Europa-cupa | kulturpunkt

Europa-cupa

Riječ-dvije o Euroviziji, ove godine i općenito.

Piše: Tonći Kožul
  • A
  • +
  • -

Vidio sam i boljih Eurovizija u životu. Što ne znači da je ova bila loša! Jest da se osjetio manjak odličnih pjesama ("Je t'adore" Kate Ryan čak ni nije ušla u finale, šmrc šmrc), ali ih je bilo dosta dobrih do jako dobrih. I stilski je sve skupa bilo šarenije, za razliku od prošlogodišnje dominacije orijentalnog "etna". I, kao i uvijek, bilo je iznenađenja.

Naravno, ono najveće je pobjeda zakrabuljenih finskih hevi-metalaca Lordi. Jedna od čari Eurovizije leži upravo u tome što se ta pobjeda naprosto ne može jednoznačno obrazložiti. Recimo, moguća objašnjenja...

a) Eurovizija se pretvorila u parodiju i gledatelji su to konačno prihvatili. No, zašto je onda sasvim izravna meta-sprdnja Litve (http://www.eurovision.tv/english/475.htm) završila tek na sedmom mjestu?

b) umjesto "praznih pop i etno melodija" (Večernji list), gledatelji su se zaželjeli nečega drugačijeg. No, zašto onda prošle godine nisu pobijedili norveški hard/glam-rockeri Wigwam? I zašto su onda ove godine Nijemci tako neslavno spušili s nesvakidašnjom country veselicom (moj favorit, uzgred budi rečeno)?

c) metalci i rockeri diljem Europe udružili su snage i stvorili nepobjediv televoting-lobi. Hm, da to ipak možda ne baca malo previše na luckaste teorije zavjere a la svojevremena Sfecijeva reakcija na hrvatskih 12 bodova za Joksimovića?

d) Finci su imali dobru pjesmu, a gledatelji su se - birajući između mnoštva tek "dobrih" pjesama - odlučili za onu popraćenu atraktivnim scenskim nastupom, kalibra dosad nepoznatog Eurosongu.

e) svi daju najviše glasovima svojim susjedima, pa pobjeđuje onaj s najviše susjeda.

Ovo pod e) neizbježni je dio praktički svakog osvrta na Euroviziju ovih dana, pa zaslužuje poseban prostor. Da, točno, susjedne zemlje međusobno se najviše nagrađuju bodovima, i tri velika bloka (skandinavsko-baltički, balkanski, sovjetski) se uglavnom drže zajedno. No, isto tako valja ne smetnuti s uma još važniju činjenicu: zadnjih godina uvijek pobijedi zemlja iz nekog drugog bloka. Finci nisu zajahali do trona samo zahvaljujući glasovima svog podneblja, nego zato što su dobili bodove od svih zemalja-učesnica osim Albanije, Monaka i Armenije! Nije sve u geografskoj nadmoći: za pobjedu je ipak potrebno još i ono nešto više. A sad, je li "ono nešto više" jednostavno dobra pjesma ili tek upečatljiv scenski nastup - zaključite sami, ovisno o vlastitom stupnju cinizma.

Također, odavno je zreo za deponij i onaj klišej prema kojem je Eurovizija "izgubila na važnosti." Kad ljudi ovo obično kažu, na to se nadovezuju pričama kako je Eurovizija nekada "proizvodila prave zvijezde", te pritom kao primjer navode ABBA-u i... koga još, molim lijepo? France Gall? Celine Dion, koja je ionako postala blockbuster-diva tek 3-4 godine nakon pobjede na Eurosongu? To su rijetke iznimke, a ne pravilo - prema kojem već pola stoljeća pobjednici unovčavaju uspjeh jedino na matičnom i eventualno pokojem susjednom tržištu, i to je to. Eurovizija je oduvijek bila plejada sporednih i još sporednijih igrača popa, a to što ne igra iole značajnu ulogu u fluktuiranju globalnih pop-trendova ne znači da je "beznačajna" - nego naprosto da se s vremenom pretvorila u kategoriju za sebe. I dalje je predmetom žustrih rasprava, i dalje je iznimno gledana. Možda ne znači bogznašto svijetu popa općenito, ali definitivno znači nešto milijunima ljudi koji su se - iz ovih ili onih razloga - nacrtali minule subote pred televizorom.

Uglavnom, ne slažem se skroz sa starom jadikovkom kako je Eurovizija smijurija kojoj jadni mali Hrvati pridodaju značaj van svih proporcija. Nije problem u Euroviziji kao takvoj, nego to što joj pristupamo kao liječilištu za nacionalne frustracije... Mada, ruku na srce, u tome nismo usamljeni. Ne mogu odoljeti a da ne prenesem dio mejla koji sam dobio od jednog bosanskog mp3 sajta:

"Dobar plasman na Evroviziji je iznimno vazan da bi dokazali da hocemo i da mozemo u Evropu. Evrovizija je nije samo takmicenje za najbolju pjesmu nego i politicki faktor i odraz medjunarodnih odnosa. Medjutim mi smo mala zemlja i, pored par tradicionalnih prijatelja, nema mnogo zemalja koje ce nas podrzati. Ono sto je medjutim nasa snaga su brojni bosanci i hercegovci koji zive u inostranstvu, u evropskim zemljama. Samo ako budemo jedinstveni mozemo nesto uraditi za nasu zemlju koja je zasluzila da se napokon o njoj cuju dobre stvari.

Ovim zelimo urgirati i zamoliti Vas, koji zivite izvan Bosne i Hercegovine da u cetvrtak na polufinalu, a nadamo se i u subotu na finalu izbora za najbolju pjesmu Evrovizije, nazovete i glasate za Bosnu i Hercegovinu. Sa jednog telefona mozete glasati vise puta, ali smatramo da vam je duznost i obaveza glasati barem jedanput! Neka vam ne bude zao potrositi 1 Euro za svoju domovinu. Neka se vise ne ponovi katastrofa od zadnjih nekoliko godina kada iz Njemacke gdje zivi stotine hiljada bosanaca konstantno ne dobijamo nijedan poen.

Dakle poruka je jasna: dignite slusalicu i glasajte za Bosnu i Hercegovinu! Nijedan izgovor za neglasanje nije prihvatljiv: ako niste kuci ponesite mobilni telefon, ako vam se ne svidja pjesma ili izvodjac sjetite se da glasate za BiH.

NAPRIJED BOSNO I HERCEGOVINO!"

Ala, teških li riječi. Dužnost! Obaveza! Samo ako budemo jedinstveni! Mi hoćemo i mi možemo! Neka se više ne ponovi katastrofa! Nijedan izgovor nije prihvatljiv! NAPRIJED BOSNO I HERCEGOVINO! Da nije riječ o Eurosongu, čovjek bi pomislio da pokreću nekakvu nacionalnu revoluciju.

Koliko god to bilo tragikomično, ipak mi djeluje dostojanstvenije od, recimo, hrvatskog bodrenja Severine. Prvo smo svi pljuvali po "Štikli". Onda je netko provalio kako sad "etno" prolazi na Euroviziji i da imamo jako dobre šanse. Pa smo se onda ufurali u taj film, puni sebe do prsnuća, uz medijsku pompu sred koje se sa sve manje sramežljivosti počelo tipovati na pobjedu. U zraku je visila neizrečena poruka: mora upaliti, ta šaljemo Europi našu najveću zvijezdu, koja nije kontinentalna zvijezda samo zato što se Europa nije još upoznala s njom kako treba! A između redaka se mogla uočiti poznata hrvatska megalomanija, zrcaljenje desničarskih snoviđenja po kojima Europa treba Hrvatsku više nego što Hrvatska treba Europu, gard kao da smo centar svijeta. Kao da Europa nema već dovoljno svojih Severina.

Osobno mislim kako je "Štikla" zaslužila bolji plasman od trinaestog mjesta, ali... moram vam priznati, svejedno sam se zlobno poveselio tom ishodu, hladnom tušu kojim je jedna umišljena i arogantna nacija svedena na odgovarajuću mjeru.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 22.05.2006