Elastičnost kao formula uspjeha | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Elastičnost kao formula uspjeha

Iako je predstava Magnetsko polje igre namijenjena edukaciji djece, ona često aludira na znanja koja djeca već posjeduju, a koja smo zapravo mi odrasli zaboravili.

Piše: Ira Ferris

Foto: Nataša Tvrdinić/Facebook

  • A
  • +
  • -

Možemo li o umjetnost razmišljati kao o znanosti? Znanost definira objektivnost, ali je istovremeno otvorena eksperimentiranju, pa samim time i neuspjehu. Umjetnost se bavi eksperimentiranjem, ali češće u smislu priželjkivane radikalnosti nego istinske spremnosti na neuspjeh; a što se objektivnosti tiče, za nju u umjetnosti nema mjesta. Ova tema interakcije između umjetnosti i znanosti – što ih veže, a što razlikuje – protkana je kroz multidisciplinarnu predstavu Magnetsko polje igre nastalu prema konceptu koreografkinje Melite Spahić Bezjak, uz režiju i dramaturgiju Marija Kovača, te u suradnji s "plesnim česticama" Larisom Lipovac Navojec i Brankom Bankovićem – koje se u predstavi oslovljava kao LaLa i BeBe

LaLa i BeBe materije su na kojima se provode znanstveni (i plesni) eksperimenti, a mi, publika, pozvani smo tim eksperimentima svjedočiti ali ih ne smijemo prenositi u javnost. Instrukcija je to kojom ova predstava započinje, a koju tekst predstave posebno usmjerava novinarima u publici, uz prijetnju drastičnim mjerama (uključujući istrebljivanje) ukoliko njeni detalji izađu u javnost. Dakle, tu moj osvrt staje…

Ili bi trebao stati?

Dok gledam predstavu, iz drugog (od dva) reda intimnog izvedbenog prostora Male scene Hrvatskog doma u Karlovcu, krijem da pišem bilješke i osjećam nelagodu kad god primijetim da sam razotkrivena. Zapravo i ne znam je li upozorenje na početku bilo fora ili konkretna instrukcija, a takav je i cijeli ton predstave – na ivici između komedije i društveno-političkih opaski. U suštini – kako se čini prema publici koja me okružuje – predstava je namijenjena djeci, no britak i inteligentan tekst funkcionira na višestrukim nivoima – kao uostalom i svako kvalitetno dječje štivo koje je ujedno usmjereno i roditeljima i bakama, te mu se vraćamo u različitim dobima života otkrivajući nove dimenzije i nova značenja. I iako je ova predstava namijenjena edukaciji djece, ona često aludira na znanja koja djeca već posjeduju, a koja smo zapravo mi odrasli zaboravili. Recimo da "bez igre nema znanosti (a ni umjetnosti)," odnosno nema stvaranja i napretka, ne odzvanja kao nova informacija djeci u publici – koja ni ne znaju kako drugačije nego kroz igru – ali odzvanja nama odraslima, kao podsjetnik.

Magnetsko polje igre nastalo je upravo na principima igre, isprobavanja, te kolaboracije unutar umjetničkog tima koji je predstavu razrađivao kroz niz radionica, odnosno rezidencija koje su, osjećam, bile pune smijeha, zabave, i kreativne opuštenosti. Osjeća se ta otvorenost eksperimentiranju i slobodi i u konstantnoj fleksibilnosti same strukture predstave koja poziva na sudjelovanje publike (prvenstveno djece, iako i odrasli osjećaju dovoljnu opuštenost da sudjeluju) i dopušta publici da ko-kreira njen tijek i neke od najbriljantnijih momenata. Jedan je takav, upečatljiv, bio moment kada se djecu u publici tražila pomoć pri izračunavanju znanstvene formule, a na pitanje koliko je 14 minus 2, dječak – bez strepnje i nesigurnosti – ispaljuje da je to 5. Reakcija publike je euforična: pljesak i glasni uzvici "Bravo! Bravo!", a plesna čestica BeBe spontano dobacuje: "To je znanost kakva nam je potrebna!" Prizor je to koji u sebi nosi niz mogućih tumačenja, uključujući i to da nam možda zaista i treba neka druga matematika, odnosno neko radikalno preokretanje i resetiranje stvarnosti (onoga što znamo), gdje 14 minus 2 postaje 5. 

Više od svega, to aplaudiranje "grešci" dopušta otvorenost prema "veličanstvenom propadanju" o kojem Magnetsko polje igre također govori, i na koje poziva. Naime jedna od najznačajnijih opaski u predstavi upravo je komentar koji poručuje da znanost prigrljava prostor neuspjeha, dok ga se umjetnost boji. Ona je naime paralizirana idejom uspjeha. Kao izlaz iz tog ‘znanstvenog problema’ nudi se PROPALONG, poziv na "neuspješno istraživanje veličanstvenog propadanja pred očima javnosti". Magnetsko polje igre takvo propadanje ne doživljava, budući da je predstava – kao eksperiment – "uspjela". Međutim ono što je bitno je da je predstava nastajala kroz igru, bez straha, te ostala otvorena tom istom poigravanju i na sceni, tijekom izvedbe; a taj je pristup, paradoksalno, jednadžba uspjeha.

Impulzivni i improvizirani momenti zaista jesu najslađi dio ove predstave jer stvaraju osjećaj bivanja u nekom posebnom one off trenutku. Da se razumijemo, nisu to veliki pomaci iz unaprijed skriptiranih situacija, ali dovoljni da stvore osjećaj intime (odnosno povezanost) među publikom koja dijeli jednu specifičnu verziju predstave koju nitko drugi neće. U tom kontekstu i onaj poziv na tajnovitost poprima novo značenje.

Magnetsko polje igre inspirirano je radom i likom Nikole Tesle, na čiji 166. rođendan se predstava (izvedba kojoj sam nazočila) održava; 10. srpnja u sklopu Karlovac Dance Festivala. Promišljanje kakav bi svijet bio bez i prije Tesle, te kako bi Tesla u njemu danas živio (recimo, što bi mu bio ringtone), još je jedna od mnogih dimenzija ove ne samo multidisciplinarne već i multitematske, odnosno slojevite predstave. To propitivanje svijeta prije i poslije Tesle je, za mene, posebno efektno u trenutku kada se na scenu postavlja televizor, a spominje se i riječ "kavez". Asocijacija između dvoje nije eksplicitna, ali je interpretacija pozvana. 

Aluzije na Teslin svijet javljaju se i u svakom trenutku kada "plesne čestice" LaLa i BeBe svojim kretanjima realiziraju mnogobrojne znanstvene eksperimente, a zrakom lete termini iz fizike – energija, sila, izolacija, brzina, uzemljenje, kontakt, prijenos – ukazujući na neiscrpnu sličnost između plesa i fizike, a zatim i između umjetnosti i znanosti koje su, međutim, i dijametralno suprotne, baš kao i honorari koje umjetnici primaju u odnosu na kvalitetu dostavljenog rada (saznajemo da je tako bilo u slučaju Damira Šimunovića, kompozitora predstave). Kolizija, konflikt, i poneka harmonija između dva plesna tijela (odnosno dvije "plesne čestice"); suptilno ukazuje i na koliziju, konflikt, i harmoniju između umjetnosti i znanosti; a trenuci kada tjelesne interakcije postanu izrazito intenzivne, popraćeni su komentarom: "Plesni znanstvenici navikli su na oltaru umjetnosti žrtvovati svoja tijela". Uostalom, od plesača se očekuje da budu bosi, iako su cipele – provjereno – dobar izolator.      

Uz rizik kolizije, završiti ću tekst jednom nepovezanom mišlju…

Ovaj tekst – odnosno njegova okosnica – nastajao je kroz kretanje; izgovaranjem misli i refleksija tijekom vožnje na autocesti Karlovac-Zagreb. Brzina, akceleracija, pretjecanje, koćenje, usporavanje, … pokreti koji, kao i u plesu, podliježu zakonima fizike; bili su prisutni pri njegovu stvaranju, i neophodni za tok misli i ideja. Pa budući da Magnetsko polje igre sugerira utjecaj – odnosno prisutnost – fizike u plesu, pitam se koliko je plesa i kretanja prisutno u fizici, odnosno znanosti. Je li plesao Tesla? 

Objavio/la matko [at] kulturpunkt.hr 22.07.2022

VEZANE VIJESTI

Ples s onu stranu zrcala

Piše: Ana Fazekaš

Strahovi malih razlika naintrigantniji su upravo ondje gdje ostavljaju prostor za suptilnije pomake u percepciji, postavljajući tek za nijansu iščašena pitanja.

Prozor u tuđu jednovečernju romansu

Piše: Nora Čulić Matošić

Walk On The Wild Side zaista je šetnja divljom stranom, gdje nas od razotkrivanja spašava zamračeno gledalište i svjesnost o fiktivnosti svijeta u predstavi.

O dodirima, osjećajima i utvarama

Piše: Una Bauer

Zagrljaje čine mali događaji koji računaju na gledateljsku svjesnost, rastvarajući prostor za promišljanje o afektivnom prostoru i snazi izvedbenih umjetnosti.