Elita uzvraća udarac | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Elita uzvraća udarac

Određeni ljudi, već petnaestak godina pokušavaju u Zagrebu izgraditi zahvalnu glazbenu publiku. Upornim i često neadekvatno nagrađenim entuzijazmom u tome su gotovo uspjeli, no sada se pojav

Piše: Stjepan Jureković

Glazba je oduvijek bila društveni fenomen, provlačila se kroz ljudsku povijest bilo kao odraz prevladavajućih društvenih vrijednosti, bilo kao izraz revolucionarne atmosfere. Služila je svim društvenim grupacijama s jednakom odanošću kao idealan medij potrage za identitetom. Posebno su dvadeseto stoljeće i pojava popularne kulture zaslužni za osvjetljavanje njenog pluralističkog karaktera. Masovno društvo uspjelo je zbaciti diktaturu zanatstva i otvoriti put glazbenim stilovima puno niže muzikološke kvalitete, ali zato snažnijeg društvenog utjecaja no ikada. S druge strane, mediji i kulturni snobizam pokušavaju izgraditi carstvo estetskog monopola negirajući time glazbi njenu prirodnu neograničenost. Određeni događaji u nas naveli su stoga autora da pokuša ponovo situirati glazbu u društveni kontekst. Sama priča je potpuno tipična i već se toliko previše puta ponovila da se pretvorila u očekivanu rutinu, barem što se Hrvata tiče: samostalnu, alternativnu inicijativu na kojoj god razini ona bila realizirana, pokušava ugušiti mainstream inicijativa oboružana provjerenim, neupitnim autoritetima. Konkretnije, u Zagrebu se konačno uspio organizirati "pravi" jazz festival sa "najjačim" imenima svjetske jazz scene čiji su se organizatori oglušili na činjenicu da u isto vrijeme u gradu već egzistira jazz festival iako nešto alternativnijeg karaktera. Ako prvi imenujemo velikim, a drugi malim, rezultat te situacije bi mogao biti da će veliki opet pojesti male. Stvar je pokrenuo Dražen Kokanović, trenutačno najuspješniji kulturni menadžer u Zagrebu, koji je već neko vrijeme dominantan u krugovima debelodžepnih ljubitelja umjetnosti. Kao najveća zasluga do sada pripisuje mu se pretvaranje Festivala A književnosti u popularno-zabavne događaje. Svi su članovi elite na ovaj ili onaj način opsjednuti skidanjem epiteta nouvelle riche sa svojih imena, a razumijevanje umjetnosti osnovni je element kojim to pokušavaju postići. Zato barem jednu večer u tjednu žrtvuju i zamjenjuju narodnjake odlaskom na operu. Oni spremniji na veće žrtve biraju jazz, odlaze kod Boška i ne dižu se od stola sve dok ceh ne dosegne minimalni prag od petstotinjak kuna plus napojnica. Naša mala država krcata je takvim tipovima i njihovim suprugama pa je uspjeh i posjećenost zagrebačkog jazz festivala osigurana od samog starta.
Ti će ljudi, naravno, tamo doći zbog kvalitete ponuđenog sadržaja. Kokanović je uspio dovesti samo najprobranije iz svijeta jazza. Ron Carter je legendarni kontrabasist čiji se počeci vežu uz Milesa Davisa u čijem je quintetu svirao tijekom šezdesetih. Uz Davisa se veže i ime Jacka DeJohnetta, bubnjara koji je na revolucionarnim "In A Silent Way" i "Bitches Brew" parirao Tony-ju Williamsu. Archie Shepp je čak svojevremeno radio i s Johnom Coltraneom prije nego je krenuo u karijeru lidera benda. Sve su to respektabilni glazbenici koji već desetljećima stoje na samom vrhu džezističke kreme. No, upravo u tome i jest problem. Kada bi se prepustili dojmu popisa gostiju mogli bismo zaključiti da je jazz umro još sredinom sedamdesetih, da se nakon toga nisu pojavljivali mladi glazbenici, da se ništa novo i svježe nije dogodilo. Svi nabrojani glazbenici pripadaju starijoj generaciji koja je svoju kulminaciju doživjela u vrijeme kada se većina nas još nije niti rodila. Sve što je slijedilo u njihovim karijerama nakon toga samo je tvrdoglavo zadržavanje prijestolja bez glazbene inovacije. Festival koji bi njih okupio na jednom mjestu bio bi prizivanje duhova, koračanje unazad, zalijevanje rđe, prkošenje progresivnosti, zadrtost, profitabilnost, konzervativnost ili jednostavno ono što on i jest: ekstremni snobizam koji nas sve guši ljigom. Nešto progresivniji pristup glazbi zastupaju jedino World Saxophone Quartet, inače cijenjeni avangardni quartet, no za zagrebačke elitiste najavljuju popularni program koji će se sastojati od obrada rock klasika poput Hendrixa. Zatomljivanje njihovog avangardnog izraza može poslužiti kao dokaz o kakvom se festivalu radi i za koga je namijenjen. Da samo to stoji iza ove priče, ona ne bi bila vrijedna kritike. Čisti snobizam, neupućenost u aktualne događaje i regresivnost nisu sami po sebi ništa strašno, već nešto na što se, od hrvatskog mainstreama, može i očekivati. No, stvar ima svoju pozadinu. Kokanović je u organizaciju festivala krenuo pod idejom da Zagreb nema niti jednog kvalitetnog jazz događaja, pod idejom da obogati kulturnu ponudu grada čime je javno pokazao koliko je slaba njegova upućenost. U projekt je krenuo s Oliverom Belopetom, poznatom po organizaciji jazz festivala u Skopju i Ljubljani, te u startu, doznajemo iz neslužbenih izvora, od grada dobio 100 000 kuna koje nije čak niti aplicirao. U određenom trenutku došlo je do prekida suradnje s Belopetom koji se iz razloga koje možemo samo nagađati povukao iz projekta. Za pretpostaviti je da glavni razlozi leže u potezima Kokanovića koji ne samo da su krivi nego možda iza sebe nose i neke dalekosežnije namjere.Naime, svi koji imalo sudjeluju u koncertnom životu grada svjesni su da je Zagreb kao uostalom i cijela Hrvatska, u svijetu vrlo privlačna destinacija za sve glazbenike, a posebno za džezere. Najbolji primjer za to je KSET, mali studentski klub u kojem se već godinama organiziraju jazz koncerti, a 2000. je pod vodstvom Mate Škugora pokrenut i samostalni jazz festival pod imenom No Jazz Festival. Tijekom godina na ovaj su se festival odazvali mnogi afirmirani svjetski glazbenici koji, kao što i ime festivala ironično kaže, ne pripadaju tradicionalnim jazz krugovima, već sudjeluju u suvremenim trendovima u kojima se jazz i njegove stilističke izvedenice kreću. Na tom festivalu nećemo naići na jazz puriste niti na dobri stari be bop, već na glazbenike koji jazz odvode u smjeru avangardne glazbe. Na festivalu su tako do sad već nastupili Ken Vandermark, Hamid Drake, Mark Dresser, Chicago Underground i Arto Lindsey među svim ostalima. On predstavlja upravo ono što je jazz simbolizirao na svojim počecima, glazbu zadimljenih i mračnih klubova u kojima se okuplja polusvijet umjetnika, glazbu reakcije i bunta prema nepodnošljivoj svakodnevici. Jazz je izvorno glazba za klubove (zanemarimo njegove zabavne i plesne početke kojima se poslužio ne bi li skrenuo pažnju na sebe), dok je jazz u prostorijama ZeKaeMa upravo simptom otrovanja koje ga je ubilo. Ako je Zagreb Jazz Festival hodanje unatrag, No Jazz Festival je stoičko hodanje prema nepoznatim prostranstvima.

Ove godine, festival će doživjeti svoje šesto izdanje. Mnogi bi rekli, predugo je živ, treba ga smaknuti. Ulogu krvnika na sebe je preuzeo Dražen Kokanović. Lista gostovanja i njihovih termina za No Jazz već je odavno dogovorena, festival je prijavljen te je unatoč tome što se odvija već šestu godinu za redom uspio od grada iskamčiti jedva 50 000 kuna. I to je više nego dovoljno da slobodna inicijativa preživi. No, uvijek se nađe neka neupućena, ljubomorna glava koja odluči staviti soli na rep svakome tko joj zasmeta na putu. Od svih povoljnih datuma u godini, Kokanović je pregovore s glazbenicima kalkulirao tako kako bi se njegov festival poklopio taman sa KSET-ovim i u tome je fakat uspio. Iako vrlo dobro informiran o Škugorovim djelatnostima, oba festivala započinju na isti dan. Istu večer kada će Ron Carter napuniti dvoranu ZeKaeMa, u Zagreb dolazi Dave Douglas, trubač koji je već više godina u nizu proglašen za najboljeg svjetskog jazz glazbenika i koji je stalan suradnik Johna Zorna u njegovoj Masadi, dakle aktualan glazbenik čija glazba predstavlja suvremena kretanja u jazzu. Očekivani odaziv na njegov koncert bit će u najmanju ruku desetkovan. No, sreća je Škugorova što mu se festival proteže na čitav mjesec i što svirke nisu svaki dan dok se Kokanović usuđuje svoja četiri gostovanja u četiri dana nazvati festivalom, a kartu za pojedini koncert naplatiti cijenom kojom se može dobiti festivalska karta za KSET. U tom smislu No Jazz Festival nije u opasnosti jer se veći broj koncerata ipak neće poklapati. U opasnosti je budućnost festivala jer ako se Zagreb Jazz Festival razvije, čemu se Kokanović nada, sljedećih bi godina mogao potpuno zasjeniti Škugorov trud. I tu dolazimo do konačnog zaključka i značenja ove situacije. Po mišljenju mnogih, jazz je izrastao u ozbiljnu glazbenu vrstu koja se čak uzima i kao najznačajnije glazbeno dostignuće današnjice. Njegove karakteristike, prkošenje povijesno ustaljenim harmonijskim i ritmičkim pravilima te improvizacija kao osnovni oblik izvedbe, izgubile su svoju revolucionarnu draž i postale dio masovnog ukusa. Veliki jazz glazbenici napustili su klubove i opuštene jamove zamijenili dvoranskim ego spektaklima. Njihova glazba više nije podložna individualnom doživljaju, ona je namijenjena i zadovoljava masovni ukus, njen je doživljaj od strane slušatelja odraz tijekova snobizma, a ne unutrašnjeg iskustva. Imajući to na umu, diljem svijeta organiziraju se jazz festivali i pretvaraju se u mondena okupljališta gdje je tehnička virtuoznost glazbenika na najvišoj cijeni. Upravo takvu budućnost prognoziramo Kokanovićevom događaju. Bit će to mjesto gdje će se mnogi doći pokazati, a potom dosađujući se čekati kraj koncerta ne bi li prigrizli nešto na popratnim party-jima u Školi. Baš kao što su u sklopu Zagreb Film Festivala ljudi dolazili na cigansku glazbu, a ne na filmske projekcije. Sama glazba bit će stavljena u peti plan.Škugor se pak bavi nekim drugim stvarima i nekim drugim ljudima. Ono što on radi je prkošenje bezumlju popularne kulture koja sve čega se dotakne lišava kvalitete. Svojim je radom došao do internacionalnog ugleda, no u granicama Hrvatske, već više od desetljeća ne dobiva zasluženu pažnju. To je ono što se u svim sličnim slučajevima ponavlja, to je ono što ubija našu alternativu, to je ono što ovaj tekst pokušava poručiti. Ispod površine vode se ratovi. Alternativna inicijativa uporno pokušava isplivati i pokazati ljudima da su sami kreatori svojih života, da ne moraju nužno biti medijski izmanipulirani. Čim ta poruka dođe do nekolicine ljudi, dominantne kulturne strukture čine sve da, ili poruka ponovo završi na dnu ili da je prisvoje prije nego što ljudi shvate da originalno nije njihova. Ako Zagreb, dakle kao europska metropola, već mora imati elitni jazz festival, pokažite onda barem malo poštovanja, napravite to bezbolno, ne šteteći nikome, a naročito ne onima kojima je do jazza fakat i stalo.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 28.11.2005