Ekonomija iskustva i trgovina užitkom | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Ekonomija iskustva i trgovina užitkom

Predstava Crtač kreira supergledatelja ironizirajući suvremenu zabrinutost za njega artikuliranu kroz razne programe kulturnih politika fokusirane na publiku.

Piše: Una Bauer

Siniša Ilić

  • A
  • +
  • -

Većina naših "susreta" s predstavama je prva, čak i ako su nam "susreti" s predstavama profesija. I ne zovemo ih susreti, već govorimo o gledanju predstava, o tome kako idemo "pogledati predstavu". To što je ne idemo pomirisati ili opipati govori o vizualnosti kao dominantnom osjetilu posredovanja kazališnog čina, usprkos predstavama poput Secret Service Felixa Ruckerta, u kojoj su nam, gotovo posve golima, oči bile prekrivene crnim povezom dok su nas za ruke vodili izvođači, ili olfaktornim izvedbama mirisa mamine kuhinje kao što je On the Scent Leslie Hill i Helen Paris. Međutim, sintagma "gledanje predstava" ne implicira da i predstave gledaju nas kako ih gledamo, te da nas one koje mirišemo, možda mirišu natrag. Za razliku od nekih drugih medija koji u činu svoje manifestacije ne gledaju natrag one koji ih gledaju, izvedbene umjetnosti imaju tu sposobnost uzvraćanja pogleda. Ipak, ovaj smo puta pozvani na susret.

BADco. nas je, putem mailing lista i socijalnih mreža, obavijestio o "prvom susretu s predstavom/prezentacijom Crtač, u ponedjeljak, 8. prosinca 2014, u 14.00 sati". Zamoljeni smo da se javimo na mail kako bismo saznali mjesto održavanja izvedbe, što stvara određenu napetost iščekivanja:
"Lokacija održavanja prezentacije je Hercegovačka ulica 111. Kada stigneš na adresu vidjet ćeš trgovinu na platou zgrade. Prođeš trgovinu i s tvoje lijeve strane bit će stepenice. Spustiš se stepenicama. Kada si se spustila, bit će još stepenica koje vode prema dolje. Spustiš se i njima do kraja. Kada stigneš do dna stepeništa uđi na vrata s tvoje desne strane."

Očekivala sam da će biti riječi o nekoj komornoj izvedbi u stanu ili ateljeu. Međutim, radilo se o prilično velikoj dvorani s gledalištem i predvorjem, u sklopu prostorija Gradske četvrti Gornji Grad – Medveščak. Nije je bilo lako naći jer joj ulaz nije jasno naznačen, već se čini kao da je namjerno sakriven u crijevima kompleksa zgrada. Ovdje se inače održavaju treninzi capoeire, juda, sastanci HDZ-a, HNS-a, Laburista i Zagrebačkih mažoretkinja. Oboružana google mapama, crtala sam svoj dolazak na mjesto izvedbe, ostavljala trag gdje sam prolazila i pratila liniju koja me vodila do Hercegovačke 111, kroz rezidencijalnu četvrt Zagreba. U tom su dijelu grada ulice postavljene na rijetko, svaka na svom brdu, dok se između njih urezuju gusti parkovi ili livade. Pored luksuznih vila i ambasada, češće nego što bi bilo pristojno za taj kvart, vise kuće opuštenih prozora, razbijenih stakala, žbuke koja se mrvi i trule drvenarije.

Po ulasku u prostor, zamoljeni smo da sjednemo uz rub pozornice, s lijeve i desne strane, dok su izvođači iz gledališta naizmjenično izlazili na pozornicu, postavljajući se u poze, kao podlogu koristeći novinski papir, umnažajući i ponavljajući fragmentirane pokrete. U nekom trenutku, motion tracking softver počinje pratiti (crtati) njihove pokrete koji se projiciraju na zid iza izvođača. Izvođači crtaju svojim tijelima po prostoru, režu zrak linijama pokreta, što softver prepoznaje i projicira, ali se istovremeno namještaju u pozicije kako bi ih se crtalo, u poze u kojima se očekuje da se njih crta. Oni su crtani crtači. Izvođači također gledaju druge izvođače kako crtaju, kako ih se crta, te im se pridružuju u procesu. Štoviše, softver, crtajući, briše prethodno nacrtane crteže, a nove linije koje se stvaraju i multipliciraju, brišu one prethodne, čine ih nevidljivima. Tako crtanje uvijek i briše nacrtano. 

Očekivanja u predstavi Crtač, nastaloj u nizu susreta BADco. s likovnim umjetnikom Sinišom Ilićem, piscem i dramaturgom Goranom Ferčecom i studentima plesa Danske nacionalne škole za kazalište i suvremeni ples koji stažiraju u BADco, višestruko su iznevjerena, ali upravo to stvara neki neobičan užitak. Nije bila riječ o intimi nečijeg stana, već o sakrivenosti javnog prostora lokalne mjesne zajednice – teško je zamisliti išta manje misteriozno, pa i manje osobno, od dvorane u kojoj Djed Božićnjak djeci dijeli darove, a bakice vježbaju gimnastiku. Također, moj cijeli uvod o predstavama koje gledaju gledatelje čini se suvišan – kao gledatelji, posve smo maknuti u stranu. I pozornicu, i gledalište, zauzeli su izvođači. Čak štoviše, prvi tekst koji se projicira na lijevi kut zida iza izvođača narativna je minijatura o smrti gledatelja i odlasku na njegov sprovod. 

Međutim, stvari nisu tako jednostavne. Naime, figura crtača, aktivnost crtanja, govori jednako toliko o gledanju kao i o ne-gledanju, čak i bez citiranja Derridaovih Memoirs of the Blind u kojima onaj koji crta, dok crta, gleda ili samo u crtež ili samo u ono što crta, ali ne može istovremeno gledati u oboje, čineći tako skretanje pogleda uvjetom crtanja. Također, crtanje je uvijek žestina izbora linije, koja tim bolje reprezentira ono što crta, što manje, u svojoj linearnosti, "nalikuje" na njega.

Povrh toga, gledatelj je u ovoj predstavi duplo aktiviran kao gledatelj – on gleda izvedbu, gleda izvođače kako gledaju izvedbu, gleda softver kako gleda izvođače, gleda izvođače kako gledaju softver koji gleda izvođače – u njegovom je pogledu funkcija gledanja umnožena. Gledatelj jače gleda, jer planova za gledanje ima više. On je pretvoren u supergledatelja, u gledatelja - genija. Supergledateljem se na jedan nježan način ironizira suvremena intenzivna zabrinutost za gledatelja, koja se očituje u raznim programima kulturnih politika u potpunosti fokusiranima na publiku. Velika se energija ulaže u pitanje je li gledatelju bilo dobro, je li "shvatio" predstavu, je li ga ona namučila, je li ton bio preglasan a svjetlo preagresivno. Fokus na pitanja poput onih što je predstava učinila za gledatelja, kako mu je ona omogućila da bude aktivan, podsjeća s jedne strane na paradoks o emancipaciji – daj da te emancipiram, kad očito ne možeš sam; a s druge strane prijeti potpunim izjednačavanjem gledatelja i zadovoljnog kupca u ekonomiji iskustava i trgovini užitkom. Drugi je problem što procesi brige za publiku, kojima je cilj graditi na subjektivnosti i individualnosti iskustva, često upravo suprotno tome, stvaraju zamrznutu sliku imaginarnog prosječnog gledatelja, koji nema ništa idiosinkratično ni specifično, već je mehanička pojedinačnost istosti. Što mi možemo učiniti za publiku ako je zovemo publikom?

Iako gledatelj u Crtaču ne ustaje s mjesta, ne "participira" i ne "sudjeluje" u izvedbi, njegova je pozicija višestruko problematizirana. Proces uzvraćanja pogleda tako se ne tiče mehanike toga da izvođači gledaju publiku, pa smo na taj način izloženi i aktivirani, nego da intenziviraju našu gledateljsku poziciju bez da su na nas uopće svrnuli pogled. 

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 17.12.2014