeru, tko stoji? Produhovljena novinarka na to odgovara: Ne znam. Muškarac? Sudac nastavlja: Dao Bog! Usamljenost. Stoji usamljenost. Dao Bog da je muškarac!


Prosječni tudum - šovinist bi to rekao s puno manje riječi. Recimo ovako: Feministice i žene s karijerom su ružne ženturače kojima fali da ne rečen šta jer bi se onda mora ispovidit.


Od prosječnog tuduma, u ovom slučaju homofoba, Sudac nije puno originalniji ni kad je na tapetu homoseksualnost. Ide citat: Gledajmo pozitivne strane. Pa, nisu se oni sami stvorili takvi. Premda, mnogi i jesu. Onda novinarka pita: Kako? Sudac nastavlja: Predavajući se bez borbe protuprirodnom bludu kao normalnom. (...) I, što je zanimljivo, ti ljudi, ako zaista svoju seksualnost predaju Bogu, ako žive onu čistoću, onu ljubav prema Bogu, a onda i prema čovjeku, o kojoj sam govorio, ti ljudi mogu zaživjeti i samo srce mistike. Jer, patnja pročišćava, a mnogi od njih su ljudi koji pate. Samo, takvi neće u gay – parade.


Prosječni tudum – homofob bi to vjerojatno sročio ovako: Ako si peder, stoj doma i pati.


Kad su na tapeti druge religije, agnostici ili ateisti, na scenu stupa Sudac – vjerni vojnik Majke Crkve kako se sam naziva na nekoliko mjesta. Tako će naša vojničina o Hinduistima izjaviti sljedeće: Oni tamo – nirvana, zadovoljenje s bogom, `ja i moj Bog`. I dok su oni tako bili u nirvani, Majka Terezija je skupljala djecu iz kontejnera.


Prosječni tudum bi o religiji starojoj od kršćanstva vjerojatno rekao isto, a vjerojatno bi se složio sa Sucem i po pitanju ateizma ili agnosticizma. Ide citat: Pa, ima ljudi koji stvarno od nespojivog spajaju neke nespojive stvarnosti. Da, vjerujem u Krista, ali u Crkvu ne.` To je taj filozofski ateistički ili agnostički pravac. Ali ja kažem da ti ljudi prakticiraju tu svoju poganštinu.


Nakon ove ogrlice od produhovljenih bisera, svako daljnje Sučevo palamuđenje o duhovnosti, ljubavi, vjeri, dobroti i sličnim terminima, nužno završava spektakularnim skokovima u vlastita usta. A takvih skokova je puna knjiga. Jer kad se čitatelj na jednoj stranici ponada da rečenice koje čita izgovara produhovljena osoba, na drugoj ga dočeka taj vjerni vojnik Majke Crkve. Tako da sve što iz knjige možeš zaključiti jest da duhovnost, ljubav, dobrota i slični termini sve manje idu ruku po ruku s Crkvom, čime se samo podebljava ona kriza o kojoj smo govorili na početku teksta.


Don Živko Kustić, čija se recenzija nalazi na kraju knjige, na čak pet mjesta se oduševljava činjenicom da se Sudac ni na jednom mjestu ne ograđuje od Crkve. A kao jednu od hvalevrijednih i originalnih Sučevih izjava, vidi onu u kojoj Sudac kaže kako svećenik treba biti čovjeku čovjek, prostitutki prostitutka, narkiću narkić... Time je don Živko, a da nije ni svjestan toga, ispisao najžešću kritiku Crkve u ovoj knjizi. Jer ako je svećenik koji može razumijeti čovjeka s problemom, dapače poistovjetiti se s njim, u kontekstu Crkve originalna i hvalevrijedna pojava, što da mislimo o toj Crkvi?


Zašto Sudac tu i takvu Crkvu na kritizira, čak i na mjestima na kojima se ona da kritizirati s čisto vjerničkih pozicija? To je pitanje koje je, usudio bih se reći, srž slučaja Sudac. Odgovor je jako jednostavan – zato što između Suca i Majke Crkve postoji prešutni dogovor o nenapadanju. Sudac je dovoljno inteligentan da shvaća da bi se u momentu u kojem se Crkva i na koji način ogradi od njega, njegovo hrvatsko stado počelo masivno osipati. Crkva, s druge strane, shvaća da joj je Sudac idealan oblik marketinga. Ukratko, ni on ni Crkva ne žele izgubiti klijentelu.

 

William P. Young – Koliba

Nakon Suca koji kao pravi vojnik, nastupa ognjem i mačem, Koliba dođe kao pravo osvježenje i čovjek u prvi mah pomisli kako bi bilo zgodno ovu knjigu ubaciti u domaću lektiru da klinci skuže da se o istom Bogu o kojem govori Sudac, da razmišljati i na dijametralno suprotan način.


Naravna stvar, Sudac bi to odmah ocijenio poganštinom jer na jednom mjestu u Kolibi sam Isus eksplicitno govori kako mu religije u paketu s ustanovama nisu nimalo drage, a već samo to je dovoljno da se politički korektni i liberalni zapadnjak zainteresira.


Razinu političke korektnosti iz ove knjige, Sudac vjerojatno neće dostići ni u sljedećem životu. Bog s kojim Mack, glavni junak ove knjige, razgovara u spornoj kolibi, prikazan je kao Sveto Trojstvo u kojem se Bog Otac manifestira u obliku dobroćudne crne domaćice koju glavni lik zove Stara, Sin Isus u obliku Židova krivog nosa koji nije lijep kao na slikama. Duh Sveti se, pak, utjelovio u liku azijatkinje Saraye.


Tema o kojoj Mack i Trojedini Bog cijelo vrijeme razgovaraju, ubojstvo je Mackove kćeri koje se dogodilo u istoj toj kolibi, a nakon kojeg je Mack ne samo izgubio vjeru, nego počeo i mrziti Boga koji je dozvolio da se to dogodi.


Već je na toj točki jasno kud priča vodi. Jer ako Bog do kraja knjige uspije Macka uvjeriti da ubojstvo njegove kćeri ima neki viši smisao, a pritom si nijednom ne uskoči u usta, onda će prosječnog čitatelja koji se bakće s nevraćenim kreditima, recesijom i inim problemčićima naprosto pomesti. Sudeći prema broju prodanih primjeraka i oduševljenju čitatelja, u tome je potpuno uspio.


Kakav je taj Bog kojeg nam prodaje Young? On je, prije svega, Otac koji jednako voli svu svoju djecu – kako Mackovu ubijenu kćer Missy tako i čovjeka koji ju je ubio. Missy je, naravno, već u raju, ali ubojica neće u pakao. Njemu će Bog Otac koji ga voli davati nove i nove prilike sve dok i njega ne privede u taj bolji svijet. Tu stvar već počinje mirisati na reinkarnaciju i, kako bi kuhari rekli, fusion religija koji unutar ove knjige ipak drži vodu. Možda zato što ju je pisao teolog.


A ujedno dolazimo i do druge točke na kojoj će politički korektni i liberalni zapadnjak zagristi stvar. Bog o kojem piše Young naprosto je Bog o kojem taj zapadnjak želi čitati. To je Bog koji ne sudi, koji nije strog, koji te neće rasturiti ognjem i mačem ako si gay, ateist, ako si promiskuitetan i tako dalje. Čak i ako si ubojica, On te jednako voli i s tobom ima plan. U svakoj varijanti, raj ti ne gine. Da stvar bude paradoksalnija, Crkva u Bibliji ima svu municiju da ponudi barem sličnu, ako ne i istu sliku Boga, ali to opetovano odbija napraviti.


Kako se razgovori ugodni između Macka i Boga bliže kraju, tako se dolazi i do ključnog pitanja: Ako Bog toliko voli svoju djecu, zašto dopušta stvari poput Missynog ubojstva iako ih može spriječiti? Tu već pomisliš da će si Youngov Bog, u Sučevoj maniri, početi skakati u usta, ali se to ipak ne dogodi. Bog tu nudi sasvim logično objašnjenje. U trenutku kad su Adam i Eva zagrizli jabuku, napravili su ogromnu grešku i umjesto života s Bogom izabrali nezavisnost. Bog im je, opet iz ljubavi, dopustio izbor kao što ga dopušta svakom čovjeku. Sve zlo koje se događa posljedica je ljudskog izbora, a Bog se trudi iz tih loših odabira, u konačnici, proizvesti nešto dobro. Narodski, od govna napravit pitu.


Tako se vraćamo na početak ovog teksta, na ono da je puno lakše živjeti kad vjeruješ da iza svega što (ti) se događa postoji neki viši smisao. U ovoj knjizi sam Bog to eksplicitno kaže. A prosječni zapadnjak kojem poradi niza loših odabira američke administracije, život sve više liči na govno, a sve manje na pitu, to naprosto želi čuti.

 

Zaključak

Bilo bi glupo zaključiti kako ove dvije knjige nemaju ništa zajedničko kad smo tekst počeli konstatacijom da obje haraju top – ljestvicama. Broj prodanih primjeraka u Hrvatskoj definitivno im je zajednički. S tim da Koliba iste rezultate postiže i na globalnom tržištu.


Sad ćemo se malo prebaciti u marketinšku terminologiju. Kako razmišlja potencijalni Sučev konzument – čovjek, Hrvat i katolik? Ovako: ovaj svećenik je dobio stigme, dakle dotaknuo ga je sam Bog; ako ga je dotaknuo, onda to što on govori na neki način dolazi od Boga; taj Bog, pak, kroz Sučeva usta ne voli homoseksualce, voli Hrvatsku i općenito se slaže s Crkvom; točno tako sam i zamišljao tog Boga.


Kako pak razmišlja potencijalni Youngov konzument – politički korektni liberal? Ovako: autor ove knjige je obrazovani teolog i jako je politički korektan; Bog o kojem on govori nema nikakvih predrasuda i utjelovljuje čistu ljubav; zlo koje nas okružuje nije od Boga nego od ljudi, ali zbog tog zla nećemo gorjeti u paklu; točno tako sam i zamišljao tog Boga.


Nemojte misliti da Sudac i Young prije pisanja nisu dobro razmislili o svemu tome. Marketinškim rječnikom rečeno, jako dobro su upoznali tržište na koje izlaze i dali mu Boga kojeg želi. Jedan ovom našem lokalnom, a drugi onom globalnom.

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 10.03.2009