Exit - u znaku hip hopa | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Exit - u znaku hip hopa

Svaki glazbeni festival, a naročito dobar, što se može reći za ovogodišnji Exit, nemoguće je u cijelosti popratiti samo jednim tekstom. Svaka je pozornica zasebna priča, zaslužuje zaseban te

Stjepan Jureković

Do sada se svaki puta uspijevao naći neki razlog zbog kojeg bih morao odustati od odlaska na Exit. Tako je, na vlastitu sramotu, do ove godine nisam još nijednom bio na tom glasovitom novosadskom festivalu, no ovoga se puta našao razlog za odlazak, razlog čiju važnost nitko i ništa nije moglo umanjiti. Nakon više od desetljeća čekanja i uvijek rastuće znatiželje kako njihov show točno izgleda, dolazak Beastie Boysa toliko blizu Zagrebu, nešto je što ne bih propustio niti da mi se pred sam put rodilo dijete. Taj bi klinac morao pričekati jer "..this three boys are back uot again!".

Tijekom njihova nastupa bio sam toliko uzbuđen da nisam mogao ni plesati, čak ni lagano se njihati, razjapljene čeljusti i zadivljenim pogledom samo sam upijao svaki trenutak osiguravši tako svakoj sekundi koncerta trajan i neizbrisiv postav u mojoj memoriji. Jednako tako, teško je bilo suzdržati se i ne započeti ovaj tekst spominjući upravo Beastie Boyse iako sam svjestan da je to nekronološki udarac ravno u glavu. Boysi su naravno bili samo poseban povod za posjet cjelokupnom Exitu na kojem je ruku na srce bilo i više nego dovoljno prigoda za rasplesavanje, a ni ostali glavni actovi na main stage-u nisu po svojoj kvaliteti nimalo zaostajali za tim bruklinškim hip hop legendama. Stoga, budimo fer i počnimo ispočetka jer su na ovogodišnjem Exitu zaista svi zaslužili jednaku pažnju.

Unatrag dva mjeseca, redovito se na Exitovoj stranici mogao pratiti razvoj događaja. Kako je koji izvođač potvrdio svoj dolazak, to bi odmah bilo objavljeno i na stranici. Iščekujući konačni line up sve je očiglednije postajalo da će ovaj Exit uz svoj uobičajeni plesni karakter biti i posebno hip-hopološki orijentiran. Zaista, kada počnete vršiti reviziju svih najava, festival je u samo četiri dana uspio ponuditi sve istaknute segmente hip hop glazbe. Lauryn Hill, Beastie Boys, Snoop Dog i Wu Tang Clan, svi na istom festivalu, svi na istoj bini, u četiri dana uspijevaju pokriti sve vidove iz koje se ta glazba, ali i kultura može sagledavati, zadovoljavajući pritom i komercijalne parametre koji rap karakteriziraju posljednjih desetak godina. Popis ovih actova bi se undergound puritistima mogao s razlogom učiniti kao podbacivanje organizatora festivala, no u sva se četiri slučaja iza razvikanosti njihovih imena itekako krije zaslužna kvaliteta i što je nepotrebno posebno naglašavati, kultni pedigre na sceni. Ali nije sve baš tako počelo.

Prvi dan festivala prošao je u malo drugačijem ozvučenju. Naime, festival je na main stage-u započeo s Robertom Plantom i njegovim bendom Strange Sensation. Ukoliko repertoar koji su oni predstavili ima još ikakve istinske veze s rockom, to je bio jedini glavni izvođač koji je s tom glazbom uopće imao dodira. Festival je s rockom započeo i istog se trena s rockom i pozdravio (govorimo naravno o glavnoj bini jer na ostalim je stejđevima nastupio nepregledan broj rock, metal, punk, hard core i sličnih bendova, a na samoj su glavnoj pozornici u petak nastupili Overflow, no tek kao bend za zagrijavanje). Nije li to malo znakovito? Meni se to čini kao statement kojim Exit jasno daje na znanje kakav festival želi biti. Naime, nakon Planta, na pozornicu izlaze i gitare i bubnjevi, ali i miksete i kompjuteri. Do ibera nabrijani koncert engleskih The Prodigy, u tom je kontekstu izgledao kao da nam Exit pokazuje kamo je rock kao glazba otišao od vremena Zepellina do danas. U samo tri sata, uz pomoć jednog od najvećih rock superstarova sedamdesetih i benda koji vrlo lako može poslužiti kao polazna točka za razumijevanje suvremene pop glazbe, a koji je još uvijek čvrsto vezan uz rock manire, Exit je uspio demonstrirati razmjere te transformacije.

Iskreno, nisam baš bio uzbuđen zbog koncerta The Prodigyja jer sam ih gledao prošlog ljeta i pomalo su me razočarali, no ispalo je da sam se vodio za krivim tragom. Na Exitu su bili strašni. Zastrašujući. Na tako nabrijanom koncertu već dugo nisam bio, a isto je osjetila i publika. Jednostavno niste mogli u miru pogledati koncert, pardon, za tim nije bilo ni želje jer od prvog je beata iz razglasa neobuzdana energija zapljusnula sve okupljene pa i mene. O repertoaru ne treba puno govoriti, probajte se samo sjetiti svih singlova i hitova s njihova četiri albuma i nabrojat ćete sve stvari koje su izveli. Pravi festivalski nastup iza kojeg je vrlo vješto skriven poziv na masovni rave.

Oni koji nisu na The Prodigyju iscrpili sve zalihe energije ili oni koji su odmah nakon njihova zavšetka pohrlili na elektronske stejđeve po ecstasy ili pak oni koji nisu bili u Tvornici poput mene, mahniti su ples mogli nastaviti već u petnaest do jedan kad je s koncertom započela Groove Armada. Ovaj je londonski kultni dance dvojac (na turneji naravno s cijelim bendom) započeo s dance programom na maine stage-u kojeg su sljedećih dana nastavili CSS, Basement Jaxx i Audio Bullys. Nakon svih hvalospjeva poslije njihova zagrebačkog koncerta, ovdje zaista nije potrebno ništa novo iznositi. Osim da su ovoga puta bili na puno većoj pozornici s puno većim soundom i pred par desetaka tisuća više zarazno obespamećenih fanova. Utoliko je sudeći po natpisima hrvatskih medija, ovaj njihov koncert bio još spektakularniji. Nakon njih, drum ‘n’ bassom do ranih jutarnjih sati one najupornije razgibavali su Stanton Wariors. Ja moram priznati nisam bio među tim najupornijima, ali nisam se brinuo jer bilo je očigledno, svaki će dan festivala završiti velikim drum’n’bass partyjem pa će prilika za ispravak biti barem još nekoliko.

U petak, drugog dana festivala, nisam obraćao puno pažnje ninašto drugo. Strpljivo sam čekao ponoć i trenutak kada će na pozornicu izići Beastie Boysi, prema najavama organizatora, nositelji festivala. Puno je bilo dvojbi u iščekivanju njihova nastupa. Zabrinut zbog stava mnogih koji vole glazbu da su B-Boysi ostarjeli, da bi se trebali povući, a posebno zbog činjenice da su ovih dana objavili novi potpuno instrumentalan album zbog kojeg je postojela strepnja da će na Exitu odbaciti svoj uobičajeni koncept i odlučiti se za poseban instrumentalan set, pustio sam da dan prođe i da se "dečki" sami obračunaju s tim mojim strahovima. No, proguravši se prije koncerta do prvih redova iz kojih sam već po opremi otprilike mogao vidjeti što nam B-Boysi spremaju za tu večer, svi moji strahovi su nestali. I prije početka, već sam bio siguran da ću od njih vidjeti sve ono čemu se sve te godine toliko nadam, jedinstvenu kombinaciju old school hip hopa, nepretencioznih blaxploitation instrumentala i jednominutnih hardcore himni. Tri brbljava MC-a koji skaču od mikrofona do instrumenata i obrnuto u nepredvidljivom redosljedu, a uz podršku njujorške legende Mix Master Mike-a za gramofonima. Sve to stopljeno u skladnu cjelinu, koncept je kojeg si u mašti pokušava predočiti svaki njihov fan, ali i zaštitni znak koji Beastie Boyse već trideset godina drži na vrhu popisa najinovativnijih izvođača u svijetu glazbe. Izuzetno dugim setom i bisem na kojem su odsvirali sve stvari kojih sam se u tom trenutku mogao sjetiti da ih nisu odsvirali u oficijelnom dijelu, lajavci su ispunili moja očekivanja, no sudeći po ocjenama u srpskom tisku sljedećeg dana, ispunili su i očekivanja znatno objektivnijih ocjenjivača. Naslovi poput "Ima li jačeg?" dali su za naslutiti da su svi zadovoljni headlinerima festivala, a da se ostali izvođači trebaju suočiti s teškim zadatkom nadmašivanja Beastie Boysa.

No, novinari su zacijelo podcijenili ostale izvođače jer preostala su dva dana podigla festival na još višu razinu. To se odnosi naročito na subotu kada je main stage bio krcat velikim imenima. Iako sam razgovarajući s posjetiteljima festivala (kojih je uzgred rečeno najviše došlo iz Engleske) stekao dojam da Lauryn Hill nije među najočekivanijima, dama hip hopa dokazala je da su pogriješili svi oni koji nisu računali na njenu vrhunsku izvedbu. Potpomognuta brojčanim bendom, gospođa Hill je izvela spektaktularan, dojmljiv, dinamičan i energičan koncert kakav priliči divama crnačke glazbe. Samim izlaskom na pozornicu u blještavom srebrnom ogrtaču direktno aludirajući na sjaj funk i disco pjevačica sedamdesetih, sve je prisutne iznenadila izuzetnom količinom energije koja je isijavala iz svakog njenog pokreta. Još jednom priznajem da sam se predao preuranjenim zaključcima jer sam bio pripremljen na ugodan soul koncert, na balade i lagani groove, dok je šamarajući po klasicima soula, funka, reaggea i pjesama sa samostalnih albuma Hill učinila upravo suprotno. Koncert je doslovce cijelo vrijeme izgledao kao crnačka misa na vrhuncu ekstaze. Već ionako razularenu publiku za kraj je koncerta počastila i s par najvećih hitova iz vremena Fugeesa. Takvim je finišem osigurala da ne bude mjesta za eventualne nezadovoljnike i bez bisa se pokupila na samom vrhuncu.

No, unatoč njenom dojmljivom nastupu Lauryn Hill zamjerila se te večeri mnogima zbog svojeg kašnjenja. Koncert je već kasnio dobrih tridesetak minuta kada je za mikrofon došao netko iz njene ekipe i u njeno se ime ispričao. Gospođa Hill je, kaže, jako umorna od puta i potrebnno joj je još par minuta da se pripremi. Za one koji su u festivalskim noćima uživali bez nekih posebnih rasporeda i očekivanja, koncert koji je uslijedio bio je dovoljna isprika, ali zbog njenog kašnjenja kasnili su i svi ostali nastupi tako da se večer pretvorila u dugu noć iščekivanja.

Osobno, tog iščekivanja nisu bili vrijedni Basement Jaxx. Na njihovom nastupu, nakon sat vremena čekanja u gužvom izazvanom nepomičnom stoju, izdržao sam ih poslušati jedva tri stvari. Njihova me se energija doimala rasipanom i lažnom. Možda je njihova glazba prebjelačka da bi nakon Lauryn Hill potaknula neke dublje impresije, no da budem najiskreniji, u nekim su me trenucima podsjećali na najseljačkije trenutke naše dance scene, jednom čak i na samog Sennu M. Nakon njih je ponovo nastupila stihija čekanja u gužvi, propuštanja onih koji te guraju probijajući se prema naprijed, opreznog rukovanja cigaretom kako čik ne bi zagasio baš na ruci djevojke koja stoji ispred tebe, gaženja i znojenja više kategorije.

Prošlo je i više od sat vremena dok na pozornicu nije konačno izašao Snoop Dog. Kao i Lauryn Hill i on također u pratnji velikog benda. Snoop je počeo u svom opasnom stilu iz početka ne pobuđujući nikakve simpatije, no s vremenom se i njegov nastup pretvorio u slatko iskustvo. Ponajviše zahvaljujući smooth bendu koji ga prati, a čija glazba klizi tečno poput meda niz nepce. I Snoopove su MC sposobnosti neupitne. Svojim je britkim repom učinio da vrijeme uz njega prolazi neprimjetno, niste se još niti opustili od gužve, a na red su već došli najveći hitovi kojima je koncert uspješno priveo kraju. Tipično za Snoopa, novine su se sutradan raspisale o njegovim posebnim zahtjevima za organizatore. Primjerice, zahtijevao je nekoliko djevojaka iz agencije za pratilje. U suprotnom je izjavio da će ih, ako mu ih organizatori ne osiguraju, sam pronaći. Bilo bi interesantno vidjeti Snoopa kako baulja festivalom i curama prodaje spike. No, to se nije dogodilo, očito su organizatori zadovoljili sve njegove zahtjeve.

Gostovanjima Beastie Boysa, Lauryn Hill i Snoop Doga, Exit možda nije doveo trenutno najeksponiranije hip hop izvođače, klinci bi čak mogli reći da su to sada već uvenule zvijezde. Ipak,to su imena koja uz sebe vežu status kultnoga i koja su za hip hop kulturu od ključnog utjecaja. Posjetioci su tako umjesto aktualnih protagonista s vrha ljestvica, čija se uloga tek treba iskristalizirati, dobili priliku vidjeti i čuti odlike hip hopa koje su prošle svaki test vremena. A završna večer osigurala je da se takav koncept obogati i za stvarne, istinske legende: Wu Tang Clan.

Zaista je rijetka prilika vidjeti toliko vrhunskih i krucijalnih repera zajedno na istom mjestu. Kada su bili najaktivniji, devedesetih, Wu Tang su bili fenomen, ali s obzirom da iza članova klana tada još nisu bile tako razvikane solo karijere, možda nisu bili toliko dojmljivi za šire mase. Danas, kada poimence svaki od njih ima zasebno tržište i kultna je fugura, možda su i više nego ikada RZA, GZA, Method Man, Raekwon, Ghostface Killah, U-God, Inspectah Deck i Masta Killa zajedno, prizor od kojeg se ledi krv. Interesantno je da je sama inicijativa u okupljanju klana daleke 1993. godine, bila ta da klan svojim uspjehom pomogne svakom od članova da izgradi samostalnu karijeru, a sada kada imaju i karijere i novac vraćaju se nazad od kuda su i krenuli. Njihov povratak posvećen je Ol’ Dirty Bastardu koji više nije među živima, a od kojeg je cijela stvar i krenula. Nastup na Exitu izgledao je baš kao da repaju u čast izgubljenom prijatelju. Posvetili su mu mnogo minuta koncerta, natjerali 50 tisuća posjetitelja da mu minutom šutnje (i fakat, svi su šutjeli) odaju počast, natjerali su 50 000 posjetitelja da simultano skače u ritmu "some serious hip hop shit-a" i urla na sav glas "We love you Dirty!", no sami početak koncerta, trenutak kada su svi izašli pred publiku bio je zastrašujuć. Ne možete ostati mirni kada pred vama urla i skače osmero crnaca s takvim pedigreom. Morate osjetiti respect. Nekolicina je skinsa zauzela mjesto u prvom redu, pretpostavljam kao provokatori, no nakon desetak minuta prošli su pored mene pokušavajući se probiti nazad. Izgleda da im je Wu Tang Clan toliko imponirao da su se pobojali da ne poremete njihov brižno čuvani mentalni sklop. Wu Tang Clan izgledaju zastrašujuće, njihov je rap surov i tek podmuklo duhovit, njihove minimalistične podloge apokaliptične, no sve je to dio predstave na kraju koje shvatite da ste prožeti dobrim osjećajem, da ste se dobro zabavili i da vam je jebeno žao što je festival gotov.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 18.07.2007