Festival koji manje propovijeda, a više analizira | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Festival koji manje propovijeda, a više analizira

4. Human Rights Film Festival održao se u Studentskom centru u Zagrebu od 05. do 10. prosinca. Tom smo prilikom razgovarali s direktoricom festivala Vanjom Kaluđerčić, Olive

Razgovarala: Janja Sesar
  • A
  • +
  • -

Vanja Kaluđerčić je od 2004. g. direktorica Human rights film festivala, a donedavno je radila i kao producentica Motovun Film Festivala. Radila je u Slovenskoj Kinoteci u Ljubljani, a trenutno radi na pripremi ovogodišnjeg Zagreb Dox-a, osmišljava program filmskih večeri u Močvari te povremeno piše za slovenski magazin "Ekran".  

Ukratko opiši specifičnost Human rights film festivala na hrvatskoj filmskoj festivalskoj sceni?
V. Kaluđerčić: Moram priznati da mi je teško odgovoriti na ovo pitanje a da mi ne zvuči pretenciozno, no pokušat ću. Naime, samim svojim imenom festival je ograničen tematski, ali i prizvukom koji ga zbog toga prati. Pokušavamo to kroz selekciju filmova izbjeći i nekako izmijeniti tu dominantnu sliku koja se stvorila oko festivala. Najvažniji naglasak je stavljen upravo na kvalitetu filmova i to bi bila glavna okosnica. Izbor filmova radim uglavnom posjećujući druge festivale i to ne prvenstveno festivale istog karaktera, već preferiram one poput Roterdama, Venecije, Udina, Pesara. Filmovi koje ti festivali promoviraju uglavnom izlaze iz okvira mainstream produkcije. Možda zvuči suludo da se kao festival filma o ljudskim pravima prvenstveno orijentiramo na film kao medij, a ne na sadržaj. Ipak, to je mjesto za koje mislim da smo dovoljno jaki te da je to medij kroz koji možemo komunicirati ideje i probleme. Da bi se stvorila neka jača platforma za diskusiju potrebna nam je suradnja s partnerima koji su snažniji u ljudsko pravaškom području. Na tragu toga jesmo, ali trebat će čitav niz godina i intenzivnog bavljenja tom tematikom da bi se to ostvarilo u onom smislu u kojem bi to bilo efektno. Čini mi se da smo polako počeli kopati tunel, a nekad ćemo valjda stići i do njegovog drugog kraja.

Kako se vrši selekcija i koji su kriteriji pri tome važni?

V. Kaluđerčić: Selekcija se prvenstveno vrši na stranim festivalima. Ključan kriterij je, uz tematsku odrednicu, kvaliteta filma u okviru zadatosti medija. Imam podršku nekoliko iznimno cijenjenih i kvalitetnih filmskih teoretičara, selektora i kritičara u suradnji s kojima biramo filmove, ovisno o pristupu temi, načinu upotrebe medija, uvođenju novina u filmsko stvaralaštvo. Rekla bih da su to ključni kriteriji. Nije važna samo tema, već i pristup.

Koji su bili specifični tematski fokusi ovogodišnjeg festivala?

V. Kaluđerčić: Pa kao i svake godine kroz filmski program bavimo se s nekoliko tema koje bi se mogle oformiti u tematske blokove. Tako smo se ove godine bavili ponovno radničkom klasom, negativnim posljedicama globalizacije te invazijom i nasiljem moćnijih kultura nad onim manjima.

Koje bi festivale izdvojila kao relevantne na ovom polju i surađujete li s nekima od njih? 

V. Kaluđerčić: Zasada se nismo uključili ni u jednu mrežu ili partnerski odnos sa nekim festivalom iste ili slične tematike, no nije isključeno da se to neće promijeniti. Voljela bih da svaku suradnju tog tipa pokrećemo iz potrebe za razmjenom programa i iskustava, a ne samo zbog formalnosti. Od najrelevantnijih festivala u Europi svakako bih izdvojila One World u Pragu, a programski nam je najsličniji onaj u Nürnbergu, koji je pokrenut gotovo istovremeno kad i mi.

Ukratko prokomentiraj selekciju "Ljudi i životinje".

V. Kaluđerčić: Ove smo godine u sklopu popratnog programa okrenuli mikroskop na drugu stranu i pokušali problematizirati na koji način ljudskim slobodama i pravima zapravo zadiremo u teritorij nekih drugih bića s kojima dijelimo životni prostor te kako ih onda na taj način tretirati.

Koja je važnost Human rights film festivala u hrvatskom društvenom kontekstu?
V. Kaluđerčić: Human rights film festival je važan jer aktualizira izuzetno važne teme koje inače teže dobivaju medijski prostor, a samim time informira, educira i širi horizonte gledatelja.

Oliver Sertić je već duži niz godina prisutan na hrvatskoj nezavisnoj filmskoj sceni, bilo kao autor i urednik niza priloga i reportaža u produkciji "Fade In-a", organizator i voditelj festivala (RAF), voditelj video-aktivističkih radionica ili kao voditelj PR službi različitih festivala (Zagreb Film Festivala, Zagreb Dox). S Oliverom smo razgovarali o iskustvu snimanja prvog dokumentarnog filma.

Hrvatska (k)raj na zemlji je tvoj prvi samostalni dokumentarac. Kako se si odlučio na to?
O. Sertić: Ovaj film inciran je od Centra za mirovne studije kao završetak njihove istoimene kampanje, a uz njega smo napravili i 8 reportaža na temu azila. Četiri ili pet reportaža prikazane su na HTV-u, a neprikazane će se naći na DVD-u zajedno s filmom. Uglavnom, ovo je trebao biti kratki završni promotivni film o kampanji, no s obzirom da je trajala godinu i pol dana i da smo snimili oko 45 sati materijala u kojemu smo dobili sjajne izjave svih relevantnih ljudi iz institucija, kao i priče aktivista te što je najvažnije same tražitelje azila, šteta je bilo sve to ne pokušati pretvoriti u film. Stvar nije incijalno tako rađena, dakle film nije imao početni scenarij, nego je nastao praktički u montaži. Već se 14 godina bavim novinarskim i uredničkim poslom, a od 2002. to radim kroz produkcijsku kuću Fade In, gdje sam izradio 100-njak reportaža za emisije Dobro jutro Hrvatska i Život uživo. Ustvari je težnja ka dužim, istraživačkim, novinarskim formama, pa je dokumentarni film neka logična nadogradnja. Prije toga sam s Ivom Kraljević napravio kratki film Gay pride – 2002., a ovo je zaista prva redateljska stvar koju sam odradio samostalno.

Zašto si se odlučio detaljnjije pozabaviti upravo ovom tematikom?
O. Sertić: Tema azila privatno me intrigira već nekoliko godina i suradnja Fade In-a i CMS-a, bila je prirodna sinergija. Stvar s azilom vrlo je zanimljiva jer je kod nas to potpuno nepoznata stvar i smatram nužnim upoznati širu javnost s ovom kompleksnom materijom. Pokušao sam kroz film pokazati kakva je trenutna situacija u Hrvatskoj, pričajući priču kroz osobe koje su zaista pogođene nepreglednim birokratskim problemima, neznanjem i ignorancijom, u trenutku kad su pobjegli iz matičnih zemalja spašavajući živu glavu. Okosnicu filma čini Ruskinja koja je zbog usvajanja dvije crne djevojčice, u Rusiji bila šikanirana, te šesteročlana kosovska obitelj koja je bježeći pred ratnim djelovanjima 1999. došla u Hrvatsku gdje je zatražila azil. Oko njih se pletu stavovi ljudi iz MUP-a i drugih ministarstva te aktivista koji rade na pitanju azila. Uostalom, zanimljivo je, 15 godina nakon što su Hrvatice i Hrvati bježali od rata te dobivali azil u trećim zemljama, vidjeti koliko možemo biti neosjetljivi na sudbine slične onima kakve smo sami imali.

Možeš li izdvojiti što ti je najvažnije pri snimanju dokumentarnog filma i pristupa temi?
O. Sertić: Meni je najvažnija stvar za dokumentarni film povjerenje sugovornika zbog čega sve svoje znanje i šarm ulažem u pridobivanje povjerenja ljudi koji će se naći na filmu. To povjerenje nastojim ne iznevjeriti niti kad film krene u distribuciju te prema protagonistima pristupam maksimalno etički, posebno ako su u pitanju žrtve. Naprimjer, za pridobiti povjerenje ruskinje Lucy, trebalo nam je oko 3 mjeseca te smo nekoliko puta bez kamere odlazili u kamp u Šašnoj Gredi razgovarati s njom. Kosovsku obitelj smo pak ‘obrađivali’ oko dvije godine. Bili su nam iznimno važni jer je njihova sudbina pravi pokazatelj gdje se nalazimo po pitanju azila. Uz pridobivanje sugovornika svakodnevno pregledavam medije, čitam transcripte, razgovaram s ljudima koji o tome nešto znaju, i zatim iz svih tih silnih materijala sastavljam okosnicu priče i odvajam bitno od nebitnog.

Hans Christian Leitich filmski je kritičar austrijskog lista "Standard", u kojem piše na tjednoj bazi. Kaže da mu ponekad predbacuju univerzalizam jer nema specifičnog kritičarskog fokusa, a napisao je i jedan scenarij za cjelovečernji film. Smatra da kritičar treba biti sposoban napisati zanimljiv osvrt i o filmu koji ne smatra kvalitetnim. Ovom smo ga prilikom pitali o njegovim dojmovima s Human Rights Film Festivala.

Možete li prokomentirati program festivala.
H. Ch. Leitich: Veći dio filmova sam pogledao jer sam festival pratio od početka. Naravno, moram odmah reći da ovaj festival i osobno simpatiziram pa sam zbog toga pristran u ocjenjivanju. Ipak, ako uzmem potrebnu kritičku distancu, mogu reći da je izbor filmova izvanredan i da je pristup temi ljudskih prava neuobičajeno svjež. Manje se nastoji propovijedati i lamentirati, a više se analizira ili ulazi u područja konkretne primjene ljudskih prava.

Što mislite na takav pristup u odnosu na aktivistički pristup koji često možemo susresti?

H. Ch. Leitich: Kao novinar, mislim da je s didaktičke strane Human Rights Film Festival odabrao dobar način prenošenja i bavljenja temom ljudskih prava, a s druge, filmske strane, ima jako kvalitetnih filmova. Nije nikakav nedostatak festivala što se ovom temom ne bavi na klasičan aktivistički način. Taj pristup često ima problem što pretpostavlja da publika ne može misliti, a ona to itekako može.

Koje biste filmove izdvojili?

H. Ch. Leitich: Mislim da je film (op. aut. "Bamako", A. Sissako) kojim je festival otvoren, veliki film i to u smislu kvalitetnog, političkog, prosvjetiteljskog pa i aktivističkog filma. Film ima enormni prosvjetiteljski potencijal jer ne promatra Afriku iz perspektive egzotizma. Pokazuje kako se Afrika ne sastoji samo od plemenskog društva i kolonijalne tradicije, već i od sadašnjeg afričkog društva koje je također višeslojno. Film to jako dobro opisuje i time doprinosi boljem shvaćanju Afrike i to ne u smislu potcjenjivanja ili milosrđa, već dubljeg shvaćanja tog društva.
Terrence Malickov film "New World" je također sjajan film. Osporavan film vrlo zahtjevnog redatelja, perfekcionista koji dugo mozga nad svojim filmovima. To dobro vidimo po tome što je zadnji film koji je snimio bio “Thin red line”. "New world" je priča o Pocachontas, priča o osvajanju Amerike, ezoterična priča o četiri elementa ili čak šest elemenata (voda, zrak, drveće, ljudi...) koji su na neki način fetiš filma. Vrlo brzo uviđamo da se uopće ne radi o Sjevernoj Americi i Pocachontas, nego o prašumi. To je prekrasan, meditativan, eteričan film, za koji treba imati strpljenja.
Naravno, treba spomenuti i dva filma pobjednika festivala u Veneciji, Jia Zhang Kea ”Mrtva priroda” i “Dong”, koji su velika djela filmske umjetnosti, no ne bi ih posebno istaknuo unutar ovog festivala. Naravno, uvijek je dobro imati ovakve naslove na festivalu, a treba istaknuti kako na primjer u Austriji još nisu prikazani.

http://www.humanrightsfestival.org

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 20.12.2006