Edukacija, demistifikacija i ljubav | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Edukacija, demistifikacija i ljubav

Inzistirajući na žanrovskoj raznovrsnosti, umjetničkoj inovativnosti i razvoju publike, "Kratki utorak" pod vodstvom Ivana Ramljaka ostavio je neizbrisiv trag na zagrebačkoj filmskoj sceni.

Piše: Sara Simić
  • A
  • +
  • -

Posljednjeg mjeseca u 2022. godini održano je i posljednje izdanje programa Kratki utorak pod uredničkim vodstvom Ivana Ramljaka. U gotovo deset godina održavanja ovog programa zagrebačka filmska publika, ili barem onaj njen (malobrojni) dio zainteresiran za dokumentarne, eksperimentalne, esejističke i konceptualne žanrove, imao je priliku upoznati se s brojnim naslovima koji se inače rijetko viđaju na velikom platnu, a razvijana je i zajednica filmofila koja je (ponovno) počela cijeniti ritual odlaska u gradsko kino. Iako su završetak programa dijelom obilježili i javni prijepori između voditelja i kina Tuškanac u kojem se program odvijao jednom mjesečno – a navodno će se i nastaviti u nekom novom obliku – gotovo desetljeće kontinuiranog rada u kojem je prikazano 688 domaćih i stranih filmova, uglavnom kratkog metra, ostavilo je neizbrisiv trag na lokalnoj filmskoj sceni.

Povodom obilježavanja desete godišnjice i kraja Ramljakovog kustoskog rada na programu Kratkog utorka, 21. prosinca – kada se prigodno obilježava i Međunarodni dan kratkog filma – Siva zona i Kulturno-informativni centar (KIC) održali su promociju publikacije Kratki utorak 2013.-2022., čija je svrha i zadaća bila mnogostruka. Za početak, predstavlja programske naslove koji su, kako je i sam Ramljak napisao u uvodnom tekstu publikacije, birani pomno te sa svrhom "edukacije publike i demistifikacije filmskog stvaralaštva". Većina filmova prikazanih unatrag deset godina najčešće nisu nikad, ili su vrlo davno, prikazani na velikim platnima zagrebačkih kina, što dodatno potvrđuje snažan edukacijski moment samog programa.

Već 2013. godine, s prvim programom Olaf Möller i filmovi s Oberhausena 2012., određena je stilska, ali i ideološka crta programa koji se vrlo brzo profilirao kao zanimljiv, raznovrstan i inovativan, bivajući na međi klasičnog filmskog arhiva, odnosno kinotečnog programa i direktnog kontakta publike s gostujućim filmašima i s eksperimentalnijim, a time i manje poznatim filmskim naslovima. Kada god je to bilo moguće – a zbog financijskih ili organizacijskih problema nažalost često nije – filmaši, festivalski organizatori, filmski kritičari, novinari i stručnjaci gostovali su na programima i time stupali u kontakt s publikom i, na neki način, demistificirali samo filmsko djelovanje i otvarali prostor za dijalog, znatiželju i zbližavanje filmske zajednice na svjetskoj razini, čemu Hrvatska i Zagreb, nažalost, rijetko imaju priliku svjedočiti i sudjelovati. 

No, pitanja koja se vjerojatno već godinama, a možda i desetljećima postavljaju u lokalnoj filmskoj zajednici tiču se ponajviše problema adekvatne edukacije postojeće, kao i razvoja nove publike. Sudionici promocije ove publikacije – Ivan Ramljak, Petra Belc Krnjaić, Inja Korać, Vedran Šuvar, Hrvoje Hribar i moderator tribine Darko Fritz  – složili su se kako filmska edukacija publike ne proizlazi iz puke i nagle zainteresiranosti za kratki film, već da je za istu potrebno sustavno ulaganje u filmsku infrastrukturu, edukacijske programe i kustoske inicijative koje će s vremenom doprinijeti razvoju cjelokupne lokalne kinematografske kulture koja je, kako je istaknuto, na poprilično niskim granama, čak i u usporedbi s drugim zemljama regije. Primjerice, Ramljak u uvodnom tekstu publikacije spominje važnost inicijative kolege Jurija Medena, tadašnjeg urednika programa Slovenske kinoteke, čija je pomoć na početku Kratkog utorka bila od ključne važnosti, s obzirom na dugogodišnji izostanak ovakvih programa – posljednji filmski program posvećen isključivo kratkom filmu pokrenuli Ivan Ladislav Galeta i Ivan Paić u MM centru 1977. godine, a ukinut je 1990. godine.

Izborom filmova i kuriranjem programa, Ramljak je naglasak stavio i na važnost povezivanja ondašnje, kao i današnje regionalne, odnosno jugoslavenske filmske scene. Zaboravljeni junaci jugoslavenskog filma, kako ih naziva, bili su jedna od ključnih programskih linija Kratkog utorka, pogotovo prvih nekoliko godina, budući da je regionalno povezivanje, pogotovo na kulturno-umjetničkoj sferi bilo u potpunosti zanemareno. Tako je primjerice 2016. godine, tada već 80-godišnji Vlatko Filipović, jedan od prvaka tzv. sarajevske škole dokumentarizma, gostovao u Tuškancu sa svojim najpoznatijim filmom Hop Jan (1967), a jedan od školskih primjera zaboravljenih autora, srpski redatelj Vlatko Gilić imao je priliku predstaviti svoja višestruko nagrađivana kratkometražna djela kao što su Dan više (1972) i Ljubav (1973) nakon više od 30 godina od zadnjeg prikazivanja u Zagrebu. Isto tako, jedan od poznatijih Ramljakovih projekta – Kino otok koji tematizira zapostavljenu i zaboravljenu kino infrastrukturu na otocima, također je našao svoju publiku i mjesto na repertoaru kina Tuškanac. 

Unatoč (sporom) rastu raznovrsnosti filmskih programa na domaćoj sceni, materijalni, odnosno analogni segment sustavno se zanemarivao zbog postupne dominacije, ali i veće (financijske) dostupnosti digitalnih (DCP) kopija. No, kako je veliki dio filmova prikazanih na Kratkom utorku bio snimljen upravo na analognoj tehnologiji, jedan od bitnijih aspekata ovog programa bio je prikazati radove na filmskim kopijama, odnosno na originalnim formatima na kojima su autori zamislili svoja djela te preko kojih su željeli komunicirati s publikom. Poštovanje i razumijevanje originalnog medija u ovom se slučaju nije manifestiralo kao pretenciozna gesta niti kao puka fetišizacija analogije (a priznajmo, linija je tanka) već kao dio promišljene retorike i uviđanja manjka sličnih programa na lokalnoj razini. 

Iako često nisu postojali uvjeti da se film prikaže na filmskoj kopiji ipak je, sjećam se, vladalo posebno uzbuđenje kada se ta čarolija dogodila. Prisustvo originalnog formata bio je gotovo pa zaseban dio filmskog programa te je često zauzimao važno, pa i ključno mjesto u recepciji i interpretaciji prikazanih filmova. Dodatna zvučna pozadina, poput pucketanje filmske trake, osvijestila je privilegiju koju uživamo gledajući i slušajući film s originalnog medija. Moja generacija, čiji se doživljaj filma uglavnom temelji na digitalnom mediju, internetu i ilegalnom skidanju s torrenta, možda i nikad nije imala priliku vidjeti analognu filmsku sliku niti čuti zvuk projektora. Iako se upravo ovdje negdje nalazi ona već spomenuta tanka linija između fetišizacije analogije s jedne strane te opravdanog i svjesnog uživanja u mediju s druge, iz potpuno osobne perspektive, Kratki utorak je, uz posvećenosti edukaciji publike i demistifikaciji žanra, ujedno postao i mjesto otpora, ljubavi i jednog zasebnog svemira u samom centru Zagreba. Posebno pamtim kratke filmove Vittoria De Sete i program Poeme o izgubljenim svjetovima iz 2019. godine čije su scene divljeg Mediterana te kalabrijskih rudara i ribara u filmu Isole di Fuoco (1954.) duboko oblikovale moj filmski senzibilitet. 

Iako je 13. prosinca 2022. bila zadnja projekcija Kratkog utorka u organizaciji Ivana Ramljaka na kojoj je predstavljen izbor nekih od najznačajnijih naslova prikazanih u posljednjih deset godina, Kratki utorak kao koncept nije nužno završio. Budućeg voditelja ovog programa (čije ime još nije službeno objavljeno) čekaju nemala očekivanja: nakon što je s Ramljakom stekao regionalnu, kao i internacionalnu reputaciju, Kratki utorak treba se nastaviti razvijati u sličnom smjeru, barem prema sličnim mjerilima kvalitete i s naglaskom na kontinuiranu edukaciju publike te uz inzistiranje na prikazivanju filmova na originalnim formatima. Znamo na što smo naviknuti te koji su nam standardi i ne pristajmo na manje.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 18.01.2023

VEZANE VIJESTI

Kreativna filmska agitacija

Pripremila: Ivana Pejić

U programu Kratkog utorka prikazuju se angažirani filmovi Travisa i Erin Wilkerson koji se bave sjecištima individualnih sudbina i nacionalne povijesti te budućnošću planeta.

Vodič kroz složenu panoramu filmske umjetnosti

Piše: Nika Petković

Nizom anegdotalnih bilješki okupljenih u knjizi Ogrebotine i glitchevi Jurij Meden razlaže kontradiktornosti upisane u praksu i teoriju čuvanja i izlaganja filmske baštine.

U potrazi za autorskim potpisom

Piše: Matej Beluhan

Filmovi prikazani na ADU Shorts odišu ekonomičnošću dramaturške i stilske izvedbe te susprezanjem od dijaloga i prepuštanjem komunikaciji između redaka.