Enfants terribles i afirmacija besmisla | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Enfants terribles i afirmacija besmisla

Antihumor kakvim obiluje Proces Kafka problematičan je jer onoliko koliko je grub i agresivan u izrazu, toliko je neodlučan i nezainteresiran u suštini i promišljanju.

Piše: Ana Fazekaš

FOTO: Luka Dubroja / Teatar &TD

  • A
  • +
  • -

"Hvala ti, kazalište", afektira Lana Barić u krinolini ulazeći s publikom u dvoranu Teatra &TD na najnoviji hit Ivana Penovića, i dok se publika smješta na rasuta mjesta u gledalištu, zvučnici nose njezine uzdahe u ironičnoj posveti hramu života. Kako monolog iščezava, s naglom promjenom ritma predstavu Proces Kafka otvara prizor koji donekle priziva razgovor dvojice plaćenika u Paklenom šundu. Asocijacija može i ne mora biti mišljena, ali pokazat će se ubrzo kako je i Penovićev šund svakako paklen. 

Kada je prvi put izprijeđao vubliku nekom vrstom reinterpretacije Handkeovog provokativnog predloška, Penović je našao recept za prilično impresivni kazališni uspjeh te uporno gradi hitoidnu karijeru varirajući provjerenu formulu. U suradnji s generacijskom glumačkom postavom čija su osovina Matija Čigir, Pavle Vrkljan, Karlo Mrkša, Domagoj Janković i Bernard Tomić – popularno zvani "Katalonci" nakon zamjetnog uspjeha predstave Katalonac – Penović je razvio prepoznatljivi autorski potpis. Dramaturg i redatelj stvara u hiperpostdramskom ključu, gradeći izvedbu na rahlim konceptualnim temeljima, u skečoidnim blokovima, prije svega na temelju improvizacija.

Osnovni je pogon Penovićeva rada sveprožimajući i beskrupulozni grubi humor, u ovome slučaju ispleten oko osnovnog narativa naslovnog proznog predloška. Dramatizirani roman otvara teme opresivnih i nerijetko otvoreno nasilnih praksi društvenih struktura i njihovih performativnih izvoda koji su nominalno stvoreni da čovjeka štite, a efektivno ga u krajnjoj konzekvenci lišavaju ljudskosti. U ovom povijesnom trenutku ograničenih sloboda i shizofrenih direktiva različitih tijela na pozicijama moći – direktiva kojima nije lako naći konzistentnu logičku potku – predstava, kao i predložak, rezonira osobitim slojevima značenja koje izvedba ne upošljava eksplicitno, ali nužno aktivira. Stoga je momentum za Kafku osobito sretno-nesretan. Kafkin nam apsurdistički crni humor i opće beznađe neće nužno pružiti utjehu koja bi nam dobro došla, ali barem ćemo kolektivno otpustiti nešto kondenziranog jada prateći nepobjedive bitke Jozefa K. 

U načelu, humor je subjektivna stvar i pripada redu osobina za koje gotovo svi misle da njima barataju, dok ih ljudima s kojima ne dijele senzibilitet kategorički odriču, otprilike kao i ukus. Stoga bi bilo nezahvalno tvrditi da ova predstava nema nijedno od navedenoga samo zato što se privatno možda netko u trajanju predstave osjeća kao da prolazi zahvat lobotomije, dok se nezanemariv dio publike istovremeno evidentno zabavlja. Osobito s obzirom na to da je antihumor kakvim obiluje Proces Kafka, kao i drugi Penovićevi proto- i postkatalonski hitovi, potencijalno frustrirajući dijelom i zato što, čak i kad ne postiže smijeh publike (a ruku na srce, postiže ga češće nego što bi nevoljkom dijelu publike bilo ugodno), na neki način uspijeva u svojoj namjeri. Jer Penovićev rad umije zapanjujuće spretno balansirati između nepodnošljive čežnje da bude dopadljiv, i barem jednako snažnog stremljenja da bude potpuno nepodnošljiv, te stoga i kod najotpornije publike nužno uspijeva u nečemu od toga. Osjećamo li se velikodušno, dalo bi se reći da ga ta unikatna poetika čini svojevrsnim fenomenom suvremene kazališne scene – istovremeno miljenikom i antimiljenikom. 

Primjerice, u ovom su univerzumu još uvijek smiješni muškarci u haljinama, izmjena falseta i prirodne dubine glasa, govorne mane, BDSM rekviziti te osobito entuzijastična simulacija poteškoća u kretnjama i govoru. Tekst povremeno okrzne mučne motive, ali onda odskakuće svojim putem dalje, ne zaustavljajući se na spomenu silovanja ili mrtvorođena djeteta, koji kao jedinu evidentnu funkciju ima vrijednost šoka kakva je pak kod suvremene publike ionako već doživjela ozbiljnu inflaciju. Jasno je da redatelj prezrivo odbacuje ideju političke korektnosti, ali elementarno poštovanje, osobito prema ranjivim i marginaliziranim skupinama, nije pitanje te ispražnjene sintagme i ovakva je reprezentacija u suštini samo reprodukcija do umobola otrcanih praksi opresije u komediji. Komedija i smijeh koji komedija instrumentalizira imaju ogromnu društvenu moć, podjednako da iscijele i kazne, ponude katarzu i ponize, ali ako komedija tek reflektira dominantni cinizam prema življenom životu ljudi koje mainstream ionako odguruje, ona ostaje reakcionarna, pa i jeziva. 

Programatski provokativan, Penović je frapantno apolitičan, njegovu je radu nemoguće odrediti poziciju jer predstava, kao i programski napisi koji je najavljuju i prate, ne pokušava reći ništa supstancijalno: "Što je zakon? Tko je zakon? Što znači da zakon postoji? Je li pravilo vidljivo samo kada ga se krši? Zašto se opiremo pravilima? Dokazujemo li vlastito postojanje tom borbom?" Te su nedomisli onda nakićene sumanutom količinom strateški provedenih estetiziranih budalaština na kojima počiva predstava. Polazište je možda poetika apsurda, ali odredište poetika ciničnog besmisla; ne satira, nego suvremena farsa. Nije riječ o produktivnom obesmišljavanju jer pomaka nema u odnosu na dominantne okvire, ništa se bitno ne preispituje, ne artikulira se nikakva vrsta kritičke misli, a implicitni i eksplicitni društveni mehanizmi i odnosi moći u reprezentaciji se samo dodatno cementiraju. Penović kanonske elemente narativa i dramaturško-režijskih postupaka podjednako filtrira, reciklira, kompilira i uvelike kastrira, koristeći kao vezivno tkivo impotentnu ironiju koja, pucajući na sve strane, faktički ne pogađa ništa. Kafkino ponekad jednako praskavo zrcaljenje besmisla na koji svakodnevno pristajemo te vrlo mračna percepcija ljudskosti i civilizacije prenose se na scenu u verziji koja hvata nešto, ali relativno malo potencijala romanesknog originala. 

Naime, Penovićevo kazališno čitanje Kafke odlučno staje na razini srodnoj iščitavanju lektire pod srednjoškolskom prisilom ili rasprostranjenom memeovitom izjednačavanju Kafkina rada tekstualnom uprizorenju birokratske nasilne ljušture. Kao i mnogi prije njega, ovaj je čitatelj Kafke izdvojio kao sukus djela slavnu parabolu o čovjeku pred vratima Zakona, koja se u varijacijama ponavlja u nazovibrehtijanskim recitacijama ili songovima koji cjepkaju radnju. Taj slobodnoplutajući element predstave doduše ne pomaže fiksirati misao ili skicirati odnos sekundarnog autora prema istočniku, osim kao modus parodiranja vrlih umova koji su se njome u humanističkoj tradiciji pozabavili. Međutim, dojam koji višesatna izvedba uspijeva gotovo savršeno zahvatiti osjećaj je frustrirane iscrpljenosti zbog izostanka progresa te neprestanog udaranja (glavom) o zid. U najavi predstave stoji: "Pitanje je samo do kada se isplati čekati da sve ovo prođe. Pitanje je do kada možemo čekati, jer čekanje nepoznatog umara nas više od... sve je teže sjetiti se ičeg drugog." I to je zaista vrlo točan opis doživljaja izvedbe. 

Jasno je da "penovićologija" crpi iz poluartikulirane i ambivalentne ideje otpora kazališnom (malo)građanskom elitizmu, a s uspješnom infiltracijom u najinstitucionalnije od institucionalne scene (od međunarodnog Showcasea, preko Dubrovačkih ljetnih igara i Nagrade hrvatskog glumišta do recentnog angažmana u zagrebačkom HNK) autor ondje provodi uvrnuti inside job. No ostaje nejasno što, ako išta, autor zapravo želi reći. Pomalo je zastrašujuće što, po svemu sudeći, Penovićeve predstave uspijevaju privlačiti vjernu vubliku pristupom koji je prije svega određen populističkim (pseudo)antiintelektualizmom, a koji istovremeno nastupa iz inherentno elitne pozicije obrazovanog i nadasve traženog umjetnika-kazalištarca.
 
 
Ovaj val afirmacije besmisla posljednjih je godina kroz srodne pojave na puno opasnijim pozornicama, poput političke, mnogima vodu digao do grla i zapravo poslužio kao simptom ozbiljnijih društvenih boljki, gotovo kao prodor demonizirane varijante potisnutoga. Jašući taj nihilistički val, Penović je sustavnom poetikom infantilne regresije na sceni zaposjeo poziciju definitivnog enfant terriblea mlade generacije, dajući toj pretencioznoj sintagmi ponešto prizemnije značenje. Prisutnost mladog autora na mainstream kazališnoj, osobito institucionalnoj sceni koja nije poznata po svojoj propusnosti, značajna je i pozitivna, a uporna drskost ovog autorskog tima mogla bi biti apsolutno dobrodošli razbuđujući element, ali pristup kakav dominira Procesom Kafka problematičan je jer onoliko koliko je grub i agresivan u izrazu, toliko je neodlučan i nezainteresiran u suštini i promišljanju. 
 
Predstava je najuspjelija u vizualnom aspektu; neka su rješenja vrlo dojmljiva, kostimi zgodni, lijepo komponirana scena Filipa Triplata sjajno razigrava prostor te se transformira brzo i lako s izmjenama prizora u spretnoj sinergiji s elaboriranim dizajnom svjetla. Penović konzistentno radi i s manje-više redom odličnim glumcima i ponekom glumicom, iako znanje o njihovom umijeću vjerojatno više asocijativno crpimo iz njihovih drugih angažmana negoli iz ovih ne-uloga.
 
To jest, osim Matije Čigira koji čak i u ovom kazališnom kaosu uspijeva izvesti zapanjujuće nijansiranu izvedbu Josefa K. Istini za volju, ta je uloga ujedno jedina koja pruža mogućnost da se izvede nijansirano jer su ostale opterećene teškom tipizacijom oštrih rubova koja također podigrava temeljnoj antiestetici i poetskoj namjeri prekoprovokativnog kazališnog rada. Spomenuta Lana Barić, token žena koja je u Procesu pribrojena središnjem testosteronskom kvintetu, također uglavnom samo nosi nekoliko neodređenih karikatura (koje doduše spretno i sretno srastaju s drugim elementima predstave), a pokoji cameo priuštio si je i sami dramaturg-redatelj predstave.
 
Sve u svemu, Penović i dalje radosno prijeđa vublikuvublikin ukus i osjećaje, na hihotavo zadovoljstvo jednih i izbezumljenu grozu drugih, koji se možda pitaju kakvim je sudbinskim zaokretom ovako nešto postalo najživahnijim segmentom suvremene domaće kazališne scene. 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 23.12.2020

VEZANE VIJESTI

Mladost je protraćena na mlade

Piše: Ana Fazekaš

Temeljena na tekstu Dine Pešuta preuzetno predstavljenom kao Zeitgeist komad, predstava H.E.J.T.E.R.I. samu sebe isuviše ozbiljno shvaća da bi ostvarila mogućnosti predloška.

Borba za opstanak drame

Razgovarala: Hana Sirovica

S kazališnom družinom KUFER razgovaramo o perspektivi domaćeg dramskog pisma, izazovima online izvedbe i poteškoćama s kojima se rad u kazalištu trenutno suočava.

Tragedija sustavne banalnosti

Piše: Igor Ružić
"Magic Evening" Anice Tomić i Jelene Kovačić tragedija je banalnosti, prolazna jednako kao i svaka druga, a cilj njezinog pokazivanja na ovakav način tek je slatko uživanje u patnji drugih.