Epitaf alkemičaru glazbe | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Epitaf alkemičaru glazbe

Američki kompozitor George Crumb ostavio je iza sebe opus koji pronalazi put do raznih slušatelja te poziva na uvijek novo čitanje i poniranje u njegovu glazbu.

Piše: Silva Milostić

George Crumb i njegova supruga Elizabeth u Alice Tully Hallu (Lincoln Center, New York), 14. travnja 2019. / Foto: Peter Matthews / Flickr (CC BY 2.0)

  • A
  • +
  • -

Jedan od vodećih američkih skladatelja suvremene i eksperimentalne glazbe, George Crumb, napustio nas je 6. veljače, u svojoj 92. godini. U svojoj dugačkoj skladateljskoj karijeri, Crumb se etablirao kao jedna od rijetkih ličnosti na glazbenoj sceni koja je svojim izrazom uspjela zahvatiti pažnju široke publike i probiti uske slušateljske niše unutar kojih obitava suvremena glazba.

George Crumb rođen je 1929. godine u Charlestonu, u Zapadnoj Virginiji. Odrastao je u glazbeničkoj obitelji, okružen klasičnom glazbom. Iako je školovan kao pijanist, odustao je od te karijere iz istog razloga zbog kojeg mnogi odustaju – samotnog i svakodnevnog višesatnog vježbanja. Njegov otvoreni karakter i muzikalnost inspiraciju su crpili iz svakodnevnog života, kontakta s ljudima, osobito iz prirode. Crumbovu glazbenu imaginaciju čini splet različitih i ponekad začuđujućih poticaja. Neki od njegovih trajnih uzora u skladateljskoj karijeri bili su veliki skladatelji poput Debussyja, Mahlera, Bartóka i Ivesa, no portret Crumbovih glazbenih utjecaja bio bi nepotpun bez spomena širokih i raznovrsnih izvora poput folklorne američke glazbe, gospela, afričke i orijentalne glazbe, kao i zvukova iz njegovog neposrednog okruženja. Crumb je s lakoćom spajao zvukove orkestralnih instrumenata s egzotičnim zvukovima indijskog sitara ili bendža, modificirao uobičajene načine sviranja, preparirao instrumente ili koristio neobične efekte poput povlačenja gudala po kristalnim čašama napunjenim vodom. Inspiraciju je crpio iz različitih sfera. Čest lajtmotiv iz prirode je rijeka i njen karakteritični odzvuk, koji je Crumb utkao u brojne svoje skladbe, poput Echoes of Time and the River, za koju je 1968. dobio Pulitzerovu nagradu. Svoju reakciju na Vijetnamski rat pretočio je u epohalnu skladbu Black Angels, a u humorističnoj skladbi Mundus canis opisao je karaktere svojih kućnih ljubimaca. 

Formativno razdoblje 1950-ih godina Crumb je proveo na američkim sveučilištima, uključujući Sveučilište Urbana-Champaign u državi Illinois te prestižni Ann Arbor u Michiganu, a kao Fulbrightov stipendist otišao je na berlinsku Hochschule für Musik. U tom poslijeratnom razdoblju dolazi do promjene dominantnih stilova u glazbi. Popularnost neoklasicizma jenjava, javlja se američka avangarda koju su utemeljili Charles Ives i John Cage, a u Europi jačaju avangardne tendencije darmštatskog kruga serijalista. Serijalizam je svojim strogim matematičkim principima zaokupio brojne europske skladatelje, a američki skladatelj Milton Babbitt taj je stil transplantirao u Ameriku. Na taj strogi akademizam ubrzo je došla i reakcija u vidu njujorške Hypnotic School te se razvio pravac koji će kasnije dobiti ime američki minimalizam. 

Poput većine skladatelja poslijeratne europske avangarde okupljenih u Darmstadtu, Crumb je tijekom svog školovanja na berlinskoj akademiji bio inspiriran glazbom i ličnosti Antona Weberna, prije svega njegovim pristupom dizajniranju zvukovne boje kroz specifičnu instrumentaciju obogaćenu proširenim izvođačkim tehnikama. Crumbovo istraživanje zvukovnosti i širenje njenog tradicionalnog okvira upravo je ono što će u konačnici postati njegovim zaštitnim znakom. Iako se u početku okušao u skladateljskoj maniri serijalista, Crumb je ubrzo pronašao vlastiti glazbeni izričaj koji je suvremenike iznenadio odmakom od dominantnih struje, izravnošću i oslanjanjem na vlastitu muzikalnost i instinkt. Crumbova glazba zainteresirala je širok spektar publike – ne samo uvriježene poklonike nove glazbe nego i novi sloj otvoren zvučnim eksperimentima. Među rastućom publikom našao se i David Bowie, koji je Black Angels uvrstio na popis svoji najdražih i najutjecajnijih skladbi opisavši je kao ''studiju duhovnog uništenja''.

Black Angels: Thirteen Images from the Dark Land epohalno je djelo nastalo 1970. kao skladateljeva reakcija na užase Vijetnamskog rata. U 13 palindromski postavljenih slika grupiranih u tri stavka, Crumb piše lamento, tužaljku za žrtve rata. Dominantne karakteristike ove glazbe su izboji čiste zvukovne brutalnosti, koji se izmjenjuju s evokativnom i mističnom atmosferom, koju skladatelj postiže specifičnim zvukovnim bojama neobičnog izvođačkog sastava. Skladba je napisana za ozvučeni gudački kvartet, a osim na svojim instrumentima, izvođači sviraju i na kristalnim čašama, tam-tam gongovima te koriste svoje glasove. Neobični zvukolici čine fokalnu točku Crumbovog glazbenog svijeta i ishodište njegovog opusa. Eklektičan spoj ovih zvukovnih istraživanja s glazbenim kodovima preuzetim iz kanona zapadnoeuropske tradicije ostvaren je intertekstualnim korištenjem glazbenih referenci i citata. Crumb u slici Plesa smrti umeće srednjovjekovnu sekvencu Dies irae (Dan gnjeva), kao i citat iz Schubertove skladbe Smrt i djevojka, a u slici Vox Diaboli materijal gradi na tritonusu, intervalu stoljećima poznatom kao diabolus in musica.  

Skladbu je 1973. na radiju prvi puta čuo violinist David Harrington, koji je, impresioniran autentičnošću i snagom Crumbovog glazbenog opisa tragedije, odlučio osnovati ansambl kako bi i je sam mogao izvoditi. Taj je kvartet postao jednim od najznačajnijih ansambala specijaliziranih za izvođenje suvremene glazbe – gudački kvartet Kronos. Njihova je snimka skladbe Black Angels postala definitivnom i referentnom interpretacijom djela. 

Alkemijski recept Crumbovog stila čitamo na razmeđu dviju avangardi, one američke i europske, u uzorima koji sežu od oca američke eksperimentalne glazbe Charlesa Ivesa do europskog kulta ličnosti Antona Weberna. No, bilo bi pogrešno okarakterizirati Crumba kao čistog i izrazitog progresivca ili isključivo avangardnog skladatelja. Njegova glazba temelji se na zanatskom pristupu skladanju koji izvire iz njegovog školovanja, ali i duboke uronjenosti u duh europske glazbene tradicije. Dokaz tome su njegovi osebujni i grafičkim inovacijama bogati autografi, partiture ispisane skladateljevom rukom, koje su zbog svoje sugestivnosti prenesene čak i u tiskanim izdanjima njegove glazbe pa ne predstavljaju samo zapise zvuka već upućuju na Crumbovo pristupanje zapisu kao estetskom artefaktu. Grafičkim oblikovanjem partitura Crumb je nastojao vizualno izraziti svoju glazbu. Naslojavanjem značenjskih dimenzija u svojim djelima ostvario je dodatni interpretativni moment. Najpoznatije primjere njegovih partitura s grafičkim oblikovanjem pronalazimo u trima knjigama ciklusa za klavir Makrokosmos, koje sadrže fascinantne notne zapise oblikovane u različite simbole: znak mira, spiralu, križ, sunce i sl.

Jedan od pečata njegovog zvuka su i proširene tehnike, novi i nekonvencionalni načini sviranja instrumenta u svrhu postizanja novog i specifičnog zvuka i boje na instrumentima, koje je ekstenzivno koristio u svojim djelima. Ove tehnike nerijetko rezultiraju programskim efektima, poput "efekta galeba" na violončelu, koji nalazimo u skladbi Vox Balaenae (Voice of the Whale) za ozvučenu flautu, violončelo i klavir. Iako predstavlja pionirski rad na tom području, Crumbovo muzikalno korištenje proširenih tehnika ipak se ne zadržava na pukoj eksperimentalnosti koja bi se mogla pripisati estetici skladatelja postdarmštatskog kruga, već je integralni dio njegovog zvukovnog svijeta.

Glazba Georga Crumba posjeduje kvalitetu vrlo rijetku u opusima njegovih suvremenika. Njegova glazba nije kompleksna po strukturi, pogotovo ne u maniri postdarmštatskih skladatelja, međutim okupira jedan potpuno originalan prostor gdje su zvukolici protkani značenjima iznesenim u konrastirajućim perspektivama. Izmjenama koje sežu od evokativnosti i krhke celestijalnosti do čiste brutalnosti zvuka, Crumb slušatelja uvlači u svoj soundscape isprepleten višestrukim značenjima, pronalazi put do raznih slušatelja te poziva na uvijek novo čitanje i poniranje u njegovu glazbu. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 12.04.2022

VEZANE VIJESTI

Odlazak zaigranog kolažera

Piše: Lujo Parežanin

Čuveni francuski kompozitor, jedan od pionira konkretne i elektroničke glazbe Pierre Henry preminuo je 5. srpnja u 90. godini života.

Ideja povratka na staro mi je čudna

Razgovarala: Silva Milostić
S glazbenikom i kompozitorom Branimirom Norcem razgovarali smo o njegovim iskustvima i radnim uvjetima na glazbenoj sceni.

Dosljedni modernist

Piše: Lujo Parežanin
Nakon smrti Ornettea Colemana, odlaskom pijanista Cecila Taylora u 89. godini života avangardni jazz je izgubio drugog presudnog inovatora u razdoblju nakon bebopa.