Fantazija ulaska u političko središte | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Fantazija ulaska u političko središte

Tribinom Jučer, danas, sutra – kritički glasovi u medijima od 90-ih do danas zaključen je projekt Novi prostori govora.

Pišu: Matija Mrakovčić i Antonija Letinić

Platforma Novi prostori govora u protekloj se godini bavila analizom položaja medija na lokalnoj razini te unaprjeđenjem njihove pozicije. Projekt je zaključio okrugli stol na temu kritičkih glasova u medijima od '90-ih do danas, a poticaj za ovakav zaključak problamatiziranja pozicije medija u lokalnim zajednicama proizašao je iz nedavno predstavljenog medijsko-umjetničkog projekta "Vratile se 90-e, vraća se i Arkzin". Naime, ove godine su Multimedijalni institut i Arkzin obilježili dvadeset godina od početka izlaska fanzina, pa mjesečnika i dvotjednika Antiratne kampanje, koji je uz Feral Tribune, obilježio '90-e kao jedan od rijetkih, lucidnih, pribranih, angažiranih i osviještenih medija u sumornim godinama novoprobuđene nacionalne i nacionalističke svijesti. 

Više ili manje eksplicitna, ali alarmantna i intenzivna fašizacija društva potaknula je onodobne autore i konzumente Arkzina da u aktualnim trendovima prepoznaju slične, pa možda čak i gore društvene dinamike kojima su svjedočili prije svega dva desetljeća te ponovno objave još uvijek aktualne analize i dijagnostike koje su kroz taj časopis pokušavali plasirati u polemički prostor oslijepjele javnosti. Stoga se okrugli stol oslonio upravo na tu medijsko-umjentičku intervenciju sačinjenu od podlistaka Arkzina objavljenih uz tjednik Novosti, dvotjednik Zarez i mjesečnik Le Monde Diplomatique, te serije plakata koji su osvanuli na javnim površinama grada krajem studenog. Uloga i karakter Arkzina bili su polazište rasprave u kojoj su, uz moderatora Marka Kostanića sudjelovali Tomislav Medak, član Muldimedijalnog instituta koji u suradnji s Arkzinom i stoji iza ovog projekta, Luka Ostojić, član uredništva Zareza, te Stipe Ćurković, glavni urednik mjesečnika Le Monde Diplomatiquea. 

Uvodnu riječ dao je Tomislav Medak koji se manje bavio samim Arkzinom, a više naglasio razloge koji su ih naveli na vraćanje Arkzina u medijski prostor. U vrlo osobnom smislu za članove Multimedijalnog instituta, Arkzin je predstavljao svojevrsnu socijalizacijsku točku, a i pojedini članovi Arkzina sudjelovali su u formiranju te organizacije. Nadalje, Arkzin je bio prvi pronositelj nove medijske kulture koja je dolazila s internetom, dijelom nekritički, a dijelom kritički pa je stoga bilo zanimljivo kroz rad na arhivi sagledati dva desetljeća popularnog korištenja interneta i transformaciju medijske sfere od vremena najave dvosmjerne komunikacije. Trenutni trendovi pokazuju visok stupanj komercijalizacije i koncentracije internetskog prostora te se ideja o novoj slobodi govora sve više pokazuje prevladanom, a emancipatorni potencijal na koji je upućivala tehnologija sve je više upitan i manje izgledan. U tom kontekstu, Medak je istaknuo kako je ova godina bila "bremenita kristalizacijskim događajima, leakovima Edwarda Snowdena koji su dali dodatni poticaj razmišljanju o ovoj temi. To je naš interni razlog zašto smo htjeli reflektirati na artikulaciju kritičke medijske teorije, kako je ona začeta u Akrzinu, kako se artikulirala u širem polju - kroz tehnološki aspekt (pojava interneta), potom politički (postjugoslavenski ratovi), te alterglobalistički pokret" - istaknuo je Medak i nastavio sa sadržajnim razlozima koji su ih potakli na "revival" Arkzina. Oni leže primarno u potrebi da se promišlja o Arkzinu koji je nastao u hrvatskim '90-ima, politički i ideološki dominiranim nacionalizmom, iz konstelacije isključenih u tom periodu. Svi ti ljudi, ne samo nacionalne manjine, već vrlo širok spektar različitih manjina stvorenih u toj atmosferi, kroz Arkzin dobiva priliku promišljati tu zbilju. 

Specifičnost Akrzina jest u tome što je pokušao kritički formulirati neuralgične točke antituđmanističke javnosti, pa je tako jedan dio Arkzinove kritike bio upućen opozicijskim medijima, prije svega Globusu, a dijelom se artikulirala kroz sporove s Feralom koji je iz arkzinovske vizure predstavljao iskrivljeno, satiričko zrcalo postavljeno pred vlast čime je ipak pristajao na ideju hrvatskog društva. Medak je svoje uvodno izlaganje zaključio položajem Arkzina koji je po njemu manje spadao u sferu političkoga, a "više u sferu kulturne borbe koja nastaje iz bastardne zajednice isključenih, a koji pokušavaju uspostaviti modele drugačije organizacije društva".

Na Medaka se nadovezao Stipe Ćurković koji se, neubičajeno za svoja izlaganja, odlučio za impresionistički prikaz vlastitog viđenja i značenja Arkzina. Ćurković je istaknuo kako je ovaj medij bio intelektualno i politički važan u formaciji generacije kojoj pripada. Budenove Barikade, jedine ukoričene od čitavog fundusa Arkzina, sažimaju tu percepciju. Za tretiranje Akrzina kao historijske i političke činjenice smatra ključnom njegovu dostupnost što je i ostvareno nedavnom digitalizacijom kompletne građe. No, njegova dostupnost je važna i za širu sliku - tretiranje političke klime i eksplicitnu kritiku nacionalizma. Ćurković se osvrnuo i na izbore u prilozima koji su izašli uz spomenute tiskane medije: "U prilozima koji su izlazili uz novine danas, na nekoj impresionističkoj razini uočljivo je nešto što je postojalo onda i bilo manje razvidno nego danas. Rašetino puno pouzdanje u tržište, kao antagonista političke cenzure, pokazuje koliko je to bilo dio šire naivnosti, a može djelomično vrijediti i za Feral". 

Ćurković je nastavio normativnom pozicijom koju Arkzin zauzima i najmoćnijim dijelom cijele te priče smatra stratešku, kantovsku normativnost u propitivanju ukusa i čitanju tadašnje ideologije. Ono što se čini ekscesom Arkzina iz današnje perspektive jest konzekventno odbijanje da se podvrgne podjelama koje su prevladavale: na specijalizirane časopise – teorijske, književne, političke, i potom medije za redovitu upotrebu – od dnevnika preko tjednika do mjesečnika. Ta se dosljednost danas čini još subverzivnijim kada su iz mainstreamskih medija iščezle dublje analitičke ambicije. Za kraj je naglasio kako nam predstoji puno ozbiljnog historiografskog rada kojim će se otvoriti cijeli sklop pitanja važnih za rekonstrukciju kritičkih medija i političkog imaginarija. 

Za generaciju Luke Ostojića utjecaj Arkzina dogodio se iz druge ruke, a u susretu s ljudima koji su radili u Akrzinu upoznali su se i s energijom, znanjem i metodama koje je Arkzin njegovao.  

U drugom krugu rasprave postavljeno je pitanje zbog čega je odluka pala na marketinški slogan kojim se vraćaju 90-e, a koji potpisuje Dejan Kršić, jedan od članova uredništva Arkzina. Medak je istaknuo kako se time htjelo potaknuti na razmišljanje o političkim i medijskim aspektima te otvoriti daljnju, odnosno buduću raspravu o ulozi Arkzina u tom specifičnom političkom trenutku. 

U nastavku je Medak skicirao stanje medijske scene od '90-ih i transformacije kroz posljednja dva desetljeća: "90-ih je definirajuća činjenica bila politička kontrola, ideološka dominacija nad cijelim medijskim poljem, javna televizija je bila pod direktnim političkim utjecajem, tiskani mediji također – u direktnom vlasništvu vladajućih ili pod utjecajem njihovih ađutanata kao što je Miroslav Kutle i u tome se morala naći pozicija kritike. Tada je internet tek u povojima, a Feral i Arkzin nastaju unutar tog prostora kao antihegemonijski mediji. Krajem '90-ih se mediji transformiraju u smislu vlasništva, javni i elektronički mediji postaju mjesta borbi na razini političkog utjecaja, a većina tih kritičkih medija prelazi na model podupirane kulture koji se tada počinju pojavljivati za alternativne modele kulturnog djelovanja. Arkzin nestaje, Feral se pokušao održavati kao komercijalni mediji, no nije se uspio probiti kroz blokadu komodifikacije sadržaja, i nestaje krajem 2000-ih. Krajem '90-ih se ustrojava mainstreamski medijski prostor koji producira specifičnu ideju slobodnog novinarstva, a koja se sastoji od proizvodnje optimiziranih medijskih poruka za dobrostojeću publiku zanimljivu oglašivačima. I kako ulazimo u krizu medija, medijski se izdavači uključuju u ekonomske aktivnosti koje nisu medijskog karaktera i pokušavaju na taj način iznaći model održivosti". 

U nastavku je Medak istaknuo važnu ulogu koju donosi internet promjenom dostupnosti informacija i dokidanjem monopola na informaciju, čime granice postaju fluidne između toga što je tiskano, što na internetu, što je kritički sadržaj, što komercijalni. Stanje se dobro može konstatirati upravo na sadržaju koji plasira Jutarnji list nudeći relativno širok spektar mišljenja i simulakrum pluralizma specifične naravi čime se onemogućuje jasna antihegemonijska pozicija. Medak time naglašava važnost kritičkih medija u promišljanju onoga što se događalo od '90-ih naovamo i zašto takvi mediji funkcioniraju u nekom drugom prostoru. Na samom sebi postavljeno pitanje o promjeni njihove bitno marginalizirane pozicije djelovanja, Medak konstatira da je od pitanja kako djelovati iz medija važnije čime medij djeluje, kojim društvenim snagama i kako artikulira svoju društvenu poruku, kao što je to bila situacija u Arkzinu i u zajednici koju je okupljao. No, danas se ipak krećemo u nekom drugom kontekstu.  

Na samom kraju tribine skicirana je i trenutna slika medijskog prostora koju čine press releasovi, kolumnitarijat koji piše o svemu i svačemu, najviše o tome što su drugi u proteklom tjednu izjavili, a novinarstvo u formalnom i profesionalnom smislu može se smatrati nestalim. U takvoj konstelaciji žalopojke o slabljenju novinarske pozicije, gušenju sloboda i smanjivanje radničkih prava čine se zakašnjelima jer devastacijom struke osigurani su uvjeti za olakšano dokidanje radničkih prava.  

Iako je stol najavljivao raspravu o široj slici kritičkih medija, ona je u samom razgovoru izostala, i tek ju je načeo Tomislav Medak kroz osnovnu skicu trenutnog medijskog krajolika. Arkzin sigurno jest važna tema i valja mu se vraćati, osobito kako navodi Ćurković, sa znanstveno-historijskim analitičkim aparatom. No, perspektive na koju ukazuje trenutno stanje u medijima izaziva žal što ova rasprava nije otvorila kvalitetniju i dinamičniju raspravu i promišljanje kritičkih medija. Unificiranost medijskog okruženja, sve veći broj nezaposlenih novinara, nestajanje velikog broja tiskanih medija, nejaka scena lokalnih medija, kritička pozicija na samim rubovima medijske scene, gotovo izvan radara - slika je koju danas gledamo na medijskoj sceni. Društvene tendencije pak pokazuju potrebu da za jačanjem i snaženjem upravo ovakvih kritičkih glasova o kojima se govorilio na tribini. No, gdje se oni smještaju, kako šire svoje publike, s kime komuniciraju i koju poziciju zauzimaju – pitanja su na koja ćemo morati iznalaziti odgovore u narednom periodu, gledajući danas u jučer za neko drugačije sutra. 


Objava ovog teksta omogućena je temeljem financijske podrške Zaklade 'Kultura nova'. Mišljenja izražena u ovom tekstu mišljenja su autora i ne izražavaju nužno stajalište Zaklade 'Kultura nova'.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 24.12.2013