Ekološka kriza kao neizbježan izvor inspiracije | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Ekološka kriza kao neizbježan izvor inspiracije

Ususret Ekstravagantnim tijelima, s umjetnicom Margheritom Pevere razgovarali smo o njezinom novom radu Utrobe, biotehnologiji, konceptu propusnih tijela i ekologiji.

Razgovarala: Tihana Bertek

FOTO: Sanjin Kaštelan

U okviru programa EMAP – European Media Art Platform te uz produkcijsku i kustosku podršku Kontejnera, Margherita Pevere radila je na bioumjetničkom projektu Utrobe koji istražuje tijelo kao biokemijskog kiborga, a bit će predstavljen na ovogodišnjem izdanju trijenalnog festivala Ekstravagantna tijela

S Margheritom sam se našla sredinom kolovoza u pustom Zagrebu, dok je još razvijala rad. U prozračnom atelijeru na Akademiji likovnih umjetnosti razgovarale smo o njezinom istraživanju i umjetničkoj praksi, pokazala mi je neobične staklene posude izrađene posebno za ovaj rad i upoznala me s Brankom, pužem na privremenom boravku u terariju u atelijeru, kojeg je upoznala u zagrebačkom baru Sedmici i ponijela sa sobom da joj pravi društvo i daje inspiraciju.

Pevere istražuje materijalnost i žudnju ženskog tijela u okviru izostanka majčinstva te kao fizičko, ekološko i političko iskustvo. U radu Utrobe fokusira se na povezanost propusne materijalnosti tijela, uzimanja hormonske kontracepcije i učinka na okoliš. Rad će biti izložen u obliku instalacije koja se temelji na suživotu dviju staničnih kultura – stanica jajašca puža i umjetničinih vaginalnih epitelnih stanica – u hibridnom ekosustavu.

KP: Prije svega, kako netko dođe do točke u svojoj karijeri da se poigrava ljudskim i puževim stanicama?

Osjećam visceralnu privlačnost prema biološkoj materiji i njenom kritičkom promatranju kroz (bio)tehnologiju jer smatram da je vrlo značajna u današnjem svijetu. Rad Utrobe bavi se razumijevanjem mog vlastitog tijela kao biokemijski reguliranog – kao "biokemijskog kiborga" – i uspostavlja odnos s okolinom, a temeljno pitanje je kako se taj odnos razvija. Ja sam žensko ljudsko biće koje uzima hormonsku kontracepciju: kako te molekule mijenjaju način na koji doživljavam svoje tijelo ne samo iz društvene perspektive, već kao organizam? I kakvi odnosi prema okolini proizlaze iz tog doživljaja?

Puževi su postali dio rada tijekom procesa istraživanja. Na samom početku zanimalo me kako te molekule komuniciraju ne samo s mojim "ekosustavom", već s okruženjem koje se nalazi izvan granica moje kože. Istraživala sam performativnost hormona i naučila da slične molekule mogu aktivirati endokrine sustave drugih živih bića. Brojni organizmi korišteni su ili se još uvijek koriste u istraživanju hormona ili u terapiji – recimo, miševi, zečevi ili konji (primjerice, u proizvodnji konjugiranog estrogena koji se uzima kao terapija u menopauzi). Također, afrička kandžasta žaba korištena je za rane testove za trudnoću budući da ju stimulira estrogen u ženskom urinu te ispušta jajašca kada dođe s njim u kontakt. 

Dok sam radila ovo mapiranje, pozornost su mi privukla istraživanja o puževima, koji su  nam potpuno strani kao organizmi. Iako to još uvijek nije znanstveno potvrđeno, postoje naznake da različiti hormoni kod hermafroditskih puževa mogu aktivirati ženski ili muški dio njihovog reproduktivnog sustava. Upravo zbog te "sive zone", kao i radikalne različitosti puževa i ljudi, učinilo mi se da bi taj odnos mogao biti zanimljiv i plodan za prikazati u umjetničkom radu. U Zagrebu će biti predstavljen u formi instalacije koja sadrži stanice jajašca puža te moje vaginalne stanice u namjenski izrađenom inkubatoru koji oblikom podsjeća na kiborški izvantjelesni organ. Stanične kulture komunicirat će biokemijski, razmjenom nutrijenata. Instalaciju će pratiti i video te serija fotografija.

KP: Možeš li nam reći više o samoj rezidenciji, kako je tekao čitav proces?

EMARE rezidencija je odlična prilika i zahvalna sam što je baš moj projekt odabran. On je dio mog praktičnog doktorskog rada iz umjetničkog istraživanja na Sveučilištu Aalto u Helsinkiju. Prošle godine započela sam preliminarno istraživanje u laboratoriju Biofilia koji se nalazi u sklopu sveučilišta, no kako bih dalje razvijala projekt i realizirala rad, bio mi je potreban biotehnološki savjetnik i produkcijska podrška. Kada sam se prijavljivala na EMAP-ov natječaj, zamolila sam umjetnika i biotehnologa Gjina Šutića da mi bude savjetnik na projektu. On je osnivač UR Instituta, nezavisnog istraživačkog centra u Dubrovniku, gdje sam boravila mjesec dana u proljeće ove godine. Gjino i ja radili smo na dvije razine: s jedne strane rad u biolaboratoriju, a s druge umjetničko istraživanje vezano uz narativni aspekt rada. Prikupila sam vlastite vaginalne epitelne stanice i promatrala kako se ponašaju u različitim uvjetima rasta, s različitim reagensima i slično. Zatim smo izvukli stanice iz puževih jajašca, a obje vrste stanica bit će dio instalacije. Važno je bilo mapirati složene ideje vezane uz kontracepciju te kakav je međuodnos hormona, seksualnosti i okoliša, a to obuhvaća i moje vlastito iskustvo i seksualnost, kao i nevidljivo prisustvo životinja u tom polju.

Zatim sam provela četiri tjedna u prekrasnom atelijeru na Akademiji likovnih umjetnosti. Ovdje sam se uglavnom fokusirala na realizaciju same instalacije, ali sam nastavila i istraživanje u zagrebačkom laboratoriju UR Instituta. Pružila mi se prilika da radim s vrlo talentiranim ljudima. Jedna od njih je Ivanka Pašalić iz udruge Stakleni svijet, koja je ostvarila moju zamisao da pomalo izobličimo staklene posude u kojima će se nalaziti stanice. Druga osoba je kipar Matija Plavčić, koji mi je pomogao da realiziram instalaciju. Tijekom istraživanja vodila sam vrlo inspirativne razgovore ne samo s Gjinom i Kontejnerovim kustosima/cama, već i s filozofkinjom Mariettom Radomskom i mojim mentoricama, Helenom Sederholm i Kirom O’Reilly, te sam mapirala područja koja su relevantna za ovaj projekt i "ispolirala" ključne ideje.

KP: Kako si uopće došla na ideju za ovaj rad?

Projekt je proizišao iz mog osobnog iskustva i pitanja kako ga artikulirati koristeći današnji diskurs o okolišu. Već nekoliko godina uzimam kontracepcijske pilule; taj svakodnevni čin je jednostavan, no iznimno važan u životu svake žene. Riječ je o odgovornosti i samoodređenju koje je danas moguće zahvaljujući nastojanjima i borbi naših prethodnica te znanstvenim eksperimentima koji su uključivali i ljude i životinje.

Zanimalo me što se događa s molekulama koje sam unijela u tijelo nakon što ih tijelo metabolizira i izluči. Konkretno, željela sam saznati mogu li te molekule negativno utjecati na okoliš, odnosno može li hormonska kontracepcija biti izvor onečišćenja. Danas postoji sve veći znanstveni interes za endokrinu disrupciju; znastvenici/e proučavaju kako kemijski proizvedene molekule koje se nalaze u svakodnevnim predmetima ili poljoprivredi imitiraju strukturu različitih hormona, remeteći na taj način endokrini sustav. Takve molekule mogu utjecati na ljudsko tijelo (u smislu zdravstvenih problema), ali i na druge organizme te na okoliš. Zapitala sam se mogu li molekule koje unosim u svrhu regulacije svog seksualnog života postati zagađivači ili imati štetan učinak na druge organizme – jer u teoriji bi mogli. No, istraživanje koje smo proveli je pokazalo da je količina hormona koje unosimo u tijelo na taj način zanemariva u usporedbi s hormonima koji se koriste, primjerice, u industrijskoj poljoprivredi. 

KP: Ako uzmemo postavku da hormoni ne onečišćuju okoliš, kao što je pokazalo tvoje istraživanje, i vratimo se korak unatrag, možemo se zapitati imaju li hormoni štetan učinak na naša tijela? Hrvatska ima jednu od najnižih stopa upotrebe hormonske kontracepcije u Europi; čini mi se da je prisutan određeni strah da će tablete negativno utjecati na naše tijelo, poremetiti njegovo "prirodno stanje"...

Pa, najprije moramo definirati što je "prirodno" i što je "onečišćenje". Tvoje pitanje dotiče se jedne od ključnih tema ovog rada: što danas možemo smatrati "prirodnim"? Praksa bioumjetnosti bavi se tim pitanjem još od ranih radova pionira i pionirki ovog polja.

Što se tiče hormonske kontracepcije, tijekom istraživanja pokazalo se da postoje suprotstavljena mišljenja. No gdje ima neslaganja, ima i prostora da umjetnost nešto kaže. Počet ću od svog osobnog iskustva, koje je dosad bilo pozitivno. Uzimam kontracepcijske tablete koje sadrže samo progestin, sintetički oblik progesterona, i imaju vrlo nisku dozu hormona. Također, ne simuliraju menstrualno krvarenje kao što to čine tablete koje sadrže estrogen. No iako je moje iskustvo pozitivno, moja prijateljica – upravo ona koja mi je preporučila ove tablete – ne može ih podnijeti. Tijela su različita, stoga ne mogu govoriti u tuđe ime; važno je da svatko pronađe ono što im odgovara.

KP: Značajnu ulogu u tvom radu ima koncept propusnih tijela, možeš li ga nam pojasniti?

Feministička ideja propusnih tijela podsjeća nas na iznimno važnu činjenicu da naša tijela ne završavaju s kožom. Postoji inherentna otvorenost ili protjecanje koje je teško kontrolirati – ne govorim ovdje samo o ženskim tijelima. Ako nešto propušta, to znači da je nepredvidivo. Ideja da su tijela propusna i neobuzdiva podriva dominantno shvaćanje tijela i života općenito kao nečega što možemo uredno posložiti, kategorizirati ili razvrstati u jasno definirane ladice. Živimo u vrijeme velikih transformacija i suočeni smo s ogromnim izazovima (sjetimo se samo klimatskih promjena ili bioetike), stoga moramo nanovo promisliti neke temeljne koncepte.

KP: U projektu Semina Aeternitatis baviš se upisivanjem sjećanja u genetski materijal koristeći biotehnološke metode. Jesi li uzbuđena ili zabrinuta zbog smjera u kojem se razvija biotehnologija?

Kritična sam – definitivno nisam tehnofetišist. Jako mi je fascinantno imati pristup biotehnologiji, što je i vidljivo iz čitavog istraživačkog procesa Utroba. Općenito govoreći, promatranje performativnosti biološke materije ne samo iz ekološke perspektive, već i kroz biotehnologiju bilo je izuzetno značajno za moju umjetničku praksu. Vrlo je poticajno i inspirativno, ali mora biti kritički usmjereno. Najvažnije od svega je da umjetnici zauzmu kritički stav prema tome.

KP: Utrobe ali i neki drugi tvoji radovi – npr. Anatomy of an Interconnected System – tematiziraju ideju onečišćenja i utjecaj ljudi na okoliš. Koja je uloga ekološke krize u tvom radu?

Ekološka kriza je nešto o čemu neprekidno razmišljam, iako je ne tematiziram izravno u svim svojim projektima. Bavim se tom temom već 15 godina; prije nego što sam započela umjetničku karijeru, studirala sam politologiju s fokusom na znanost o okolišu. Osporavani graf u obliku hokejaške palice koji pokazuje da je rast globalne temperature povezan s korištenjem fosilnih goriva postoji gotovo 20 godina. Protokol iz Kyota potpisan je ranih 1990-ih. Uništavanje okoliša, koje uključuje i klimatske promjene, složeni je fenomen isprepleten s gospodarstvom i interesima velikih korporacija, ali i s proizvodnjom i upotrebom svakodnevnih predmeta kao što su mobilni telefoni. Zato je toliko teško riješiti ovaj problem unatoč desetljećima istraživanja i međunarodne diplomacije. Možda još ne možemo svi vidjeti posljedice u našem neposrednom okruženju, ali otapanje polarnog leda utjecat će na naš cijeli svijet. Možda će zvučati pomalo bizarno, ali razmjeri ovog fenomena i transformacije koje uzrokuje, kao i način na koji organizmi reagiraju na te promjene, za mene su neizbježan izvor inspiracije i razmišljanja. 

Trenutno surađujem s Marcom Donnarummom na kazališnom komadu pod nazivom Humane Methods u čijem je fokusu uništavanje okoliša kao oblik nasilja, a koji će biti premijerno izveden na Festivalu Romaeuropa u listopadu.

KP: Misliš li da će se čovječanstvo uspjeti prilagoditi klimatskim promjenama? Ili će samo bogati preživjeti?

Ne, mislim da će samo umjetnici preživjeti! Oni se uvijek snalaze u teškim situacijama te smišljaju moguća rješenja. Ali sad ozbiljno, klimatske promjene su nepravedne i produbljuju društvene razlike. No možda ćemo, kao vrsta, pronaći nove načine kako (pre)živjeti zajedno... Nadam se. Voljela bih da mogu reći da ćemo izbjeći katastrofu na vrijeme, ali nisam sigurna.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 16.09.2019

VEZANE VIJESTI

Prostori zamagljenog postojanja

Piše: Bernard Koludrović

Izložba i prateći diskurzivni program festivala Moje, tvoje naše na temu transnacionalizama bavili su se mjestima društvenog, političkog i geo-klimatskog rastakanja granica.

Tradicija u otporu distopiji

Piše: Bernard Koludrović

Distopijski sadržaj izložbe Oprema za preživljavanje u antropocenu Maje Smrekar upućuje na odgovornost vladajuće ekonomske za globalnu ekološku devastaciju.

Opasno poigravanje tehnologijom

Piše: Bernard Koludrović

Sajam 3N - napusti normalne naprave napušta masovni, industrijski pristup svakodnevnoj tehnologiji i potiče improvizatorski i pustolovni odnos prema njoj.