Feniks domaće animacije | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Feniks domaće animacije

Ove će godine na najprestižnijem festivalu animiranog filma u Annecyju biti prikazana dva hrvatska kratkometražna filma - "Morana" Simona Bogojevića Naratha te "Ona koja mjeri" Veljka Popovi

Jurica Starešinčić

Kad sam, prije desetak godina, gledao novi film iz serijala Lucasovih Ratova zvijezda u nekom zagrebačkom kinu, svega nekoliko uvodnih taktova poznate glazbene teme dostajalo je za oduševljenje i spontani pljesak u dvorani. Učinilo mi se tad da je takva pažnja uvijek poklonjena onima koji je ne zaslužuju. U ovom slučaju eksploatacijskoj sapunici u svemiru.

Međutim, nekoliko godina kasnije naišao sam na novinske tekstove iz prve polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća u kojima se tvrdilo da se dvoranom u Oberhausenu (radi se o, u ono vrijeme, najpoznatijem festivalu kratkometražnog filma) prolomio spontani pljesak svaki put kad se na platnu pojavio Zagreb filmov konjić, odnosno špica koja je najavljivala još jedno začudno djelo zagrebačkih animatora. A radilo se o filmovima koji su to zbilja zaslužili.
Nekoliko godina kasnije, zamorom vodećih autora i političkim postavljanjem (što on i sam potvrđuje u jednoj od svojih brojnih knjiga memoara Iz dana u dan u Zagreb filmu) Nenada Pate, koji prije toga nije imao nikakve veze s animiranim filmom, na mjesto šefa Studija za crtani film Zagreb filma (1968) i njegovim inzistiranjem na komercijalizaciji studija i proizvodnji koprodukcijskih serijala, kratka bajka o valjda jedinom trenutku kad je bilo koji segment hrvatske kulture bio vodeći u svijetu, nesretno je završila.
U sljedećim desetljećima domaća je animacija polako gubila na ugledu, a poznatiji svjetski festivali polako su zaboravljali da uopće postojimo. Upravo suprotno legendarnoj izjavi Joška Marušića da će u Zagreb donijeti još jednog Oscara (prvi i jedini je, naravno, donio animirani film Surogat Dušana Vukotića 1962).

Svijest o vrijednosti ulaganja u animirani film i dalje je doduše ostala, pa su financijski uvjeti za bavljenje kratkometražnom umjetničkom animacijom ostali vrlo solidni. Međutim, čini se da je nestalo entuzijazma kojim su kratke reklamne animacije radili Kostelac, Jutriša, Vukotić i ostalo društvo nakon što je političkim idiotizmom odlučeno da se likvidira njihovo poduzeće za proizvodnju animiranog filma Duga film, a prije nego je osnovan legendarni Studio za crtani film Zagreb filma (1951 – 1955). Nestalo je oduševljenja mogućnošću da se uopće radi animirani film bez obzira da li je to najisplativiji ili najprestižniji talent mladih umjetnika.

Ali možda se slični entuzijazam nedavno ipak probudio u nekoliko mladih hrvatskih umjetnika.
Naime, dok su za vrijeme "dugometražnog" animafesta Marušić i Zimonić punili novine lamentacijama o silnim milijunima koje Ministarstvo kulture naprosto mora odvojiti za dugometražne animirane filmove, čak dva dugmetražna animirana filma završena su bez i jedne lipe iz državnih fondova. Krešimir Pernek godinama je na vlastitom računalu u slobodno vrijeme animirao svoj film Control: The Relevation, a Igor Lepčin pronašao je privatne investitore za Inspektora Martina i bandu puževa. Oba filma slijede suvremene trendove komercijalne animacije, prvi je realiziran u trenutno popularnoj tehnici trodimenzionalnih računalnih modela, takozvani 3D, a drugi puno polaže na sličnost s američkom televizijskom animacijom koja se zadnjih desetak godina razvijala usporedo s internetskim trendovima i razvojem vektorskih softvera za računalnu animaciju crteža poput Flasha. Imitacija (još uvijek vrlo prisutna u ovim pionirskim pokušajima) obično je znak učenja i otkrivanja. Dojam je dakle da, kao i njihovi prethodnici koji su imitirali Disneya prije šezdeset godina, domaći animatori ponovno otkrivaju i uče osnove zanata, dok im stvaranje vlastitog prepoznatljivog stila tek slijedi.
A u umjetničkom, kratkometražnom filmu, težnja da se radi bolje nego što je potrebno kako bi se opravdala sredstva Ministarstva kulture odavno je prisutna u svim produkcijama trenutno daleko najistaknutijeg domaćeg animacijskog kolektiva Kengesa (na Danima hrvatskog filma ove godine, po drugi put, dobitnik nagrade za najboljeg producenta).

Naime, izravni povod za ovaj tekst selekcija je ovogodišnjeg Annecyja, najprestižnijeg festival animiranog filma na svijetu. Nakon puno godina, u službenoj selekciji kratkometražnog animiranog filma (što je pak najprestižnija kategorija) ove će godine biti prikazana dva domaća filma, oba u Kengesovoj produkciji. Uz Moranu Simona Bogojevića Naratha koji nas je već navikao na uvrštavanje u program Annecya svojim prošlim filmovima (Plasticat, Levijatan), ovaj mu se put pridružio i Veljko Popović filmom Ona koja mjeri. I dok je učestalo pojavljivanje jednog autora na tom prestižnom festivalu svjedočilo samo o kvaliteti njegovog rada, uvrštavanje dva domaća filma u selekciju sugerira da domaća animacija počinje ponovo privlačiti pažnju i izvan naših granica.

Zajednička crta ovih filmova, osim perfekcionizma u tehničkoj izvedbi koji krasi sve Kengesove produkcije, zanimljiv je pristup obradi računalnih modela (tzv. renderiranje). Oba filma izbjegavaju stvaranje dojma volumena crteža realističkim sjenčanjem, a umjesto toga nude sliku koja podsjeća na linijsko, konturno crtanje. Posebno je to efektno u Onoj koja mjeri, gdje se duhovito dizajnirani i animirani likovi suočavaju s ozbiljnom antikonzumerističkom temom. Morana je puno realističnija i rotoskopski precizno animirana (posebno se to odnosi na glavni lik, jednog od preživjelih u postapkaliptičnom svijetu), a začudnost ostvaruje maštovitim mutacijama životinja koje junak susreće. Režirana u maniri akcijskog spektakla, Morana ne gura u prvi plan poruku o ekološkoj katastrofi koja se evidentno dogodila prije trenutka koji film opisuje, već sa simpatijama sažalijeva čovjeka koji metaforički slijep trči prema priviđenju.

Filmovi su to izrazito globalnih poruka i sigurno će privući pažnju među kremom suvremene produkcije animiranih filmova u Annecyu.
Na nedavno završenim Danima hrvatskog filma uz dva gorespomenuta filma prikazano je još nekoliko vrlo uspjelih animacija ("Note" Marka Meštrovića i "Kratak život" Danijela Šuljića i Johanne Freise sigurno su vrijedni spomena). Dojam mnogih kritičara bio je da je upravo animirani film ponudio najujednačeniju i najkvalitetniju selekciju. Konačno, rekli bismo. To se od njega i očekuje. Možemo biti sigurni da svim zaljubljenicima u hrvatsku animaciju slijede uzbudljive godine u kojima ćemo otkriti može li se Feniks domaće animacije ipak ponovo uzdići i vratiti se na poziciju s koje se uspjehom ne smatra ući u konkurenciju nekog od najvažnijih festivala, nego isključivo vratiti se s nagradom.

Fotografije:
1 logotip Zagreb Filma
2 Veljko Popović: Ona koja mjeri

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 08.04.2008