Eksplicitno tumačenje vremena | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Eksplicitno tumačenje vremena

Zoran Pavelić u Markiranju vremena snima rubne, zanemarene dijelove gradova, ali i dekadentnu otmjenost raspadajućih i zaboravljenih elemenata urbanog tkiva.

Piše: Bojan Krištofić

Vrijeme. Nije začuđujuće što je ta vječna, sveprožimljuća nepoznanica uvijek u središtu pozornosti ljudi sa svih strana svijeta. Neopipljivo i neuhvatljivo, vrijeme je toliko fundamentalan fenomen da ga se zasigurno nikada neće moći iscrpiti – a čak ni ne možemo dokazati sa stopostotnom uvjerenošću da je beskonačno. I obrnuto. Otkad je općeprihvaćena teorija da je vrijeme, kao i prostor, varljivo relativno, ne možemo biti ni sasvim sigurni kako je vrijeme teklo prije nego što se u njegov protok uključila naša osobna svijest, niti možemo znati kuda će vrijeme ići kad se ta svijest rasprši u elementarne čestice i ponovno sjedini s tom neumitnom rijekom. Dan-danas, nekako se čini da vrijeme prolazi brže nego prije, a možda je samo riječ o tome da se materija troši sve svirepije i temeljitije, pa se u tom procesu istim ritmom drobi i ono malo vremena za koje mislimo da nam je preostalo. Pitanje je može li umjetnost tu ikada biti nešto više od tumača ili čak psihoterapeuta, jedna od rijetkih djelatnosti uz koje se čini da neumoljivi protok vremena ima nekog smisla. Napokon, autentična umjetnička djela živa su tvar koja se s vremenom također mijenja, doživljavajući različita viđenja u raznovrsnim kontekstima, stoga vrijeme u biti pogoduje shvaćanju umjetnosti i ni u kojem slučaju ne doprinosi njezinoj eroziji, barem ne u značenjskom smislu, kao što razgrađuje tolike druge stvari. Neovisno o načinu izražavanja, umjetničko mišljenje nudi mogućnost djelatnog razumijevanja vremena, onog koje eliminira očaj zbog neizbježnog nestanka materije i ujedinjuje čovjekovu duhovnost s fizičkim kozmičkim silama koje i njega samog određuju. Umjetnici se kroz povijest pojavljuju kao medijatori tog procesa, lučonoše sa specifičnom ulogom u zajednicama koje imaju zadatak održavati i razvijati čovjekovu komunikaciju s vlastitim sebstvom i kolektivnom biti koju dijeli s drugima. Vrijeme je zato jedan od konstitutivnih elemenata umjetnosti.

U ovdašnjem čardaku "ni na nebu ni na zemlji", eksplicitno tumačenje vremena ponovno je u fokusu najzanimljivijih protagonista umjetničke scene. Nema tome dugo da je Touch Me! Festival, međunarodno trijenalno događanje u organizaciji kustoskog kolektiva [KONTEJNER], nosio naziv Vrijeme je! Domaći umjetnici i gosti ekstenzivno su se posvetili proučavanju vremena na razmeđi umjetnosti novih medija, bio-arta, body-arta, dizajna interakcija i čega još sve ne, a rezultat je bila izložba koja će se pamtiti upravo po različitim transformacijama manifestacija vremena i njihovih utjecaja na psihu i organizam čovjeka. Danas se pak ne čini nimalo slučajnim da je baš prošlogodišnji Touch Me! Festival bio jedna od tema u prvoj epizodi ponovno pokrenute emisije Transfer na Trećem programu HRT-a, u kojoj se Boris Greiner, jedan od voditelja, na samom početku samouvjereno deklarirao kao vremenolog, doktor za vrijeme, te objasnio da je upravo to ključna kompetencija koja ga čini idealnim voditeljem emisije. Na Greinerovu obznanu "povratka vremenu" nadovezao se dizajner i umjetnik Igor Kuduz svojom izložbom fotografija Od tada / Ever Since u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu, gdje je na intiman i potresan način prikazao svoju vlastitu metodu bilježenja vremena u sasvim nepretencioznoj maniri. Odbačene krhotine protoka na marginalnim mjestima zagrebačkog asfalta Kuduz je na trenutak otrgnuo od beskonačnosti kako bi ih pokazao svima, da bi se potom vratile u jednu drugu, ali vrlo sličnu vrstu beskraja – razgranati prostor digitalnih umreženja.

Zoran Pavelić, još jedan poznati umjetnik srednje generacije, prošli tjedan se pridružio ovom nizu kratkotrajnom izložbom i instalacijom Mjerenje vremena / Marking Times u Galeriji 90-60-90 u POGONU Jedinstvo, zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade. Postav je kurirala povjesničarka umjetnosti i kustosica Ivana Mance, također autorica popratnog teksta u deplijanu, dok je sama izložba dio tematskog ciklusa Vrijeme čija je kustosica voditeljica galerije Marijana Stanić. Neupućeni posjetitelj u tekstu može pročitati da je vrijeme važna tematska odrednica dosadašnjeg opusa Zorana Pavelića, osebujnog multimedijskog umjetnika koji od ranih devedesetih djeluje na relaciji između Zagreba i Slavonije i Baranje, gdje je rođen i proveo dječaštvo i ranu mladost, te bio jedan od pokretača neformalne umjetničke grupe Močvara (1988. – 1991.). U radovima na izložbi Marking Times regionalno je iskustvo prirodno translantirano do internacionalnog, jer su motivi prostorno-vremenski disperzirani diljem Europe, a naravno i u nadnacionalne digitalne prostore kojima dirigiraju samo multinacionalne kompanije.

Pavelićeva izložba sastoji se od nekoliko komplementarnih radova i serija radova. Prvo, tu je istoimena serija od čak 170 estetski i koncepcijski ujednačenih fotografija, snimljenih u područjima gradova Osijeka, Zagreba, Brussela, Kozarca, Dusseldorfa, Sarajeva, Berlina, Rijeke, Kopenhagena, Dubrovnika, Venecije, Koprivnice, Beča, Budimpešte, Kassela, Batine, Antwerpena i Labina. Motivi su bliski spomenutim fotografijama Igora Kuduza, mada su pristup i tehnika drugačiji. No, i Pavelića zanima naoko usputno fotografsko bilježenje naizgled efemernih pojava i stvari, brzo, intuitivno okidanje bez velike prethodne pripreme, koje je dan-danas možda najintrigantniji umjetnički koncept u domeni digitalne fotografije. Naprosto, jednom kada je napredak tehnologije omogućio i rasprostranio praktički beskonačan raspon fotografiranja, upravo je fragmentacija beskonačnosti postala izrazito prisutna u radovima mnogih, pa tako i domaćih umjetnika. Stoga Pavelić na svoj način snima rubne, zanemarene dijelove gradova, detalje u eroziji, u propadanju, ali također i dekadentnu otmjenost raspadajućih i zaboravljenih elemenata urbanog tkiva. Umjetnik bilježi tranzicijske promjene kroz koje prolaze znani mu i neznani gradovi, uglavnom izbjegava fokusirati ljudski lik jer je čovjek posredno prisutan ionako u svemu što ulazi u njegov kadar. Pred gledateljem se nižu posljedice neizlječive konačnosti ljudskog u vremenu kada to ljudsko ubrzava i skraćuje trajanje svega ostalog oko sebe.

Kancerogeno "ljudsko" materijalizirano je u monumentalnom drugom izlošku koji dominira cijelim, nemalim prostorom galerije. Riječ je o ogromnoj, crnoj plastičnoj cijevi koja visi sa stropa interijera taman na razini gledateljevog očišta. Prema Pavelićevim riječima, kroz tu cijev "vrijeme struji". Kao izrazito snažan i univerzalan simbol, ona svojom širinom i dužinom upija i emanira mnoga značenja, od prizivanja mistificiranog tunela života, preko nalikovanja na teleskop ili hadronski sudarivač u potrazi za umirućim zvijezdama ili novim elementarnim česticama, arhetipskim nositeljicama vremena, pa sve do vodoravnog bunara ili svemirskog broda koji predstavlja portal u neke druge predjele trajanja. Cijev je usmjerena ravno prema posljednjem cjelovitom radu, videu projiciranom preko cijelog zapadnog zida galerije, koji skupa sa cijevi čini vizualnu i ambijentalnu okosnicu postava. Zoran u kutu u trajanju od šezdesetak sekundi disonantni je video-zapis snimljen u jednom statičnom kadru, koji prikazuje autora kako u kutu neke prostorije stoji okrenut leđima gledatelju, s glavom uvučenom među ramena tako da njegova figura po svemu izgleda "obezglavljeno" i nadrealno. Nadrealni efekt pojačan je bučnim praskom montiranim u video iz Pavelićevog ranijeg rada Kuća umjetnika iz 2003. U biti se radi o zvučnom signalu za umetanje fotografije istog sadržaja u video, što gledatelj golim očima i ušima jedva da može primijetiti, pri čemu umjetnik postiže uznemirujući ugođaj u kojem gledatelj ne može biti sasvim siguran percipira li vrijeme "pravilno", odnosno onako kako je navikao, a ne tako kako želi umjetnik, mada naknadnom pameću postaje očito da je potonje postignuto. Isti trik s poigravanjem gledateljevom labilnom percepcijom vremena Pavelić koristi pri umetanju dva video rada u seriju fotografija, koji su komponirani samo od tri slike eksterijera (akademija u Düsseldorfu, Trg Sv. Marka u Veneciji i Museum Fridericianum u Kasselu), a između njih se ponovno javlja signalni prasak. Taj "mali prasak", za razliku od Velikog, dakako ne priziva sam početak vremena, već podcrtava lom u ljudskom doživljaju protoka, narušenom paradoksalnim izlaganjem videima u kojima se, čini se, ništa ne događa niti bilo što protječe, a video bi trebao biti narativni medij. Subverzivnim korištenjem videa Pavelić negira imanentnu pristupačnost medija prema gledatelju, te doslovno i eksperimentalno shvaća krilaticu Andreja Tarkovskog o "vajanju u vremenu", samo što se njegov komadić vremena opire tradicionalno shvaćenim temporalnim kvalitetama filmskih zapisa. Umjesto da svojim trajanjem uvuku gledatelja u sebe, Pavelićevi zapisi grubo ga odbijaju i prisiljavaju osvijestiti vlastitu poziciju u vremenu.

Naposljetku, postav zaokružuje monotona zvučna snimka na kojoj spiker distanciranim, profesionalnim glasom putem Google Translatea u petlji ponavlja rečenicu "Nitko nije siguran" na različitim jezicima. U ovom slučaju, podcrtavanje poante ima dramaturšku opravdanost u ambijentalnom upotpunjavanju prostora, gdje služi gotovo kao mamac za približavanje pojedinim izlošcima i pokušaj identifikacije s vokalom, vrlo vjerojatno nemogućom, jer snimkom dominiraju jezici o kojima neće baš svaki posjetitelj imati podjednako znanje. Posljednji rad još jedan je faktor koji posjetitelju izmiče tlo pod nogama i tjera ga da sam za sebe obnovi odnos prema vremenu iz amorfnih komadića nastalih Pavelićevom dekonstrukcijom. Hoće li to učiniti, samo je njegov izbor. Izložba je koncipirana tako da prema posjetitelju zadržava odmak koji se može prijeći samo na njegovu inicijativu. Hermetični umjetnikov postav tako dobiva auru inscenacije rituala posvećenja u transcendentalne i utopijske zakutke vremena.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 31.03.2015