Svijet je prošloga tjedna šokirala fotografija utopljenog dječaka Alana Kurdija koju je na obalama turskog Bodruma snimila fotografkinja Nilüfer Demir. A što dolazi nakon šoka? "Fotografija se ne može promatrati mimo konteksta i teksta koji joj daje značenje", piše Davor Konjikušić u Novostima, "Njena lažna ‘mitska’ istinitost i potencijal da posluži kao dokaz i dalje u konkretnom slučaju govori samo jedno: dječak je mrtav. U medijskom spektaklu ona naglašava ‘humanitarnu krizu’ i ne prati je dublji kontekst, kao što ni fotografija nesretnog Kevina Cartera iz Sudana nije promijenila sudbinu izgladnjele djevojčice koju je fotografirao, ali jeste njegovu jer se godinu dana kasnije ubio. Ovako plasirana ona je tek nova roba koja izaziva zgražanje, mučninu, šok, tugu i nemoć, ljutnju i sažaljenje, ali istovremeno u medijskom spektaklu gubi potencijal da pozove na širu društvenu reakciju unutar Europe". Bez obzira na zapravo neobvezujuće, odnosno individalne apele onih koji predstavljaju pojedine institucije (poput pape Franje i finskog premijera Juhe Sipile) nedostaje, nastavlja Konjikušić, istina o tome da su "svi poginuli u Egejskom moru poginuli zbog posljedica izgradnje europske ograde podignute između Grčke i Turske". I dokle god nećemo početi govoriti istinu, onih najavljenih 800 tisuća izbjeglica koje će Njemačka zbrinuti i dalje će umirati na obalama i zidovima Europe u pokušaju da ostvare svoje pravo na život. Odnosno, kako piše Robert Misik u Die Zeitu, "kao da postoje dvije stvarnosti: s jedne strane imamo nevjerojatnu patnju i vlade koje svojim disfunkcionalnim politikama pokušavaju ograditi svoje zemlje. S druge strane imamo val pomoći, ustanak volontera (…) koji čine sve što je u njihovoj moći". Pitanje je samo koja će od ovih dviju stvarnosti opstati. 

U svibnju ove godine izašla je knjiga Preživljavati usprkos, zbornik radova posvećen humanistu, filozofu, znanstveniku i književniku Ivanu Supeku. Zbornik s tekstovima Saše Blagusa, Dijane Ćurković, Srđana Gavrilovića, Hajrudina Hromadžića, Višnje Jankov, Gorana Jerasa, Marine Kelave, Tomislava Tomaševića i Ivane Zagorac uredio je Nikola Biliškov, kemičar, znanstveni suradnik na Institutu Ruđer Bošković i aktivist Sindikata Akademska solidarnost. Biliškov je u intervjuu za tportal rekao da se na rad na takvom zborniku odlučio prvenstveno jer se čini da su Supekove ideje, u godini kada se obilježava stota obljetnica njegova rođenja, gotovo pa zboravljene: "Supek je utjelovljavao onaj Kangrgin poziv na 'kritiku svega postojećeg' i prema tome on nije bio omiljen ni u jednom sistemu u kojem je živio. (…) On se uvijek zalagao za humanizam i socijalnu pravdu. A nakon 1991., brzo se ugasila njegova radost zbog osamostaljenja Hrvatske zbog protivljenja onom režimu. Supek je bio čovjek koji je živio svoje ideale, no oni nikada nisu bili na liniji. Dodao je i da, odgovarajući na pitanje o refašizaciji društva, "Crkva u našem društvu ima veliku snagu, ne samo preko vjeronauka u školama nego još više zbog toga što su katolički, vjerski sadržaji integrirani u sve predmete, osim matematike". 

"Postoji pojam koji sjajno opisuje na što se u doba društvenih mreža svelo kritiziranje, odnosno 'kritika' koju bi u ovom slučaju bilo teško opisati čak i negativnom definicijom, no što se ukazuje kao fenomen dijametralno suprotan kritikalnosti, a posebno kriticizmu u kantovskom smislu. Pojam o kojem govorimo spada u buzzwords, riječi druge vrste zujanja koje kreiraju beskrajnu jeku u umu adresata, moćne riječi nabijene ispraznom pompoznošću", piše Neven Svilar u tekstu koji se, na primjeru posthumnih lauda Terryju Pratchettu i Arsenu Dediću, bavi kritičkim diskursom u doba društvenih mreža.  

Izraelsku televizijsku ekipu koja priprema dokumentarac o koncentracijskim logorima na otoku Pagu na dojavu je građana presrela policija, izvještava HRT. Naime, na području uvala Slana i Metajna početkom su se Drugog svjetskog rata nalazila dva koncentracijska logora u kojima je u jednom trenutku bilo internirano čak osam tisuća ljudi. Izraelski su dokumentaristi, zajedno s Danijem Novakom čija su baka i teta bile zatvorene na tom području, snimali priču, a mještani su pozvali policiju zbog "neovlaštenog snimanja škole". Podsjećamo, prije dvije godine spomen-ploča žrtvama Slane i Metajne uništena je pod okriljem noći. 

U posljednjem broju The London Review of Books Frederic Jameson osvrće se na knjigu Time Travel: The Popular Philosophy of Narrative Davida Wittenberga: "Znanstvena fantastika nije jedini žanr masovne kulture koji u odnosu spram ‘visoke književnosti’, a specifično spram modernizma, nailazi na probleme. Jednako je lako odbaciti sponu između Jamesa i Wellsa, kao što je i odbaciti ideju da Dostojevski (a kamoli Kralj Edip) ima ikakve veze s detektivskom pričom. Kako idemo prema Orlandu ili Pynchonu, uvjerenje o nespojivosti ostaje, ali argumente je sve teže poduprijeti pa i artikulirati".