Emancipacija rada, obrazovanja i kulture | kulturpunkt

Emancipacija rada, obrazovanja i kulture

Prvi javni poziv za privremenu umjetničku intervenciju Radničko rezultirao je radom koji kroz osobnu povijest reflektira društvenu ulogu i bogatu kulturnu memoriju zgrade POUZ-a.

Piše: Ivana Pejić

FOTO: Pučko otvoreno učilište Zagreb / Facebook

Zahvaljujući izvrsnoj dokumentarnoj tv-seriji Betonski spavači domaća se javnost posljednjih tjedana iznova upoznaje i oduševljava vrijednom modernističkom baštinom, čiji je ulazak u kulturni mainstream u određenoj mjeri posredovan potvrdom dostignuća ovdašnje arhitekture u svjetskim umjetničkim centrima, ali i globalnom (depolitiziranom) popularizacijom istočnoeuropskog brutalizma. Druga sezona serijala pod nazivom Nedovršene modernizacije istraživačku lupu s ruševnih turističkih objekata pomiče prema prostorima koji su oblikovali urbanističke planove gradova i zgradama koje su obilježile njihov društveni i kulturni život. Pa iako je i dalje uglavnom riječ o prostorima aktivno prepuštenima zaboravu, među njima se našla i zagrebačka zgrada Pučkog otvorenog učilišta kao jedna od rijetkih koja je do danas zadržala svoju izvornu namjenu.

Nekadašnje Radničko narodno sveučilište Moša Pijade, popularna Moša, građena je prema projektu Radovana Nikšića i Ninoslava Kučana između 1955. i 1961. godine, a iako je dio zgrade od šezdesetih do danas doživio poneka oštećenja i preinake, od 2003. godine nalazi se u registru zaštićenih kulturnih dobara, između ostalog i zbog iznimno vrijednog interijera čije opremanje potpisuje Bernardo Bernardi. Poslijeratna modernizacija države i ubrzani razvoj industrije nametnuli su potrebu za (dodatnom) edukacijom radne snage, ali ideja Radničkog sveučilišta nije se ispunjavala samo u osposobljavaju radnica i radnika za različite struke, već je obuhvaćala i široko shvaćeno polje kulture – u koncepciji "drugog doma za radnike" Radničko je predstavljalo prostor za obrazovanje, druženje i uživanje u kulturnim sadržajima.

Sa željom uspostave dijaloga između nekadašnjeg i današnjeg života zgrade, Pučko otvoreno učilište Zagreb u ožujku je raspisalo prvi javni poziv za privremenu umjetničku intervenciju Radničko koja bi adresirala njenu kulturnu memoriju, kako arhitektonsku tako i sadržajnu. Koncept koji je prema ocjeni žirija (Božena Končić Badurina, Ivana Haničar Buljan i Darko Šimičić) na najbolji način obuhvatio propozicije natječaja rad je Ane Janjatović-Zorica, temeljen na sjećanjima njene majke Desanke Janjatović koja je još kao studentica pedagogije radila na edukaciji budućih ZET-ovih radnika. Naslov rada – Drugarice, ne mogu ja uvredu progutat' – preuzet je tako iz priče kroz koju se majka, kasnije zaposlena na organizaciji kulturnog života radnika, prisjeća razgovora s jednim od konduktera kojeg je nešto teže uvjeravala u važnost uljudnog ophođenja s putnicima.

Život radnika i radnička prošlost i ranije su inspirirali umjetnički rad Janjatović-Zorice , pa je tako bila autorica edicije Zidnih novina Bacača sjenki pod nazivom Ništa teže od gladi: kako su radničke kantine postale kockarnice, dok je rad Kako sv. Josip radnik živi u Prvomajskom naselju, nastao u suradnji s grupom Škart i Željkom Zoricom, direktno adresirao poznati radnički zahtjev koji pored osam sati rada i odmora predviđa i osam sati za kulturu Ovaj put evociranje radničke prošlosti nešto je osobnije. "Radničko je bilo dio moje obitelji, tamo su se upoznali moji roditelji, tamo sam prohodala", rekla je autorica na predstavljanju rada u knjižnici Pučkog učilišta, u ponedjeljak, 27. svibnja. Uzevši primjer iz osobne povijesti, kroz audio zapis i arhivske fotografije izložene na Bernardijevom drvenom knjižnom katalogu, Janjatović-Zorica tako na mikro-mjerilu obiteljske priče pokazuje razmjere značaja "plemenitog humanizma koji je postojao u ovom prostoru".

Iako je Pučko otvoreno sveučilište i danas centar za obrazovanje i usavršavanje odraslih te obuhvaća razne hobističke programe, kao i važne galerijske prostore, napušten je cjelovit pristup u kojemu je kultura shvaćena kao strateška poluga socijalnog uključivanja. Zgrada u kojoj današnje Učilište radi predstavlja vrhunac domaće modernističke arhitekture, ali i sukus memorije jednog vremena u kojemu je sudjelovanje u kulturnom životu uz rad i obrazovanje bilo od središnje društvene važnosti, i kao takvo osmišljavano i podržavano. Inicijativa Pučkog otvorenog učilišta i odabrana memorijalna intervencija vrijedan su pokušaj da se osvijesti značaj Nikšićeve zgrade i u kolektivnu memoriju vrati njen emancipatorni sadržaj.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 28.05.2019

VEZANE VIJESTI

Žurili smo tamo kamo nismo smjeli

Piše: Leona Širac

Osim razloga napuštanja objekata jugoslavenskoga modernizma, serijal Betonski spavači svojom formom naglašava paradokse njihova tadašnjeg i današnjeg stanja.

Preuzimanje odgovornosti za modernističku baštinu

Piše: Martina Domladovac
U zaštiti i prenamjeni modernističke arhitektonske baštine prije svega bi trebala sudjelovati lokalna zajednica, a za stavljanje zaštićenih objekata u funkciju važan je pritisak građana.

Prepoznavanje vrijednosti prostora

Razgovarala: Martina Kontošić
S Anom Mušćet razgovarali smo o novom izlagačkom konceptu galerijskih prostora Pučkog otvorenog učilišta, ali i uvjetima u kojima umjetnici i drugi kulturni radnici danas rade i surađuju.