Ekologija (u) umjetnosti, polucija artefaktima | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Ekologija (u) umjetnosti, polucija artefaktima

S umjetnicom Tonkom Maleković razgovaramo o njezinom radu, ekologiji u umjetnosti i njezinom projektu u Moldaviji.

Razgovarala: Nataša Bodrožić
  • A
  • +
  • -

Tonka Maleković (1982) je zagrebačko-vrbovečka umjetnica, čiji se rad u posljednje vrijeme posebno istakao na domaćoj art sceni te mu je dodijeljeno nekoliko priznanja, od kojih je zadnje bilo na prošlom zagrebačkom Salonu primijenjene umjetnosti i dizajna. Tom prilikom je dobila jednu od tri jednakovrijedne nagrade Salona. Nagrađen je njezin rad naziva Urbane plastike, vrste u nastajanju/nestajanju, koji se sastojao od pet kontejnera na kojima je stajala naljepnica PLAKATIRANJE DOZVOLJENO i koji su tijekom godine dana stajali na različitim lokacijama u Zagrebu (te mijenjali izgled). Kontejneri su na kraju izloženi na Kvaternikovu trgu, izazivajući različite, često negativne reakcije. U sklopu projekta CHIOSC i programa Slobodne veze i udruge Vizura Aperta, Tonka Maleković odlazi na desetodnevni umjetnički boravak u Republiku Moldovu, "posljednju europsku komunističku zemlju".



KP: Završila si Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek grafike? Koliko je samo obrazovanje utjecalo na tvoju umjetničku praksu? Ili možda odmak od njega? Smatraš li da je (institucionalna) art edukacija u Zagrebu up to date?




T.M.:
Imala sam sreću što sam nabasala na klasu izvanrednog profesora i umjetnika Ante Kuduza gdje smo imali, za pojmove Akademije, veliku slobodu eksperimentiranja i istraživanja. Bila je to grafička klasa, ali u njoj se našlo svakakvih oblika izraza i svakakvih pokušaja. Velika je prednost što nas profesor nikada nije nastojao "producirati" (za razliku od situacije na mnogim drugim tadašnjim klasama), već smo kroz najrazličitije razgovore o najrazličitijim temama pronalazili poveznice i gradili perspektive, razvijajući se u radu svaki prema svojim afinitetima i interesima. Cijela ta komunikacija s mentorom i kolegama tvorila je mikro-prostor unutar Akademije u kojemu je sama ustanova za mene bila bitna tek kao okvir koji to omogućuje. Ako govorimo o Akademiji, ne smatram da je art edukacija u Zagrebu up to date, barem nije bila za vrijeme mog studija (2000.-2006.). No čini mi se da se stvari popravljaju i da već sadašnja generacija studenata ima puno više mogućnosti, izbora i informacija, ali mislim da na kraju niti to nije nužno preduvjet za kvalitetan rad.



KP: Često se baviš gradom, transformacijama u urbanom tkivu grada, pojavnostima koje su uglavnom odraz ekonomskih odnosa/odnosa moći, i na neki način uvijek im pružaš otpor, često subvertirajući dominantne kodove (poticanjem divljeg plakatiranja, individualnog upisivanja u prostore javnog, ostavljanjem gotovo intimnih tragova). Zašto ti je to važno?

T. M.: Ne znam, možda se, zahtijevajući slobodu na ulici, zapravo bavim samom sobom i zahtjevima na intimnoj razini. Ali, ovdje ću citirati C. G. Junga: "subjektivni je sukob tek jedan primjer univerzalnog sukoba suprotnosti. Naša je psiha uređena u skladu sa strukturom univerzuma i ono što se događa u makrokozmosu jednako se tako događa i u beskonačno malenim i najosobnijim područjima psihe". Aplicirala bih tu tvrdnju na odnos društvo - pojedinac.

Mislim da me u radu pokreću osobni demoni, ali smatram rad uistinu dobrim kad preraste područje osobnog i dotakne opća mjesta, kad počne komunicirati na široj razini, potičući druge na pitanja o njima samima i o stvarnosti u kojoj žive. Ulica je simboličko mjesto osobne bitke, ali i živo sučelje društvenih procesa, prostor javnog; ekonomsko-političke stvarnosti, konkretnih i aktualnih pojava i problema koji nas dotiču kao privatne osobe.

plakatirati_final

KP: Još mi je jedna tema izrazito zanimljiva, kada se dotičemo tvoje umjetničke prakse, a to je ono što bismo mogli nazvati "ekologijom umjetnosti". Jednom si mi objašnjavala kako misliš da se danas previše producira, proizvodi, i od strane samih umjetnika te da si ti sklona zapravo svojevrsnoj "reciklaži", tj. interveniranju u već postojeće okvire, forme, artefakte. Možeš li nam ukratko reći nešto o tome?



T. M.: Interes za tu temu proizašao je iz osobne situacije pri kraju studija. Sav apsurd traženja prostora za rad pa potom skladištenja artefakata osjećala sam kao ogromno opterećenje, teret koji vučem za sobom i koji me i u budućnosti čeka. Počela sam intenzivnije promišljati o toj temi, ali to je zapravo bio tek logičan slijed s obzirom na moje zanimanje za procese, prolaznost, taoizam, promatranje prirode, ekološku osjetljivost i td..

Da, uistinu mi se čini da je umjetnička produkcija danas svojevrsni ekološki problem: čitava struktura muzeja, galerija, institucija, način na koji sistem postoji i funkcionira, kako uvjetuje produkciju, sakuplja je, na kraju krajeva odlaže/pohranjuje svu tu količinu djela (plus sva produkcija koja još nije, ali želi postati dijelom sustava). Uvijek razmišljam o tome koliko mjesta nešto zauzima u prostoru i što se s tim događa?

U prirodi, materija(l) se reciklira i kruži, a u ladicama naše Zapadne kulture pokušavamo zadržati sve u stanju hladne preparacije. Statično i nepromjenjivo. Znači, zanima me problem ekologije primijenjen na širi društveni i kulturni kontekst; zanima me neuroza moderne civilizacije, opsesija pohranjivanja stvari, slika, podataka, grčevito zadržavanje svega postojećeg; života, stvari, sistema itd.

U svom radu nastojim se držati principa da s minimumom intervencije i materijala postignem maksimum ideje i njenog komuniciranja. Tako najčešće radim site-specific radove, koristim materijale koji se već nalaze na mjestu i u kontekstu koji im pripada.

Osim toga, u radu se često poigravam i ulogom autorstva. Najprije se rješavajući materijalnih posljedica rada odnosno koristeći elemente koji su već u opticaju (ne proizvodeći nove) potom i odrješavanjem dijela autorske odgovornosti i djelovanja; kao autor često zadajem okvir, ali nakon toga tek nadzirem razvoj djela/situacije, težim idealnom cilju; stvoriti samoorganizirajuće i samoodržive procese, potpuno neovisne o meni kao autoru, i koji se ne nazivaju umjetnošću već se jednostavno odvijaju. Međutim, to je ambiciozna želja pa tako namjeru svodim na kratkoročne simboličke činove, koji su, ako ostave trag u mentalnom prostoru sudionika, prolaznika, dovoljno opravdanje i naknada za realizaciju projekta.

Stvarnost je za mene poput gline ili bilo kojeg klasičnog kiparskog materijala; podložna (pre)oblikovanju. Pokušavam joj pristupiti kroz razigranost, sa što više osjećaja i razumijevanja da bih je mogla modificirati, makar u privremenim i simboličkim iskazima koji su mi bitniji od konkretnog artefakta.

KP: Negdje na tom tragu jest i tvoj projekt Urbane plastike, vrste u nastajanju/nestajanju koji je dobio nagradu na ovogodišnjem Salonu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Postavila si nekoliko kontejnera za otpad, u različite dijelove grada i nalijepila naljepnicu PLAKATIRANJE DOZVOLJENO te promatrala što se događa kroz narednih 12 mjeseci. Možeš li nam reći što se dogodilo i koja je ideja iza ovog projekta?



T. M.: Taj rad je posljedica moje višegodišnje ljubavi prema vizualnim teksturama, ali i plastičnim "enigmatičnim" objektima na koje nailazim svakodnevno u gradskim šetnjama i koje ih neizostavno čine življim, zanimljivijim.

Pogađa me promjena estetskih i uopće građanskih i društvenih standarda/vrijednosti koja je posljedica konzumerističkog udara na post-socijalističko tlo. Odgoj građanske percepcije odvija se u skladu s estetskim standardima reklamnog sustava. Radi se o promoviranju sterilnih i statičkih slika, a ono što nije u skladu s njima, smatra se sramotnim, prljavim i stvara nelagodu (proces, prolaznost, prljavština/otpadno koje, paradoksalno, kapitalistički sustav proizvodi više nego ijedan drugi).

Tako se i divlje plakatiranje s tragovima koje ostavlja u uličnom prostoru smatra nepoželjnim i posljednjih je par godina gotovo posve potisnuto s gradskih ulica. Naravno, ne radi se samo o estetici, tu ulazi i pitanje ekonomije, komercijalizacija i privatiziranje javnih prostora i površina. Plakatne sam plahte od početka studija koristila (prvo kao kiparski materijal) u svom radu i taj mi je materijal vrlo blizak i bitan. U vizurama koje oblikuje divlje plakatiranje (slojevi plakata i tragovi destrukcije na praznim izlozima), prepoznala sam dio uličnog vizualnog identiteta, onog koji se razvija spontano kroz život grada, a potom je počelo uočavanje onoga što je ispod tih slojeva plakata. To su uglavnom izlozi zatvorenih trgovina domaćih tvornica iz socijalističkog perioda ili starih obrtničkih radnji. One svjedoče i o teškom položaju klubova koji nemaju sredstva za unajmljivanje skupih oglasnih prostora, i općenito o životu ulice.

Prvi korak u projektu Urbane plastike – vrste u nestajanju bio je stvaranje legalnog okvira za divlje plakatiranje na tijelima kontejnera, što je u uvjetima ranije opisanih tendencija bilo delikatno. Kad su kontejneri postavljeni pratila sam vizualne i plastičke promjene iz mjeseca u mjesec i objavljivala ih na blogu. Željela sam da ove "skulpture" u javnom prostoru budu živi i promjenjivi organizmi koji svjedoče istinski život grada. Znači poanta je bila tek u davanju legitimiteta, konceptualnog i pravnog okvira nečemu što već postoji, odnosno pokušava se iskorijeniti. Na kraju su kontejneri bili izloženi na novouređenom zagrebačkom trgu u sklopu izložbe Zagrebačkog Salona, a izazvali su ljutite reakcije građana i nelagodu gradskih institucija.

Moram naglasiti da mi u radu namjera nikad nije provokacija radi provokacije. Grad uopće, okolinu i procese u kojima se zatičem, društvo u cjelini, promatram kao kiparsku materiju sa svojim oblikovnim i konceptualnim potencijalom. Bitna mi je ta igra i preslagivanje uzoraka radi otvaranja novih perspektiva.



KP: Umjetničke rezidencije u posljednje su vrijeme čest izbor umjetnika i sa naših prostora. Znam da si bila na nekoliko do sada (Essen, Pečuh). Što se dešava umjetniku na rezidencijama, u smislu nekog "pokretanja"? Kakva su bila tvoja iskustva?

T. M.: Mislim da je za svakoga drugačije. No sigurno, velika je povlastica imati mogućnost izmještanja u prostor i vrijeme oslobođene od svakodnevnih egzistencijalnih i drugih opterećenja, posvetiti se potpuno vlastitom radu, misaonim procesima, novim iskustvima i realizacijama..

Smatram se site-specific umjetnicom, zato su mi okruženja u koja dolazim i u kojima boravim iznimno važna u smislu "pokretanja" procesa. Osjetljiva sam na prostore, situacije, sadržaje i energije, a projekti su refleksija doživljenog/proživljenog.

Ima pozitivnih i negativnih iskustava, ali sva su podjednako bitna u profesionalnom i osobnom razvoju.

mogucnost_grada

KP: Prvi put si otputovala "duboko" na europski istok, u Kišinev, Moldavija, gdje si boravila kao prva umjetnica u rezidenciji uspostavljenoj u okviru projekta CHIOSC. Kakva su bila tvoja očekivanja? Je li postojao izvjestan strah, "nelagoda Istoka", koju često nalazimo kod ljudi odavde?

T. M.: Bila sam vrlo uzbuđena i radovala sam se susretu s Kišinevom danima prije odlaska. Zamišljala sam to prodiranje i okolinu koja će me zateći poput svojevrsnog povratka u prošlost, u period djetinjstva. Iako je već na mnogim mjestima prekriven uzorcima Zapada, očekivala sam susret s prostorom nemarkiranih gradskih površina, betonskih blokova i utabanih staza u nepokošenoj travi. To sam iskustvo doživjela kao ispreplitanje osobnih vremenskih matrica i bio je to zanimljiv poticaj i za realizaciju rada.

KP: U čemu se sastojao tvoj projekt u Moldaviji, odakle inspiracija? Možeš li nam ukratko opisati što si radila tamo?



T. M.: Rad koji sam realizirala zajedno s mladim moldavskim umjetnikom, dvanaestogodišnjim Ionom Fisticanuom, zove se Mogućnost grada. Konkretno, radi se o izgradnji improviziranih konstelacija nalik maketama gradova od materijala nađenih na lokacijama raznih dijelova Kišineva. Ovoj akciji mogli su se pridružiti svi zainteresirani, a cilj je bio izgraditi i dokumentirati što više različitih uradaka.

Sama ideja susretanja s Kišinevom pobudila je u meni emocije i potaknula procese. Slike socijalističke arhitekture, nekultiviranih urbanih zelenih površina, skromnih uličnih vizura, (nezakrčenosti svakog kvadratnog centimetra velikim sjajnim reklamnim panelima) povezale su me sa slikama djetinjstva iz kojih često crpim inspiraciju i nalazim metode i poveznice za djelovanja u sadašnjosti. Kada sam u katalogu Interventii3 vidjela fotografiju Ionovog rada, improviziranu maketu grada na krovu zgrade, bila sam potpuno dirnuta i znala sam da je to najbolji rad koji mogu zamisliti; poetična vizija dvanaestogodišnjeg moldavskog dječaka, od ostataka građevinskog materijala na krovu socijalističke zgrade, u zemlji sa specifičnim geopolitičkim položajem i kompliciranoj situaciji, u trenutku kad se snažno osjeća dolazak promjene (kakve promjene, s kakvim posljedicama?..). Shvatila sam da taj Ionov rad objedinjuje svu tu silu mojih vlastitih emocija i koncepata. A autor rada je netko drugi, i to se savršeno uklapa u taoistički princip wu-weia (akcija bez akcije) koji sve više prožima moj rad. Tako sam predložila Ionu suradnju koja se sastojala u proširivanju okvira njegova rada pozicioniranjem unutar šireg koncepta i demokratizacijom (realizacija projekta na ulicama grada s pozivom za uključivanjem što većeg broja ljudi).

Iskustvo Kišineva bilo je jedna ozbiljna, ali zabavna, inspirativna i produktivna igra, ne samo za Iona i mene, već i za ostale koji su se odlučili pridružiti.



KP: Kako živi mladi hrvatski umjetnik? Koje su perspektive i mogućnosti tvojih kolega koji netom završe Akademiju?

T. M.: Mladi hrvatski umjetnici žive različito. Ovisno u kojem se mediju izražavaju (slikarstvo, grafika i skulptura brže nalaze put na tržište), kakvi su im startni uvjeti nakon fakulteta (imaju li egzistencijalni background, kakav je input koji su dobili od svojih profesora i institucije o situaciji na "stvarnom terenu"), iz koje sredine dolaze odnosno u koju se vraćaju po završetku studija, koliko su odlučni, ambiciozni ili strastveni u onom što rade itd.. I prioriteti se stalno mijenjaju u tom životnom periodu. Prvih nekoliko godina po završetku Akademije vrlo je turbulentno i frustrirajući razdoblje, onda se stvari valjda poslože.



KP: Može li se u Hrvatskoj živjeti od umjetnosti?

T. M.: Paradoks umjetničkog sustava kod nas je taj da su u njemu svi plaćeni za svoj rad: od kustosa, tehničara, čuvara izložbi itd., a većina organizatora i institucija autorski honorar umjetniku smatra valjda nečim ekskluzivnim ili hirovitim. Tako da u tom lancu koji se vrti oko umjetnika i umjetnosti, baš umjetnik često ostaje bez naknade za svoj rad i da bi se održao, da ne kažem preživio, mora žonglirati između nekoliko različitih života i zanimanja. Naravno, postoji mali broj umjetnika, onih vrlo renomiranih ili tek spretnih, koji žive isključivo od umjetnosti.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 15.10.2009