Ekskomunicirani segmenti osječke umjetničke scene | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Ekskomunicirani segmenti osječke umjetničke scene

Na izložbi "Nova osječka likovna scena" nisu bila zastupljena dvojica umjetnika čiji je stav motiviran kritičkim odnosom spram vrijednosti lokalne zajednice.

Andrej Mirčev
  • A
  • +
  • -

Napuštajući Osijek, osim umjetničkih radova, knjiga i kompjutera, S. mi je ostavio i par štaka kojima se služio nakon operacije ligamenta na koljenu, svog zadnjeg umjetničkog projekta izvedenog u Osijeku. Kada sam nekoliko tjedana nakon tog događaja otišao da posjetim izložbu pod nazivom „Osječka likovna scena“ u galeriji SC-a, postalo mi je jasno zašto je S. pored radova imao potrebu ostaviti mi i štake. Iako je godinama bio prisutan u tom gradu, odbijajući da se svrsta u lokalne umjetnike S. je doživio onu joyceovsku sudbinu umjetnika koji ne pristaje na kompromis i ideologiju provincije i koji, zbog tog svog kozmopolitskog stava, biva osuđen na izgnanstvo.

Ono što me u ovom tekstu zanima i što ću, fokusirajući se na izložbu „Nova osječka likovna scena“ pokušati i rasvijetliti, odnosi se prije svega na dvojicu umjetnika koji nisu bili zastupljeni na izložbi, a čiji je stav motiviran kritičkim odnosom spram vrijednosti lokalne zajednice. Svjesna navedenog problema i antagonizama koji se javljaju unutar osječke scene, kustosica projekta Ana Marija-Koljanin u katalogu (koji se odnosio na izložbu „Nova osječka likovna scena“ u Osijeku i koji je bio neka vrsta uvertire za zagrebačku izložbu) piše: „na žalost, izložba ne uključuje i lokalno usamljenu 'otpadničku', 'buntovničku' frakciju koja gradi svoj osobni, pa i umjetnički identitet u opoziciji spram lokalnih kulturnih praksi, na pozadini negativne percepcije lokalno prihvaćenih vrijednosti“. Ukoliko bi kategorija drugosti i tolerancije predstavljala jedan od nužnih uvjeta u kreiranju jednog urbanog duha, onda je situacija u Osijeku ne samo katastrofalna, nego dokazuje poraz urbaniteta, trijumf neke nove kulture oštećenog duha, koja ne može bez proteza.

Rahitična umjetnost

Osijek je 90-tih postao provincija i to je, nažalost, ostao do danas. Nekadašnji grad po mjeri čovjeka kakvim je smatran, svoju vitalnost proživljava u sentimentalnosti sjećanja dok je urbana energija doživjela kolaps u rušilačkim naletima ruralne zajednice i konzervativnih vrijednosti. Tako se npr. za vikend u 4 sata ujutro, u baroknoj jezgri grada, pored galerije „Kazamat“, dobro možete opustiti uz narodnjake i novokomponirane bogataše opasnog pogleda i fizionomija, s puno zlata na maljavim prsima i kokaina u žilama.

S obzirom na svoju društvenu funkciju, umjetnost bi trebala radikalno propitivati vrijednosti zajednice i dijagnosticirati stupanj oštećenja, ukazivati na bolesno tkivo i strategije njegove moguće regeneracije. Ako prihvatim ovu premisu i bacim pogled na izložbu „Osječka likovna scena“, bojim se da ne bih mogao biti zadovoljan zaključkom, bar ne u potpunosti. Radovi koji se trude senzibilizirati javnost za socijalne probleme i predstaviti umjetnika kao angažiranog građanina, duhoviti su na razini dosjetke, ali više od toga ne uspijevaju ponuditi. Slično je i s radovima koji žele ukazati na problem otuđenja u suvremenom društvu, zasićenom reklamama, robom i potrošačkim virusom. Njihov je osnovni nedostatak nedovoljno izidiferencirana forma te prilično neuvjerljiv medij kojim se želi emitirati, inače jasna i angažirana društvena poruka. Ipak, dva su rada pokazala da stvar s osječkom likovnom scenom nije toliko pesimistična i poražavajuća, kako bi netko naizgled mogao pomisliti. U prvom slučaju, riječ je o interaktivnoj videoinstalaciji Marka Markovića, koja se sastoji od ormara unutar kojeg je smještena video kamera i video projektor. Jednom kada sjednu, posjetitelji trebaju nacrtati svoj lik prema projekciji koja funkcionira poput neke vrste zrcala, s obzirom na to da se na bijeli papir projicira njihovo lice koje snima kamera. Koristeći se medijem fotografije, koja funkcionira kao svojevrstan filmski prizor, zajednički rad Helene Janečić i Ane Opalić propituje strategije konstruiranja identiteta unutar javnog prostora. Dekonstruiranjem dominantne paradigme straight identiteta, rad ukazuje na subverzivne potencijale gay kulture koja teži afirmaciji drugačijeg i heterogenog.



Umjetnici, otpadnici

(Ne)opravdano izostajanje dvaju umjetnika s izložbe moguće je objasniti njihovom skepsom, nepristajanjem na lokalni kontekst te stavom da njihova umjetnost transcendira lokalne okvire. Učešćem na venecijanskom bijenalu, Boris Šincek definitivno je dokazao da u Osijeku djeluju i umjetnici čiji je rad poznat ne samo izvan gradskih okvira, nego i u međunarodnom kontekstu. Ekstremnim performansom u kojem je kustos galerije "Kapelica" iz Ljubljane pištoljem pucao u umjetnika obučenog u policijski pancir, Šincek je dao vrlo jasan komentar na agresiju i stanje ne samo u Osijeku, nego i cijeloj regiji. Za razliku od radova prezentiranih na izložbi, taj je umjetnički čin rezultat artikuliranog i jasnog stava, koji na formalnoj razini dokazuje svoju usidrenost u suvremene umjetničke prakse.

Drugi umjetnik koji je izostao s revije osječke umjetničke scene, također je svoj najnoviji umjetnički rad ostvario u mediju performansa. Realiziran kao interaktivni umjetnički happening, rad "Kutija" Spartaka Dulića dogodio se u galeriji "Kapelica". Umjetnik obučen u sivi radnički kombinezon, najprije je podijelio publici smotane jointe hašiša, zatim je na glavu stavio providnu kocku iz koje su virile cijevi te je stao na pokretnu traku. Interakcija između publike i umjetnika događala se kroz upuhivanje dima u umjetnikovu kocku koja na simboličan način denotira stanje duha u provinciji. Problematizirajući performansom granicu između etičke i estetičke dimenzije umjetničkog djela, Dulićev komentar ujedno je i pokazao ono što osječkoj umjetničkoj sceni ponajviše nedostaje; svijest o tome da suvremenu praksu sintetizira profilirana forma koja se ostvaruje kroz transparentnu socijalnu kritiku.

Siguran sam da će osječka umjetnost jednom prohodati, da će pronaći snage i da će njen korak biti siguran i bez spoticanja. Možda će joj u tom razvoju biti potrebne one štake s početka ovog teksta koje mi je S. ostavio. Stoga ću ih, čim se za to ukaže prilika, predati tom rahitičnom umjetniku koji još uvijek nije stao na svoje noge.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 19.01.2006