Festival koji čisti vaše oči | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Festival koji čisti vaše oči

25 FPS je festival koji služi rušenju ideje o tome što bi film uopće trebao biti, on dresira naše oči za nov način gledanja, izaziva čuđenje, iskušava naš ukus.

Piše: Igor Bezinović

Danijel Dragojević piše u eseju Zlo od kritizerstva 1968. godine: "Na pitanje koja mu se ljudska osobina čini najvrednijom, Thomas Mann je odgovorio: Divljenje. Sposobnost čovjeka da se divi". Četvrtog dana 25 FPS - internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa pozvao sam prijatelja, nagrađivanog filmskog kritičara, da pođe sa mnom u Studentski centar da gledamo natjecateljski dio programa, na što mi je odgovorio: "Mrzim eksperimentalne filmove". Radilo se, dakle, o ozbiljnom izostanku sposobnosti divljenja, što se Dragojeviću i Mannu zasigurno ne bi svidjelo.

 

Osobno govoreći, gotovo svake godine na 25 FPS-u pogledam nekoliko naslova koji me osvoje. Nekoliko naslova kojima se divim, koji mi ostaju u sjećanju, koji mi nešto znače. Jednostavno rečeno - koji mi se svide. Pitanje sviđanja je kontroverzno, kako u životu tako i u polju umjetnosti, a osobito u polju eksperimentalnog filma. Umijeće verbaliziranja stavova o filmu, zvano filmska kritika, raspolaže posve drugačijim vokabularom u sferama narativnog i nenarativnog filma. Naime, dobar dio vokabulara i teorija primjenjivih na narativni film posve je beskoristan u sferi eksperimentalnoga, iako oba roda nominalno spadaju u istu vrstu, u filmsku umjetnost.

 

Nakon gledanja filmova odlazio sam do &TD-a, gdje sam, kao i na svakom festivalu, susretao ljude koji razgovor obično započinju s pitanjem: "Koji ti se film najviše svidio?". U tim  trenucima različitost sposobnosti divljenja dolazi najviše do izražaja. Gotovo redovito se mojim sugovornicima i meni stavovi o upravo pogledanim filmovima drastično razlikuju. Međutim, upravo suprotno od kritičkog razgovora o narativnom filmu, u razgovoru o eksperimentalnim filmovima skup argumenata, razloga, objašnjenja - je sužen. Ne možemo optužiti scenarista da su replike naivne, ne možemo kritizirati režisera zbog klišejnih odluka, ne možemo prokazati lošu glumu. Možemo, doduše, film učeno kontekstualizirati u povijesno-stilski kontekst, čak možemo i izreći što nam se svidjelo, ali u velikom broju slučajeva naše sviđanje i naša sposobnost divljenja nemaju veze s verbalnim, već s intuitivnim dijelom psihe.

 

Eksperimentalnim filmovima možemo se diviti iz najmanje dva razloga. Prvi je intelektualne prirode: eksperimentalni film u pitanje dovodi naša gledalačka iskustva narativnih filmova, iskustva gledanja filmova koje smo navikli redovito gledati, filmova koje i djeca (koja su uvijek u pravu) nazivaju filmovima. Drugi razlog divljenja jest iracionalni doživljaj, koji  poistovjećujem s doživljajem djeteta. Vjerujem da bi se mnogim eksperimentalnim filmovima, onima lišenima intelektualnog taloga, mogla znatno lakše diviti djeca koja (još) nisu razvila gledalačko iskustvo televizije ili filma, nego što im se može diviti moj spomenuti prijatelj, nagrađivani filmski kritičar. Doduše, sudeći po mojoj ad hoc vizualnoj provjeri, 25 FPS definitivno ne pohode djeca, već se krug gledatelja obično svodi na same eksperimentaliste (ove godine velik broj inozemnih eksperimentalista koji su sudjelovali na Sastanku filmskih laboratorija), na pokojeg filmaša iz svijeta narativnog filma te na likovne umjetnike i dizajnere.

 

U svakom slučaju, zanimljiv je umjetnički festival na čijem otvorenju organizatori(ce) ne najavljuju gledateljima užitak gledanja, već ih, upravo suprotno tome, pozivaju da "izdrže do kraja". Pet dana zaredom svaku večer prikazivalo se šest do osam kratkometražnih eksperimentalnih filmova u konkurenciji, uz niz popratnih filmskih programa. Nakon odgledanog programa konkurencije te pokojeg popratnog programa, zadnjeg dana festivala na posljednjoj projekciji osjećao sam se nestrpljivo, frustrirano, zasićeno. Međutim, ostao sam do kraja zbog čiste znatiželje. Zanimalo me, naime, hoće li članovi žirija dodijeliti nagrade istim filmovima kojima sam se ja divio tijekom prijašnjih pet dana. Iskustvo ranijih razgovora u &TD-u nije me prevarilo: nije nagrađen nijedan od mojih favorita, a nagrađeni su filmovi kojima se, nažalost, nisam bio u stanju diviti. Film Davida O'Reillyja External World, nagrađen i od strane publike, u najgorem me smislu podsjećao na South Park, film Emaki/Svjetlo Takashija Makine i Takashija Ishide, koji je osvojio čak tri nagrade, me umorio, a film Hayoun Kwon Manjak dokaza doživio sam tek kao zgodnu dosjetku. Volio bih biti u stanju ispuniti očekivanja Dragojevića i Manna, kao što bih volio dijeliti i stavove žirija, ali naša mogućnost divljenja je, bojim se, ograničena.

Na ovom su izdanju festivala u čak tri sekcije prikazivani filmovi Nathaniela Dorskoga, u konkurenciji, u programu Žiri predstavlja te u programu Kino 16. Iskreno, za ovog autora čuo sam tek od drugog prijatelja, filmskog redatelja koji je potegnuo čak iz Srbije kako bi u SC-u gledao novi film Dorskoga Povratak. On, za razliku od prvog prijatelja, kaže: "Obožavam eksperimentalne filmove". Nisam se uspio diviti filmu koji je on došao gledati, ali me utješila činjenica da sam nakon festivala naišao na intervju s Dorskim s ovogodišnjeg Rotterdam Film Festivala u kojem objašnjava da se on osobno ne uspijeva diviti, ni manje ni više, nego samom Tarkovskom. Blasfemija, pomislit će mnogi.

S obzirom da i Dorskoga muče ukusi, prenijet ću njegovu misao u cijelosti: "Stavovi o filmovima vrlo su opasni. Najbolji prijatelji mogu dovesti u pitanje samo prijateljstvo kada se ne slažu oko nekog filma. Ako s nekime ne dijelite stav o određenom filmu, možete se čak zapitati kako vam ta osoba uopće može biti prijatelj. To je vrlo ozbiljno i osjetljivo područje. Kada me bilo tko pita za mišljenje o nekom suvremenom filmu, obično odgovorim da sam čuo da je taj film vrlo dobar. To je najbolja stvar koju možeš reći, jer ljudi ulože svoju psihu u film, na sličan način na koji ulože psihu u san, a ako nekome kažete da vam se ne sviđa njegov san, on je smrtno povrijeđen i zapita se tko ste vi uopće". Ako vam se sviđa ovaj citat, preporučujem i knjižicu istog autora, nazvanu Devotional Cinema.

Nekim drugim filmovima s ovogodišnjeg festivala mogao sam se diviti. Filmovi koji su se meni sviđali, koje sam ja u krnjim razgovorima branio i o kojima ne planiram puno pisati ili govoriti, ali koje planiram ponovno i ponovno gledati, bili su film Jesse McLean Čarolija za početnike, film Laide Lertxundi Plači kad se dogodi, film Gerbranda Burgera Rihla, te definitivno film Benjamina Nuela Hotel serija. Srećom, neću dovesti u pitanje prijateljstvo s osobom kojoj se ovi filmovi ne sviđaju. S druge strane, možda to samo znači da se tim filmovima ne divim dovoljno.

Može li se o eksperimentalnom filmu uopće kritički govoriti, postoje li kriteriji kojima  možemo procijeniti koji film preporučiti, koji uvrstiti u festivalski program, koji nagraditi? Ako su sfere divljenja, sviđanja i obrane vlastitog favorita uglavnom intuitivne i osobne, ima li smisla inzistirati na kriterijima? Naime, ako je neki film eksperimentalan, njegova bi značajka po definiciji trebala biti težnja eksperimentiranju sa žanrom, sukob s tradicijom, neukalupljenost. Eksperiment bi trebao kršiti postojeće kriterije dobroga filma. Čini li ga to lošim filmom?

Navedena aporija rezultat je toga što o svemu i svačemu imamo stav, a taj stav pokušavamo sebi i drugima racionalno objasniti. Međutim, ako umjetnik (slikar, glazbenik, eksperimentalist) stvara umjetničko djelo kojim ništa ne pokušava iskomunicirati riječima, već jednostavno pruža svoj individualni nabačaj bez logike, bez sistematičnosti, bez osviještene estetike, jasno je i da će "konzument" njegovog umjetničkog djela imati na raspolaganju manje racionalnih razloga da bi sebi ili drugima objasnio svoje divljenje. Klasifikacije, kontekstualizacije i  sistematizacije filmova mogu nas privremeno uvjeriti u ispravnost našeg stava, ali nakon što sve misli posložimo u ladice, u konačnici nam samo ostaje žaljenje što tek tada nismo u stanju svemu se diviti.

25 FPS je festival koji služi rušenju ideje o tome što bi film uopće trebao biti. Da parafraziram naslov filma Petera Millera iz natjecateljskog djela programa, radi se o festivalu koji čisti vaše oči. On dresira naše oči za nov način gledanja, izaziva čuđenje, dovodi do efekta "pa i to se smije", iskušava naš ukus. Festival koji nam dokazuje da smo u krivu. Nismo u kinu, mi smo u galeriji, na koncertu, na predavanju, na čitanju poezije, u obilasku zgrade. A kada pogledamo neki film kojemu se ne divimo, radovat ćemo se što ćemo možda barem u nečijim očima u &TD-u moći vidjeti da se tom filmu divi.

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 03.10.2011