EPK2020: Prilika ili neprilika za kulturu? | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

EPK2020: Prilika ili neprilika za kulturu?

Jedan hrvatski grad ući će u poprilično skup projekt koji zahtijeva temeljitu pripremu razvojnog plana generiranog financijskim i intelektualnim resursima te podržanog stabilnom politikom.

Piše: Filip Bojić

Umeå 2014, FOTO: Felipe Tofani

Europa je ulaskom u 2015. godinu proslavila 30. obljetnicu postojanja Europske prijestolnice kulture, inicijative EU pokrenute 1985. godine s ciljem povezivanja svih Europljana kroz kulturnu raznolikost koju baštine njeni gradovi. EPK je prepoznata kao dobra prilika za kulturni razvoj grada te za definiranje novog identiteta koji bi ga učinio međunarodno prepoznatljivim. Prva prijestolnica kulture bila je Atena, a do danas je tu titulu ponijelo preko 50 europskih gradova. 

Tijekom godina inicijativa je mijenjala ime, ali i pravila. Posljednje izmjene sadržane su u dokumentu Odluke koju je donijelo vijeće Europske unije u travnju 2014, a odnosi se na zemlje kandidatkinje u periodu od 2020. do 2033. godine. Nova pravila pružaju mogućnost prijave na inicijativu svake treće godine i državama kandidatkinjama odnosno potencijalnim kandidatkinjama za članstvo u Uniji, a nositelje titule će u tom razdoblju birati povjerenstvo sastavljeno od 12 nezavisnih stručnjaka od kojih 10 biraju institucije EU, a 2 Ministarstvo kulture. Naslov Europske prijestolnice kulture nastavit će se dodjeljivati najviše jednom gradu u svakoj od dvije države članice EU, a u 2020. godini Hrvatska i Irska, to jest po jedan od njihovih gradova kandidata, ponijet će taj naslov. Hrvatski gradovi koji će se naći na izboru su Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Dubrovnik, Varaždin i Pula. Svi bi prijavljeni gradovi svoje kulturne, infrastrukturne i razvojne projekte trebali predstaviti povjerenstvu do 17. travnja u aplikacijskom dokumentu, odnosno Bid book-u čija je osnova prethodno donijeta kulturna strategija grada. Predajom aplikacijskog dokumenta zatvara se faza predodabira, a jedan ili više gradova ulazi u fazu odabira gdje se konačno izdvaja grad koji bi trebao ponijeti naslov EPK.

Iako je kulturna strategija tek polazišna točka iz koje se aplikacija dalje gradi, od svih prijavljenih gradova za sada su je jedino donijeli Dubrovnik, Osijek, Rijeka i Pula. Aplikacijski dokument sadrži 6 poglavlja u kojima će se temeljito obraditi kulturni program, naglasiti kulturna raznolikost Europe, dugoročni kulturni, gospodarski i društveni učinak na grad, način na koji će grad uključiti svoje građane u sudjelovanje u projektima, financiranje i politička potpora cjelokupne inicijative. Svaka od ovih stavki ima poseban značaj, a gradovi sami biraju svoje razvojne ciljeve te načine na koje će ih vizualizirati i predstaviti kako povjerenstvu, tako i široj javnosti. U razvijanju projekta i sastavljanju aplikacije ključnu ulogu ima stručni tim sastavljen od lokalnih i europskih stručnjaka. 

Ipak, da bi se aplikacija uopće izgradila i svi ti razvojni ciljevi ostvarili, potrebni su temelji koji su neizbježno, kao i u svim ostalim sektorima, pa tako i kulturnom, vezani uz politiku i financiranje. Iskustva gradova nositelja ove titule ukazala su na izrazitu važnost stabilnosti gradske vlasti koja svojom upravljačkom politikom treba podržavati projekt tijekom čitavog perioda njegova trajanja, pa čak i godinama nakon, jer se tada zapravo sav trud i uložen novac počinju isplaćivati ili, u gorem slučaju, ne isplaćivati. 

Naime, svoju odgovornost i usmjerenost ka dugoročnoj uspješnosti grada kao kulturne prijestolnice politika bi trebala iskazati upravo u segmentu financiranja, pošto je najčešće kod gradova nositelja titule najveći dio budžeta čitavog projekta, i to oko 80%, činio javni novac, a tek manji dio, oko 15%, bio je pokriven sponzorstvima i oko 5% EU fondovima. Kako se upravo javnim novcem - novcem građana - projekt najvećim dijelom financira, odgovornost lokalne i državne politike bi trebala time biti veća. Izrada projekta u prvoj fazi, odnosno fazi predodabira se u pravilu gotovo potpuno financira gradskim novcem, to jest novcem županije ili regije, dok u istoj fazi ministarstvo financira predavanja međunarodnih stručnjaka u kulturnom polju i edukacijske programe koji bi timovima trebali pomoći u procesu prijave. No, čim završi faza predodabira i izabrani gradovi prođu u fazu odabira, omjer lokalnog i državnog novca u budžetu se mijenja, a promjena zna biti i još veća kada grad konačno dobije titulu. U toj promjeni državni novac, ili preciznije rečeno novac Ministarstva kulture, povećava svoj udio u cjelokupnom budžetu. Financije koje bi ministarstvo trebalo uložiti u razvoj čitavog projekta osiguravaju se potpisivanjem obvezujućeg ugovora, takozvanog Garanta, između ministarstva i kandidiranih gradova. 

Omjeri državnog i lokalnog novca kod prošlih nositelja titule je varirao od slučaja do slučaja, ali iz primjera gradova kao što su Linz i Vilinus, Tallin i Turku ili Graz također možemo vidjeti i to da se minimalna prosječna brojka uložena u realizaciju sveukupnog  projekta vrti oko 35 milijuna eura, a realno, često je i puno viša. No, iako ima izrazit značaj za samu uspješnost ostvarenja aplikacije i čitavog razvojnog procesa, količina novca u budžetu ne može garantirati uspjeh.

O negativnim iskustvima unutar ovog konteksta možemo uzeti primjer Maribora koji 2012. godine bio prijestolnica kulture. Iako se broj turista povećao u godini naslova, radi manjka političke podrške i nefokusiranosti na izvršavanje zadataka određenih u projektu, glavni cilj, međunarodno prepoznavanje grada kao kulturnog odredišta, bio je promašen. Za neuspjeh Maribora kao prijestolnice kulture navodno je odgovorno političko vodstvo koje se u pripremnoj fazi promijenilo, a zajedno s promjenom izostala je i daljnja podrška inicijativi koja je "dolaskom" krize rezultirala gotovo potpunim kolapsom čitavog naslova. Logično je onda postaviti pitanje, zašto uopće pristupiti inicijativi koja ne garantira uspjeh, a koja se uobičajeno financira gradskim, odnosno državnim novcem i zar već do sada nije bilo dovoljno neodgovornog ulaganja novca koji pripada svim građanima u mega projekte upitne održivosti?

Odgovor se može potražiti u istraživanjima provođenim u godinama nakon završetka naslovnog programa, gdje su gradovi nositelji u 90% slučajeva inicijativu ocijenili uspješnom te u dugoročnom razvitku grada osjetili velika poboljšanja. Tako je Graz, koji je dobio titulu 2003. godine, u 2013. udvostručio broj turističkih posjeta u odnosu na godinu prije titule, a Liverpool zamijenio industrijsku sliku grada onom kulturnom. Pozitivnih primjera ima na pretek, ali oni će i dalje ostati samo pozitivni primjeri dok pravi odgovor ipak moramo pronaći sami.

Pošto, na žalost, živimo u razdoblju u kojem su ekonomske brojke vokabular, a politika usta koja ih vječito spajaju uz riječ recesija, kultura biva marginalizirana više nego ikada prije. Nemoguće se oteti dojmu da je u našoj široj javnosti kulturni sektor smatran nečim što se, eto mora, financirati tek toliko da preživi. No, da to nije samo nečiji dojam, dokazuje ionako tanak državni proračun iz kojeg je za 2014, pripremnu godinu za apliciranje na inicijativu, za Ministarstvo kulture izdvojeno samo 0,49% od ukupnog budžeta, što i onu minimalnu brojku od 35 milijuna eura čini nedohvatljivom. Osim novca koji je nakon potpisivanja Garanta ministarstvo dužno isplatiti gradu koji će ponijeti titulu prijestolnice kulture, ono je dužno i pokriti troškove svih 12 članova stručnog povjerenstva, čija dnevna plaća iznosi 500 eura, što ne uključuje putne troškove. Uz to, organiziranje radionica i predavanja na kojima sudjeluju stručnjaci poput Piera Luigia Saccoa, profesora kulturne ekonomije, ili Mikaëla Mohameda, člana stručnog tima koji je Marseilleu priskrbio titulu EPK 2013. godine, također zahtijevaju financiranje, a ukupni troškovi će se nastaviti povećavati analogno povećanju obujma projekata donesenih u sklopu ostvarenja inicijative i prolaskom vremena do naslovne godine. Iz svega navedenog lako je zaključiti da Hrvatsku, odnosno jedan njezin grad, čeka poprilično skup projekt koji zahtjeva temeljitu pripremu razvojnog plana generiranog financijskim i intelektualnim resursima, a cijelo vrijeme podržanog stabilnom politikom. Ako se pravovremeno i na odgovoran način ne pristupi ovoj inicijativi, lako je moguće da ćemo gledati još jedan megalomanski projekt s tragičnim scenarijem koji podsjeća na onaj kojeg su ispisale rukometne Arene diljem Hrvatske. 

Da ne bi na sve gledali crno i naopako, možemo vidjeti jedan pametan pristup koji su imale Košice, drugi po veličini slovački grad od 240 000 žitelja. Njihov sveukupan budžet iznosio je velikih 101 milijun eura, ali čak 58% tog istog budžeta pokrili su EU strukturni fondovi radi ostvarenja infrastrukturnih projekata uklopljenih u EPK. Taj način financiranja možemo smatrati iznimkom, jer kao što je i ranije rečeno, gradovi nositelji titule su u prosjeku iz EU fondova uspjeli dobiti tek 5% od ukupnog budžeta, a preostali dio su uglavnom popunjavali novcem iz državne i gradske blagajne. 

Ipak, osim samog financiranja kulture, ono što treba promijeniti jest način na koji je kulturni sektor promatran. Europska prijestolnica kulture je dokazala da kulturni sektor, preko turizma, stranih investicija koje pristižu godinama nakon naslova ili financiranja iz fondova, može utjecati pozitivno na gospodarstvo jednog grada i regije. No, i takvu vrstu razvoja koju je kultura sposobna osigurati nije moguće očekivati bez participacije kulturne scene i publike koju ona oko sebe okuplja. Upravo dugoročna izgradnja kvalitetne kulturne ponude disperzirane unutar infrastrukturnih projekata, manje ili veće novčane vrijednosti, treba biti ono oko čega se gradi EPK. Ova inicijativa nije konačno rješenje, ona je alat, katalizator kulturnog, društvenog, pa samim tim i ekonomskog razvoja.

I dok je rano govoriti o sveukupnoj uspješnosti inicijative u spomenutim Košicama, ono što već sada znamo jest da će gradu ostati čitava infrastruktura koja u budućnosti ima priliku preuzeti ulogu razvojnog generatora lokalne kulturne scene. Činjenica da su ti projekti izgrađeni novcem iz EU fondova, a ne novcem iz državnog budžeta, ne znači manju odgovornost politike, jer svaka infrastruktura zahtijeva održavanje koje iziskuje financije, ali još važnije i svrhu koja u ovom slučaju mora biti vezana uz razvoj kulture i privlačenje publike. Koliko je pravilna procjena omjera vlastitih potreba i mogućnosti bitna te koliko može utjecati na sam ishod, imali smo priliku vidjeti samo koji dan nakon otvaranja kulturnog programa u Monsu, ovogodišnjem nositelju titule EPK. Taj belgijski grad je do datuma otvorenja uspio ostvariti samo jedan od pet planiranih infrastrukturnih projekata, od kojih su neki zahtijevali i do četiri puta više ulaganja nego što je planirano. Pošto dobivanje inicijative ne podnosi odustajanje, svi projekti u Monsu koji su trebali biti puni posjetitelja, a ne građevinskih radnika, moraju biti dovršeni jer njihova konačna svrha i eventualna korist nije problem Europske komisije ili stručnog tima koji ih je planirao, već samih građana koji će ih morati financirati i godinama nakon što budu izgrađeni.

Kultura je dobila dimenziju proizvoda kojim upravlja kulturni menadžment, a uspješnost upravljanja odlučuje o njoj kao gospodarski isplativoj ili neisplativoj grani. Ova surova definicija odraz je današnjeg društva i ekonomske situacije koja ga je oblikovala tijekom proteklih desetljeća. Ponekad niknu i kvalitetni projekti poput muzeja MuCEM u Marseillu ili muzeja moderne umjetnosti Kunsthaus Graz. No, treba uzeti u obzir da iza svakog pozitivnog primjera ne stoji samo omjer uloženog i ostvarene dobiti, već prvenstveno proizvodnja kulturne vrijednosti koja mora biti baza na kojoj se gradi cjelokupna kulturna slika grada. EPK ne smije postati opravdanje za nerazumno trošenje novca na megaprojekte koji će bljesnuti na naslovnici neke dnevne novine. Ovu inicijativu treba iskoristiti za konačno postavljanje razvojnih planova kulture, njihovo financiranje i dugoročnu provedbu. Kulturni objekti s potpisom nekog poznatog arhitekta sposobni su izazvati medijsku pozornost i privući publiku, ali da bi je zadržati i nakon otvaranja nužno je stvoriti sustav pogodan za razvoj kulturne djelatnosti koja će zaživjeti u njima. Racionalan pristup, participacija građana i kontinuirana financijska potpora, koja ipak mora omogućiti više od samog pokrivanja osnovnih potreba u kulturi, dugoročno mogu u sklopu inicijative Europske prijestolnice kulture osigurati napredak u kulturnom, društvenom i ekonomskom segmentu jednoga grada.

Godine 2020. jedan od osam hrvatskih gradova kandidata dobit će titulu Europske prijestolnice kulture, a na lokalnom i državnom vodstvu stoji odgovornost da grad nositelj naslova to uistinu bude i godinama nakon proglašenja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 06.03.2015