Film je umjetnost, ali i – industrija | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Film je umjetnost, ali i – industrija

O CIRCLE Women Doc Acceleratoru, prvoj dokumentarističkoj inicijativi s fokusom na žene u Jugoistočnoj Europi, razgovarali smo s hrvatskom sudionicom Dalijom Dozet.

Razgovarala: Ivana Pejić

FOTO: Kristina Alilović

CIRCLE Women Doc Accelerator nova je inicijativa pokrenuta s ciljem da se filmašicama iz Jugoistočne Europe koje se bave dokumentarnim filmom, bilo da su producentice ili redateljice, ponudi jedinstvena suradnička platforma. Kroz CIRCLE se mogu umrežavati, surađivati, savjetovati i dodatno obrazovati uz podršku vodećih stručnjaka iz različitih polja filmske umjetnosti i industrije. Program nema generacijska ograničenja – namijenjen je podjednako mladim redateljicama koje razvijaju svoj prvi dugometražni dokumentarni film, kao i iskusnijim autoricama koje kroz ovaj program imaju mogućnost daljnjeg stručnog usavršavanja i razvoja svojih projekata. Cilj je, navode organizatori, osigurati sudionicama uvjete za brži profesionalni napredak, uz posebnu pažnju posvećenu razvoju umjetničkog potencijala projekta. 

Hrvatska predstavnica u projektu CIRCLE je Dalija Dozet s kojom smo razgovarali o benefitima programa, ali i o značaju edukativnih i umreživačkih platformi za rad mladih profesionalaca, posebno u kontekstu malih tržišta kakvo je hrvatsko. 

 

KP: Kako je došlo do tvog sudjelovanju u programu CIRCLE Women Doc Accelerator i što on točno uključuje? Tko su još bile sudionice, a tko mentori?

CIRCLE je platforma od tri sessiona koja se održavaju u Podgorici za vrijeme UnderhillFesta, na jednom pitoresknom salašu pored Novog Sada i u Leipzigu za vrijeme festivala DOK Leipzig. To je svojevrsni kružok-platforma-masterclass-workshop, svaki put u trajanju od tri-četiri dana, osmišljen tako da producentice i redateljice iz regije s dokumentarnim projektima u fazi razvoja i produkcije imaju priliku svoje buduće filmove predstaviti ekspertima iz polja režije, montaže, scenarija, produkcije, distribucije te međusobno o njima promišljati, razgovarati i razvijati ih dalje do sljedećeg sessiona. Imali smo između ostaloga prilike upoznati oskarovku Hannu Polock, super montažerku Jelenu Maksimović, distributera Aleksandra Govedaricu, nagrađivanu producenticu Paulu Vaccaro, itd. Posljednji susret više je industry tipa, naime, radionica osigurava i ulazak na Leipzig Dok Co-Pro Market na kojemu se polaznicima pruža prilika svoj projekt predstaviti budućim suradnicima, koproducentima i distributerima.

U programu je ukupno sudjelovalo osam projekata, osam različitih priča i režijskih pristupa u različitim fazama razvoja, od već etabliranih autorica do debitantica. Meni je ovo bilo prvo takvo iskustvo i čini mi se da sam jako puno naučila i s puno svježeg promišljanja nastavljam rad na svom projektu. A onako za sebe shvatila sam sljedeće: prvo – svi ti mentori sa svojim komentarima i kritikama tu su kako bi nam pomogli svojim iskustvom. Drugo – distributeri i producenti na tržištu jednako trebaju autore koliko i oni njih. Dojma sam da su organizatorica Biljana Tutorov i njezini suradnici iz Wake UP Films krenuli upravo od onoga za što kao filmaši primijetili da im fali, i s tim su osobnim (ali profesionalnim) odnosom pristupili svim projektima, mentorima i samoj atmosferi svakog sessiona. Jedna od ideja je i da radionica završetkom programa ne prestaje već ostaje otvorena za pitanja, komentare, savjete, povezivanje, suradnju i sigurna sam da ću to u budućnosti iskoristiti.

Circle 2018

KP: U programu si sudjelovala s projektom Lekcije mog tate. Možeš li nam ga predstaviti?

Lekcije mog tate radni je naziv dokumentarnog projekta na kojemu radim zadnjih par godina. S produkcijske strane tu je Hulahop, producentice Miljenka Čogelja i Dana Budisavljević koje su prepoznale potencijal projekta i strpljivo me podržavaju. Priča koju želim ispričati bavi se odnosom mene i mog tate Danka koji mi je otkrio čari filma i koji je cijeli život bio zaluđen snimanjem da bi prije nekoliko godina, u 56. godini nažalost umro. Iza njega smo ostali zbunjeni mama, brat i ja, ali i više tisuća sati arhivskog materijala kojeg još uvijek gledam, digitaliziram i o njemu promišljam dok gradim buduću strukturu filma. Voljela bih napraviti jedan intiman portret obitelji koji reflektira odnos kćerke redateljice i oca snimatelja. 

KP: Jedna od mogućnosti koje Doc Accelerator nudi je i podrška u produkcijskim strategijama i pozicioniranju na europskoj filmskoj sceni. Koliko su u tom smislu ovakve platforme značajne za mlade autore/ice, koji su problemi s kojima se susrećete u tom procesu?

Meni je dugo vremena trebalo da nešto što je većini očigledno osvijestim kao najnormalnije: film je umjetnost, ali i – industrija. A da bi ga u današnjim uvjetima finalizirao nije dovoljno samo promišljati i raditi već i povezivati se, predstavljati, komunicirati o njemu. Pomalo je čak kontradiktorno da neku intimnu priču moraš predstavljati mnogima prije nego što je uopće kreneš pričati filmskim jezikom. Svejedno, stvari tako funkcioniraju i upravo iz tog razloga na svakom većem festivalu postoje marketi i koprodukcijska umrežavanja kojima je svrha da se profesionalci međusobno povežu i već u ranoj fazi uđu u suradnju na projektu na obostranu korist. Danas je gotovo nemoguće napraviti film isključivo u vlastitoj zemlji već je nužno svoj budžet zaokružiti u koprodukcijskoj suradnji putem strukture financiranja i budućih suradnika.

Na ovoj radionici imali smo prilike iz prve ruke čuti feedback distributera i producenata koji su imali masterclassove na radionici, ali i samostalno ga predstavljati profesionalcima na marketu koji nas ne poznaju. Baš kao i svaka filmska škola, ovakve platforme osim edukacije i razvijanja projekta uvelike služe umrežavanju profesionalaca, prepoznavanju zanimljivih nadolazećih projekata i potencijalnih suradnji. Kako je moj projekt još u fazi razvoja, odlazak u Leipzig mi je otvorio priliku da se osobno upoznam s nekima od organizatora radionica na koje bih se potencijalno prijavila kada budem u fazi montaže te čujem njihov feedback. Uz to sam znatiželjno promatrala kako sustav funkcionira i pokušavala se u njemu osjećati prirodno. 

Postoje li u hrvatskom kontekstu neke platforme koje mogu pomoći mladim redateljima/cama da uđu u profesionalni svijet filma?

U HAVC-u postoji natječaj za razvoj projekta, koji je stepenica iza razvoja scenarija, nakon kojeg slijedi produkcija. Budući da je u svakom filmskom rodu najvažnija priprema, takav tip sufinanciranja filmaša čini mi se kao sjajna baza za buduće filmove u kojoj su promišljanje, greške, planiranja, strukture i kreativne struje potencirane i dobrodošle za buduće konačne odluke u samoj produkciji. Uz to, postoji Zagreb DOX Pro trening program za kreativne dokumentarce i pitching forum za vrijeme festivala. Na Zagreb Film Festivalu i Palunku postoje radionice za razvoj scenarija za dugometražni igrani film, Društvo hrvatskih filmskih redatelja dva puta godišnje raspisuje natječaj za razvijanje scenarija za dokumentarni i igrani film, a Hrvatski filmski savez organizira radionicu za kreativne dokumentarce u sklopu Škole medijske kulture. U praktičnom smislu, uz ADU koji zadnjih godina organizira pitchADU čini mi se da odličan posao radi Škola dokumentarnog filma Restart iz koje izlaze debitanti dokumentaristi sa svježim i autentičnim kratkim filmovima dok Kino klub Zagreb svakom svom članu pruža besplatno korištenje opreme što nije mala stavka u budžetu.  

KP: Kako je riječ o inicijativi usmjerenoj na filmašice, neizbježno je pitanje uvjeta rada za žene u filmskoj industriji. Na koji način se distribuiraju sredstva u projektima, kakav je odnos u budžetima filmova koje rade žene u odnosu na one koje potpisuju muškarci?

Iskreno, kada sam shvatila da je CIRCLE namijenjen isključivo ženama, mislila sam da će fokus biti isključivo na "ženskim" temama što mi baš i nije privlačno. Naravno da sam bila u krivu i to je jedan od razloga zašto mi se toliko svidio – njegov fokus je na razvijanju i podizanju potencijala projekata i umrežavanju producentica i redateljica, a ne na ženskom filmskom stvaralaštvu. Za mene osobno film nije nijednog roda već je "stvor" za sebe, nastao kreativnim ispreplitanjem puno vrijednih i strpljivih ruku. Istina je da su se nekada filmom dominantno bavili muškarci, ali čini mi se da to danas više nije slučaj. Čak ako i postoji takav dojam, vjerujem da odluke o financiranju nemaju veze s rodom već s kvalitetom projekta (nadam se da nisam naivna!). Jednako dobre i jednako loše filmove pripremaju, pišu, snimaju, montiraju, režiraju, produciraju i žene i muškarci. Kao i sve ostalo.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 28.12.2018

VEZANE VIJESTI

Film se još uvijek smatra kulturnim dobrom

Razgovarala: Martina Domladovac
S Kinoraminom producenticom Ankicom Jurić Tilić razgovarali smo o uvjetima rada i distribucije audiovizualnih sadržaja, kao i mogućnostima opstanka na filmskom tržištu.

Manjinske koprodukcije: lokalna perspektiva

Piše: Petra Belc
Nakon uvoda u europski koprodukcijski okvir, drugi dio osvrta bavi se hrvatskim kontekstom i statusom manjinskih filmskih koprodukcija.

Nepriznata umjetnička vrijednost

Piše: Iva Milaković

Usprkos kvaliteti, manjinske se koprodukcije nalaze u paradoksalnom položaju između promišljenog sufinanciranja proizvodnje i izostanka distribucijske i promotivne podrške.