Festival kao zaokružena priča | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Festival kao zaokružena priča

Ususret novom izdanju Liburnia Film Festivala o programu, kontekstu i izazovima njegove organizacije razgovarali smo s izvršnom direktoricom Jelenom Androić.

Razgovarala: Martina Kontošić

LFF press

Sedamnaesto izdanje Liburnia Film Festivala, najdugovječnijeg festivala dokumentarnog filma u Hrvatskoj, i ove je godine najavljeno turnejom Liburnija uplovljava, ali i programom Slučajno kino. Ako se tome pribroji i kontinuirani edukativni program, Liburnia izlazi iz postojećih vremenskih i prostornih okvira pokazujući ambiciju cjelogodišnjeg djelovanja ulaganjem u više razina odnosa s postojećim i potencijalnim posjetiteljima. O nadolazećem programu festivala, ali i kontekstu i izazovima njegove produkcije danas razgovarali smo s izvršnom direktoricom festivala Jelenom Androić.

KP: Nedostatak prostornih, financijskih i ljudskih resursa otežavaju organizaciju nezavisnih festivala poput Liburnia Film Festivala. Koje su vaše strategije nadvladavanja ovih izazova?

Mislim da je za sve organizacije civilnog društva odgovor uvijek isti – korištenje vlastitih resursa, uključujući mnoge neplaćene radne sate. Što nije dobra strategija jer ti su resursi iscrpivi, ljudi su također iscrpivi pa se događa da stvari posustaju kad se izgubi energija entuzijasta koji guraju da se nešto desi preko financijskih okvira. Neka diverzifikacija prihoda u smislu većeg oslanjanja na privatna sredstva dosad nam nije uspjela, bez obzira na razne pokušaje, a primjerice prijavljivanje na EU programe kao što je MEDIA nismo koristili jer kao festival isključivo hrvatskog dokumentarnog filma nismo za to "eligible". Radi manjka prostornih resursa doduše najmanje patimo, snalazimo se radeći po uredima partnerskih organizacija, a na ljudskim resursima radimo ulaganjem u mlade.

KP: Na okruglom stolu prošlogodišnjeg One Take Film Festivala razgovaralo se i o potencijalu umrežavanja nezavisnih festivala pri čemu bi jedan od ciljeva bio pokušaj formiranja tijela sastavljenog od predstavnika filmskih festivala koji bi s konkretnim ciljevima i prijedlozima mogli zajednički nastupiti prema institucijama i lokalnim vlastima. Ima li ova inicijativa potencijala?

Valja uvodno dodati samo jednu stvar: sve je veći pritisak sve brojnijih festivala na sve oskudnija javna sredstva. Zemlju je "zadesila" festivalizacija i jasno nam je da se "tržište" promijenilo, no teško je to samo tako prihvatiti i reći, OK, kad imaš 17 godina iza sebe i prošao si kroz sve faze organskim rastom, pa čak i nastavljaš rasti i profesionalizirati se, a bez obzira na prihode koji ostaju isti ili padaju. Kao jedan od zajedničkih problema nas manjih i srednjih festivala ustanovio se i, kao što u prethodnom pitanju zaključujete, manjak radnog prostora za kvalitetan organizacijski rad i manjak profesionalnog kadra. Osobno me jako razveselilo otvaranje tih tema na One Takeu i spremnost kolega i kolegica da se njima zajednički bavimo. Mislim da je to iskaz zrelosti koja nadilazi zatvaranje u kompetitivni modus. Već samim time inicijativa definitivno ima potencijala. Iako ona još nije javno eksponirana i na njenoj se konceptualizaciji tek radi. Zadnji susret predstavnika održao se u lipnju ove godine na Diverzijama gdje se raspravljalo upravo o pristupu prema institucijama, prvenstveno HAVC-u kao krovnoj instituciji. Trenutno tražimo ispravnu formu tog našeg predstavničkog tijela koja bi zadovoljila sve one segmente koje smo na prvom sastanku ustvrdili kao ciljeve i problematiku. Ali da – udruživanje uvijek ima više smisla nego pojedinačne akcije.

KP: Liburnia Film Festival najstariji je festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj, koji dosljedno prati aktualnu domaću produkciju, ali prepoznaje i važnost u edukativnoj komponenti programa. U kojem smjeru vidite daljnji razvoj festivala?

Udruga LFF generalno teži cjelogodišnjoj aktivnost. U tom smislu tijekom godine pobjedničke filmove s LFF-a prikazujemo u nekim manjim ili otočkim mjestima naše i susjednih županija, tijekom ljeta u Rijeci radimo male projekcije starijih naslova na neuobičajenim lokacijama, kuriranim filmskim programom nastojimo biti prisutni na događanjima aktivističke prirode... Sve to upisuje se u karakter festivala i voljela bih da upravo ti dopunski cjelogodišnji programi ojačaju i da festival ne bude samo jednotjedna fešta već da priča i naša uloga, bar u ovom dijelu Hrvatske, i dalje bude zaokružena. Da šaljemo poruku, izjašnjavamo se o temama koje su važne za hrvatsko društvo i na njih skrećemo pozornost, da budemo aktivni. Tako i ta edukativna komponenta koju izdvajate; želja je u ovom dijelu Hrvatske razviti cjelogodišnje edukacijske programe, ponajprije programe razvoja medijske pismenosti, koji će na festivalu imati kulminaciju. Što se samog festivala tiče, daljini razvoj vidimo u ostvarenju naše dugogodišnje želje da festival postane regionalna platforma za "razmjenu" filmova s područja bivše Jugoslavije i JI Europe, a razmišljamo i o uvođenju dopunskog međunarodnog programa. Gledajući zajednicu u kojoj djelujemo, smjer je svakako odgoj nove generacije koja profesionalno može izvesti sve poslove organizacije festivala.

KP: Jeste li primijetili promjene u smjeru razvoja dokumentarnog filma u Hrvatskoj i u kakvom su oni odnosu s trendovima u svijetu?

Dokumentarci su svakako sve "opušteniji" i "autorskiji", bar oni koje biramo u program LFF-a. Sve veći broj autorica i autora snima dokumentarce koji se igraju s formama, temama, načinom na koji se iznosi priča, rodovima. Brojni autori pričaju duboko intimne priče, istražuju kamerom vlastite obitelji, sebe... Svi ti procesi događaju se i u međunarodnom autorskom dokumentarnom filmu, po tome nismo ništa različiti. No razlika nastupi kad se poželi raditi neki financijski ambiciozniji projekt.

KP: Sedamnaesto izdanje festivala i ove nas godine očekuje na više opatijskih lokacija. Koje su specifičnosti ovogodišnjeg programa?

Ovogodišnji je program u globalu specifičan po tome što smo pojačali popratni program filmova izvan konkurencije i to nekim naslovima lokalnih autora. Imamo i jak svakodnevni off program u Vili Antonio. No najveća je specifičnost odluka za uvođenje teme koju komuniciramo i kroz vizual. Riječ je o posveti propaloj hrvatskoj brodogradnji. Udruga LFF naime djeluje iz Rijeke gdje je 3. maj u kolebljivom i neizvjesnom periodu, blizu je Uljanik... Na liniji onog što sam već rekla, LFF je festival koji želi poslati poruku. Ove je godine bar mala i simbolička poruka ta da je brodogradnja važna privredna grana. S mukom pratimo zbivanja oko nje, da ne kažem da su društvene posljedice već vidljive. Stoga ove godine u off programu prikazujemo nekoliko filmova koji su hommage brodogradnji: Volim li svoj posao Nadije Mustapić o variokinjama, Godine hrđe Andreja Korovljeva o radnicima Uljanika i Samoupravni film Igora Bezinovića koji je nastao kao participativni film radnika brodogradilišta u Malom Lošinju. Glavni program, onaj u konkurenciji, i ove godine odlikuje velika različitost. Ponovno su podjednako zastupljeni i mladi autori i autorice koji još uvijek studiraju, kao i oni koji im čak predaju na tim studijima, poput Gorana Devića ili Zvonimira Rumboldta. Vidim ljepotu u tome da oni dijele istu pozornicu, odnosno platno i imaju istu mogućnost dobiti neku od nagrada. A teme su, kao i svake godine, različite: portreti ljudi i mjesta, neuralgične točke hrvatskog društva, intimistički filmovi, posvete, jedan glazbeni doks i jedan podvodni doks... Bit će šareno i zanimljivo!

Objavio/la martina.kontosic [at] kulturpunkt.hr 19.08.2019