Emilova baka i detektivi | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Emilova baka i detektivi

Najveći je problem predstave njezina neambicioznost da se sukobom svijeta djece i odraslih, po definiciji Novog i Starog, bavi barem nominalno na suvremeniji način.

Piše: Igor Ružić

Emil i detektivi, FOTO: Maja Kljaić

  • A
  • +
  • -

Projekt je trebao biti siguran uspjeh: poznati, možda čak i pomalo kultni predložak, domaća, a svjetska faca u ulozi redatelja-debitanta, suradnja s kućnim resursima u vidu polaznika dramskog studija... Kao i svaki drugi projekt danas već bivše ravnateljice Zagrebačkog kazališta mladih, ali i dalje "kraljice hrvatskog kazališta" Dubravke Vrgoč, i programska stavka Emil i detektivi naizgled nije mogla "omanuti". Međutim, umjesto najavljene "predstave za djecu i odrasle", redatelj, autor adaptacije i scenograf Milan Trenc napravio je predstavu za bake. Djedovi ipak nešto rjeđe idu u kazalište.

Roman je Erich Kästner napisao 1928. i za svoje je vrijeme bio idealan, upravo prevratnički svakodnevan, a opet sasvim kanonski ispravan. Mali berlinski pravednici koji pomažu izgubljenom i pokradenom provincijalcu da u "džungli velegrada" ulovi džepara ili, u prijevodu Gustava Krkleca, željezničkog štakora, pokazuju dovoljno solidarnosti i avanturističkog duha da se rijetki s njima ne mogu ili ne žele poistovjetiti, dok je stil kojim je roman napisan vrckav i žanrovski efektan, a autorova domišljatost pri inkorporiranju samog sebe u priču zanimljiva i onima koji su odavno nadrasli uzrast namijenjen književnosti za djecu. Emil i detektivi kao narativ i kao forma ima sve ono na čemu počiva lektira i što bi lektira trebala biti ukoliko ju se shvaća kao neizbježan spoj pedagogije i uvoda u svijet umjetnosti.

Pitanje je treba li ga, ili može li ga se uopće, isto tako ispravno i pravovjerno čitati danas, pogotovo na pozornici. Iako je književnost za djecu sasvim posebna kategorija, u kojoj vrijede sinkronijski i dijakronijski druga, a ponekad i sasvim drukčija pravila, možda je upravo Emil, zajedno s detektivima i njihovim obiteljima, policijskim i bankovnim službenicima, čak i kondukterima ili portirima te zadanom nedvosmislenošću svih njih, ono što temeljno škripi u odnosu idealne književnosti za djecu i idealnog kazališta za djecu. Dok književnost još i može svijetliti u nekom idealnom, iako malo prašnjavom lampionu kanona kao dio kurikuluma i obaveze, kazalište bi trebalo misliti dublje i dalje, ne toliko suvremenije koliko interpretativnije. Pogotovo ukoliko je riječ o projektu autora s renomeom kakav zasluženo prati stripaša, ilustratora i animatora, filmskog i televizijskog redatelja i scenarista Milana Trenca. 

Inicijalna ideja, da detektive i njihove pomoćnike igraju djeca iz Učilišta ZKM-a, najvećeg ovdašnjeg kazališnog rasadnika, nije samo potpuno legitimna nego i apsolutno smislena. Pritom je i kazališno hrabra, kako u smislu izazova režije, tako i iz aspekta vremena i truda koje u takvim "poluprofesionalnim" uvjetima trebaju investirati svi, od izvođača samih, preko dramskih pedagoga pod čijom su paskom, do cijelog autorskog tima projekta. Zbog koncentracije i činjenice da je ovaj projekt nastao, barem djelomično, i s njima i zbog njih, mladi izvođači zaslužuju da ih se poimence pobroji, bez hijerarhijske podjele uloga. Pod vodstvom asistentice redatelja i dramske pedagoginje Grozdane Lajić Horvat te koreografkinje Blaženke Kovač Carić, oni su: Andrija Žunac, Matija Tin Klarin, Borna Sertić, Matko Mihaljević, Korina Rožmarić, Nika Trenc Sato, Nikolina Varga, Jan Rešetnik, Omer Hasanbegović, Karlo Gagulić, David Milanović, Luka Čubrić, Andrija Knežević, Filip Jukić, Domagoj Mladić, Nina Skočak, Helena Jurić Šinkec, Antun Antolović, Petrunjela Baće, Inja Munić, Nika Škorić, Jona Vrček, Lea Vukmanić i Anja Žužul. Iako su na trenutke zaista efektni, čak i kad nisu brojčano nadmoćni, upravo zbog svoje nesavršenosti i autentičnosti, takvi su izvođači u vrlo ranjivom položaju, pa njihovo "izvršavanje zadataka" zaslužuje pohvalu, najveću zbog truda, a nešto manju zbog rezultata koji i nije u njihovim rukama. Sve što se s tim i takvim izvođačima čini na pozornici zahtijeva drukčiju vrstu svijesti – manje ilustrativne, manje podložne izvorniku i prezentaciji, pa i prezentaciji dramskopedagoških struktura, a više upućene njihovoj nadgradnji i oplemenjivanju ili zaobilaženju, ukoliko je riječ o drukčijem, nešto radikalnijem pristupu. Umjesto svega toga, Trencova vizija Emila i detektiva svodi se na sasvim klasično izigravanje žanra, uredno i sasvim školsko nošenje kostima i rekvizite, bez odmaka i pomaka, osim ako pomak nije sasvim suvremen bicikl u tako pomno povijesno obaviještenoj slikovnici.

"Predstava je zamišljena kao multimedijski spoj starog i novoga, u kojem se videosnimke sukobljavaju s parnim lokomotivama", tvrdi se u najavi koja ne laže u cjelini, ali nije istinita u detalju. Videosnimka se ne sukobljava s lokomotivom, jer riječ je o videosnimci – lokomotive, tj. dokumentarnim filmovima ili fotografijama s tek ponegdje umetnutim živim ili statičnim kadrovima protagonista. Kao svojevrsna kontekstualizacija i multimedijski iskorak to je ipak još uvijek nedovoljno i namjerno izmješteno jer najavljeni spoj se ne događa na mjestu radnje nego na sigurnoj udaljenosti, iznad tek obrisom LED rasvjete naznačenih monumentalnih fasada velegrada. Taj krug svjetla, istodobno i Sunce i Mjesec predstave, tek je ilustracija, dramaturški točna samo u scenoslijedu i bez ambicija da na radnju utječe, bilo da je priziva ili nadomješta. Koliko god slike na njemu možda bile žive i zanimljive, ipak ne nadoknađuje ostatak usporenosti i praznine, najprije u režiji, a onda i u tek simpatično karikaturalnoj izvedbi odraslih profesionalaca, članova ZKM-ovog glumačkog ansambla. Nitko od njih, od Zorana Čubrila kao Ericha Kästnera glavom i bradicom, preko Jasmina Telalovića, Katarine Bistrović Darvaš, Damira Šabana, Nataše Dorčić, Filipa Nole ili Dore Polić Vitez, nije ovdje napravio loš posao, ali ni bilo što vrijedno posebnog divljenja ii gledateljske zahvalnosti. 

Najveći problem predstave je ipak njezina neambicioznost da se sukobom svijeta djece i odraslih, po definiciji Novog i Starog, bavi barem nominalno na suvremeniji način. Mnogo toga u ovoj je predstavi moglo biti drukčije: Emilov san mogao je biti življe ili strašnije zamišljen; autorov autopoetički uvod žudi možda za maštovitijom prezentacijom; od multimedije se ionako previše očekuje u domaćim institucionalnim kazalištima... Nije tome razlog tek činjenica da su značenjska višestrukost i ironija danas upisana već i u igračke za bebe, dok je sarkazam i opaki, pa i opasni cinizam glavno oružje animiranih, igranih, digitalnih i isprintanih likova svih boja, dimenzija i međuspolova. Kad bi bilo tako, još bi se moglo pitati je li prije bila kokoš ili jaje, točnije je li svijet odraslih pokvario zabavu djeci ili je zabava "sama" stvorila i djecu i odrasle i njihov zajednički svijet. Međutim, ukoliko uzrast kojem je to namijenjeno odavno zna da kokoš zapravo i nije kokoš nego suvremena simulacija Trojanskoga konja i sofisticirani tehnološki konstrukt namijenjen posvemašnjoj destrukciji, a jaje multifunkcionalni mućak sa supermoćima i neograničenim zalihama municije, i da su oboje rezultat "nepostojećih" eksperimenata vojno-industrijskog kompleksa, Trencovo igranje šarenim kuglicama u pijesku kazališne izvedbe nalikuje pasatističkoj zabavi za ocvalu djecu.

Zato ne misliti interpretaciju kroz mogućnost subverzije predloška kako bi mu ostao što vjerniji, ne pomisliti na to što bi sve organizirana grupa velegradskih klinaca danas mogla učiniti umjesto da budu i ostanu samo potentni novi kotačići fino podmazanog mehanizma reda i dužnosti, znači propustiti veliku priliku. Emil i družina u izvorniku možda i nisu avangardistički nastrojena nova generacija, subverzivni klinci koji po haustorima kuju planove o promjeni svega postojećeg, a stilski i svjetonazorno vjerojatno jesu previše udaljeni od Vitracovog Victora, Burgessovog Alexa ili Queneauove Zazie, ali njihovi današnji pandani u gledalištu ipak zaslužuju više nego da im se s pozornice servira ideja kazališta kao vjerne reprodukcije svijeta, pogotovo ne takvog u kojem institucije zaista rade svoj posao. U ovo posljednje više ne vjeruju ni bake.


Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 13.02.2015