Festival po mjeri čovjeka | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Festival po mjeri čovjeka

Ovo je bila najbolja programska godina Liburnia Film Festivala, a dva večernja termina postaju pretijesan okvir za predstavljanje svega vrijednog gledanja u hrvatskom doku-svijetu.

Piše: Tajana Josimović

FOTO: Marin Ćuk Vurnek

  • A
  • +
  • -

Liburnia Film Festival održan je po trinaesti put u Ičićima pored Opatije od 25. do 29. kolovoza. Taj najstariji festival hrvatskog dokumentarca ove je godine ponudio selekciju od 24 filma iz 2014. i 2015, u kratkoj i dužoj formi, koji se sadržajno ponajviše bave marginama hrvatskog društva. Festival je prije trinaest godina pokrenula udruga Moji Ičići ne bi li potakla i vrednovala produkciju hrvatskog dokumentarnog filma u vrijeme kad je, da parafraziram organizatora, dokumentarac bio 13. prase hrvatskog filma. Ovogodišnju organizaciju preuzela je udruga Liburnia Film Festival iz Rijeke u partnerstvu s Restartom iz Zagreba. Da se situacija u hrvatskom dokumentarnom filmu poboljšava svjedoči izjava direktora i selektora LFF-a Olivera Sertića o 2015. kao najboljoj programskoj godini LFF-a, te dva večernja termina koja postaju pretijesan okvir za predstavljanje svega vrijednog gledanja u hrvatskom doku-svijetu. 

Nultog dana festivala posebna je pažnja posvećena regionalnom dokumentarnom filmu s pet filmova iz Istarske, Primorsko-goranske i Ličko-senjske županije. Festival je otvoren hrvatskom premijerom filma Delta – obilje umjetnosti Marina Lukanovića u produkciji Filmaktiva. Ovaj polusatni film o položaju umjetnika i suvremene umjetnosti u društvu nastao je krajem 2014. godine kao dio projekta ArTVision. Film Delta bavi se skupinom priznatih riječkih umjetnika i umjetničkih kolektiva koji dijele radni prostor u zgradi bivšeg Ivexa na adresi Delta 5. Umjetnički je rad ovdje sagledan ne kroz prizmu produkta rada, već jednog aspekta procesa rada - radnog prostora. Okosnica je razmatranja djeluje li prostor Delte 5 kao kohezivni element koji skupinu raznorodnih pojedinaca čini kolektivom.

Motiv kolektiva povezan je s poviješću zgrade Ivexa, bivšeg skladišta u lučkoj zoni Delte, u centru Rijeke. Nakon prvotne funkcije, skladište ostaje tipičan napušteni i neiskorišteni industrijski kompleks dok ga ne preuzme Akademija primijenjenih umjetnosti. Prostorom nezavisne kulture postaje kada ga 2007. preuzima SU Molekula, a 2014. na korištenje ga dobivaju riječki umjetnici. Zgrada je u vlasništvu grada Rijeke i godinama je predviđena za rušenje što na kraju i otvara pitanja ekonomske, strateške i kulturne vrijednosti prostora – na koji ju način neki prostor stječe, mijenja ili zadržava. Imajući na umu spomenuti kontekst, splet pitanja sagledan ovim filmom odnosi se na međusobni utjecaj prostora i umjetnika. 

U tom smislu propitivanje međuutjecaja prostora Delte 5 i umjetnika iz Delte 5 filmski je vrlo logično i efektno prikazano izmjenom individualnih izjava i intervjua s umjetnicima snimljenih u njihovim vlastitim ateljeima i aktivnosti korištenja zajedničkih prostorija tijekom uređenja, druženja, zajedničke večere s kolegama. Jednostavan motiv aktivnosti u prostoru filmski je dao moguć odgovor na pitanje kohezijskog učinka koji prostor može imati na skupinu ljudi. Samo desetak dana od hrvatske premijere u Ičićima, Delta – obilje umjetnosti osvojio je nagradu za najbolji kratkometražni film na 72. Mostri u konkurenciji off-programa ArTVision između petnaest filmova koje su snimili filmaši iz četiriju zemalja partnera u projektu: Albanije, Italije, Crne Gore i Hrvatske.  

U glavnoj je konkurenciji LFF-a prikazano ukupno 14 filmova, a iščekivani film prvog dana konkurencije bio je Razred redateljice Vesne Ćudić. Njegovo premijerno prikazivanje na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma donijelo mu je nagradu publike te nagradu za etiku i ljudska prava. Glavna tema filma je obrazovanje kao sredstvo emancipacije mladih Romkinja. Priča o tri emancipirane moderne djevojke na putu prema maturi započinje natjecanjem u ljepoti za petnaestogodišnjakinje u romskom naselju Barake pored baranjske Darde. One žele isto što i prosječne djevojke: obrazovati se, zaposliti se i osigurati si normalan život, samostalan ili u partnerstvu. Završetak srednje škole u ovom je kontekstu prikazan kao osobna pobjeda svake od njih, ali i - zbog niza prepreka postavljenih na tom putu - pobjeda zajednice. 

Možda i predugačak film prikazuje probleme integracije Roma i Romkinja kroz sustav obrazovanja ovlaš se tek dotičući propusta i pogrešaka pravnog sustava ili pak rada i socijalne skrbi. Širokim zahvatom u osobne priče, protagonistkinje ocrtavaju tri egzemplarna scenarija prolaska Romkinja kroz srednjoškolsko obrazovanje. Jedna od njih godinama je žrtva obiteljskog i seksualnog, psihičkog i fizičkog nasilja te prije mature s obitelji emigrira u Kanadu bježeći pred ocem nasilnikom, pri čemu zakazuju sve socijalne i pravne instance sustava. Druga napušta srednju školu zbog veze, kao i mnogi njeni vršnjaci i vršnjakinje, te se po prekidu veze odlučuje vratiti obrazovanju unatoč nestabilnoj ekonomskoj situaciji. Uz ljubavno razočaranje koje implicira i svijest o potpunoj ovisnosti o partneru, u motivaciji za naobrazbu nalazi se i odluka o samostalnosti. Uspijeva maturirati, ali ostaje nezaposlena, kao i, kako se navodi u filmu, sve ostale Romkinje u Dardi. Treća djevojka najbolja je učenica u razredu i jedna od dvije Romkinje u školi u generaciji koja treba maturirati. Ima čak i dečka koji ju ne tuče. Ipak, kada dolazi na praksu u jedan od rijetkih frizerskih salona koji bi primili Romkinju, ne razgovara s klijentima od srama. Po završetku škole emigrira u Kanadu.

Film može biti shvaćen kao motivirajuća priča Roma i Romkinja u borbi za društvenu poziciju i integraciju u sustav u kojem više neće biti smješteni na začelje društva oviseći o socijalnoj pomoći, a Romkinje o "velikodušnosti" i raspoloženju svojih muževa. Također je i prikaz žalosne situacije u kojoj matura - nakon osobne borbe s vlastitom zajednicom i društvom u cjelini - ne predstavlja početak već završetak njihovog emancipatornog puta u sustavu koji ih ostavlja na cjedilu onda kada ih treba zaštititi od nasilja, predrasuda, siromaštva i nezaposlenosti. Film daje naslutiti da se konkretna korist od obrazovanja za mlade Romkinje prenosi poput štafete na sljedeće generacije. Obilježje povijesti pionirki jest nevidljivost, što ostavlja generacije žena bez uzora – ovo je film o djevojčicama koje utiru put drugima u sustav punopravnosti i jednakosti. 

Razred nije iskakao iz općeg sadržajnog fokusa prikazanih dokumentaraca. Većina se njih zagledala u procjepe hrvatskog društva te je na momente festival djelovao kao revija pogreški sustava u kojem živimo, bilo da se radi o diskriminiranim i ranjivim pojedincima, skupinama ili manjinama. Film je Vesni Ćudić donio nagradu za najbolju redateljicu te je bio treći film po izboru publike. Unatoč programskom bogatstvu, žiri koji su činili Davor Tatić, Elvis Lenić, Igor Paulić, Lejla Dedić i Tatjana Božić mogao je nagraditi tek nekolicinu izvrsnih dostignuća, ujedno i najspominjanije filmove ove i prošle godine. Filmom Goli redateljica Tiha K. Gudac okončava pedesetogodišnju javnu i privatnu šutnju o ideologijama i političkim sustavima koji su direktno i indirektno obilježili živote tri naraštaja. Publika ga je smjestila na drugo mjesto, tik iza Lijepo mi je s tobom, znaš? Eve Kraljević. Preostale dvije nagrade žirija u glavnoj konkurenciji raspodijeljene su Borisu Poljaku za najboljeg snimatelja i Martinu Semenčiću za najboljeg dizajnera zvuka u filmu Rakijaški dnevnici Damira Čučića.

Rakijaški dnevnici rekonstruiraju trenutke iz desetogodišnjeg perioda pečenja rakije profesionalnog tonskog snimatelja Marija Habera s prijateljima. Izrazita vizualna dojmljivost filma koji se zadržava na detaljima, ili pak dugim atmosferskim kadrovima koji podsjećaju na zadubljenost u kakvu fotografiju, zapravo je sekundarna jer se film temelji na Haberovim audio snimkama. Jedan je to od estetski najzanimljivijih filmova Liburnia film festivala i jedan od rijetkih dokumentaraca fokusiran na poigravanje formom. Uz Rakijaške dnevnike u tu kategoriju spadaju i Statut, sedmominutna instrukcija bez slike o odredbama o ponašanju u javnom prostoru londonske podzemne željeznice koja se veže na institucionaliziranu fobiju od terorizma, i Stakleno oko, svojevrsna metarefleksija Zagreba Marija Papića koja bilježi grad odbljescima o reflektirajuće površine, za što je dobio i posebno priznanje žirija.

Festival je zatvoren gostujućim filmom Slovenca Matjaža Ivanišina Putnik Karpo. Dobitnik Zlatnih kolica za najbolji dokumentarac na 12. ZFF-u, podsjeća na vizualizaciju Nevidljivih gradova Itala Calvina prenesenu u vojvođanska sela koja sinestezijom teksta, naracije, audio, video i foto materijala dovodi do nizanja proširenih pjesničkih slika koje rekonstruiraju putovanje Karpa Godine Vojvodinom. Film je najavio i sam Karpo, dugogodišnji prijatelj festivala. Upravo takvi detalji ilustriraju značaj Liburnia film festivala. Lučica u Ičićima mjesto je susreta svih dionika dokumentarne scene: redatelja, članova filmske ekipe, protagonista filmova, novinara, međunarodnih i regionalnih selektora i distributera, publike.

Publika ga posjećuje u velikom broju i raznolikom sastavu vjerojatno i stoga što je LFF manifestacija na kojoj je moguće u pet dana popratiti cijeli program u potpunosti besplatno. Uspješnom crowfunding kampanjom ove su godine omogućene i dvije novčane nagrade, svaka u iznosu od 1000 dolara za dva najbolja filma po izboru žirija i publike. Posebna se pažnja posvećuje i edukacijskom programu koji obuhvaća radionice Prvi put snimam i Filmska početnica, case study filma Ljubavna odiseja redateljice Tatjane Božić te prikazivanje dokumentaraca nastalih u sklopu Restart laboratorija. Takva potpora na nekoliko razina neizbježno je polučila da poželimo da u idućim godinama LFF mijenja svoje lice u veći festival. Ipak, za poželjeti mu je i da ne pritom ne izgubi elemente koje je dosad gradio bivajući festivalom po mjeri čovjeka.


Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 18.09.2015

VEZANE VIJESTI

Simbol koji mora da se čuva

Razgovarao: Nino Kovačić
S Minom Đukić, jednom inicijatorica Pokreta za okupaciju bioskopa, razgovaramo o političkoj borbi i transformacijama kina Zvezda, kao i o gubitku Avala filma.

Natruhe urbanog u srcu Slavonije

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović
Nakon što je digitalizacijom nabavljena potpuno nova oprema, đakovačko je kino svojim sugrađanima otvorilo vrata filmom koji je tom prigodom pogledalo čak 527 gledatelja.

Posvemašnja neutralnost

Piše: Iva Rosandić

Nakon prošlogodišnjeg premijernog izdanja, i drugi DokuMA Film Festival održan je kao produkt entuzijasta, filmskih redatelja i umjetnika.