Film koji smo već gledali | kulturpunkt

Film koji smo već gledali

Unatoč deklarativnom zalaganju za rodni paritet, selekcija europskih filmskih festivala i dalje odražava ideju da ravnopravna zastupljenost žena umanjuje kvalitetu njihova programa.

Piše: Ivana Pejić

Drugu godinu zaredom izvještaji s netom otvorenog Venecijanskog filmskog festivala manje se bave perjanicama ovogodišnje filmske produkcije, a sve više sudjelovanjem kontroverznih redatelja poput Romana Polanskog i izrazito neravnomjernom zastupljenošću redateljica u glavnom, natjecateljskom dijelu programa. Neki su kritičari cinično primijetili kako su prošlogodišnje kritike na račun umjetničkog direktora festivala Alberta Barbere očito urodile plodom, jer se broj filmova koje potpisuju žene udvostručio – nakon što je 2018. u natjecateljskom programu prikazan tek The Nightingale Jennifer Kent (ni to nije prošlo bez seksističkih ispada), ove godine ta je čast pripala čak dvjema redateljicama. Tako se među dvadeset i jednim filmom u konkurenciji za Zlatnog lava 2019. nalaze dugometražni redateljski prvijenci Shannon Murphy (Babyteeth) i Haife al-Mansour (The Perfect Candidate), koji je, uzgred budi rečeno, prvi cjelovečernji film koji potpisuje saudijska redateljica.

Za razliku od prošlogodišnjeg defanzivnog ispada i izjave da bi prije dao ostavku nego vodio računa o ravnopravnoj zastupljenosti redateljica u festivalskom izboru, Barbera je u najavama 76. izdanja festivala zauzeo nešto umjereniju poziciju, opravdavajući selektore malim brojem prijavljenih žena (23 posto od ukupno 1850 prijavljenih filmova). Istaknuo je i pomak u reprezentaciji autorica u sporednim segmentima programa, kao i nekolicinu filmova njihovih muških kolega "posvećenih ženskom iskustvu", koji "signaliziraju da su polemike posljednjih godina utjecale na naš senzibilitet i našu kulturu". No, iako je ton umiveniji, krajnja poruka ostaje ista – ravnopravnije uključivanje žena u festivalski program znači snižavanje standarda i umanjivanje njegove kvalitete – dok (činilo nam se već prožvakana) pitanja o tome tko su arbitri ukusa i kvalitete, što meritokracija znači u praksi i koju ulogu u svemu tome imaju odnosi moći, ova linija argumentacije zaobilazi u širokom luku. 

Želja za stvarnim promjenama na svim razinama filmske industrije, uključujući i promjenu u zastupljenosti filmova ženskih autorica u natjecateljskim programima vodećih svjetskih festivala. motivirala je članice Europske ženske audiovizualne mreže (EWA) koje su otvorenim pismom prošle godine Barberu upozorile da su "taj film već gledale". Pa iako je vodstvo Venecije, kao i druga dva festivala europske "velike trojke", potpisima podržalo inicijativu 50/50 x 2020 i obvezalo se na promjene u svojim politikama koje se tiču rodnog pariteta, ove godine ipak gledamo reprizu reprize. U Cannesu je pak u sklopu natjecateljskog segmenta prikazano četiri filma (20 posto), dok se berlinski program popeo na 43 posto, s tri od sedam filmova u konkurenciji za Zlatnog medvjeda koje potpisuju žene. Ovogodišnji rekorder među velikim europskim festivalima vjerojatno će ostati London Film Festival koji nakon dolaska Tricie Tuttle na poziciju umjetničke direktorice predstavlja program sa 60 posto zastupljenih redateljica, što svakako ostalim europskim "teškašima" može poslužiti kao primjer promišljenog i progresivnog selektiranja.

U domaćem kontekstu mali pomak i svježinu u inače prilično anemičnoj "krvnoj slici" participacije redateljica na filmskim festivalima i općenito u filmskoj industriji, donijela je pobjeda filma Dnevnik Diane Budisavljević na ovogodišnjem Pula Film Festivalu, čime je redateljica Danu Budisavljević postala prva žena u povijesti festivala koja je osvojila nagradu za najbolji film. Najdalje prije nje dogurale su tek dvije žene koje su od osnutka festivala 1954. nagrađene za režiju, i to sa šezdesetogodišnjim razmakom: prva je Zlatnu arenu ponijela srpska kazališna i filmska redateljica Soja Jovanović 1957. godine, a onda dugo ništa, sve do 2017. kada Hana Jušić osvaja nagradu za film Ne gledaj mi u pijat.

Iako rezultati posljednjih godina daju naslutiti određene pomake u domaćem filmskom polju, recentna studija Brojke i slova ukazuje na izrazito nisku zastupljenost žena u tehničkim zanimanjima i sektorima u kojima je koncentrirano više moći i odlučivanja, dok prednjače u kategorijama koje se smatraju tradicionalno ženskima, poput kostimografije koju u 94 posto slučajeva rade žene. Ohrabruje ipak podatak da nove generacije studentica na Akademiji dramske umjetnosti pokazuju interes za tradicionalno muške discipline poput snimanja, pa ostaje nada da će se ova negativna statistika u budućnosti promijeniti.

U tome svakako ulogu imaju filmski festivali kao mjesta prezentacije i validacije ženskog stvaralaštva, čiji (dominantno muški) selektori nisu tek arbitri kvalitete i talenta, što god se pod njima podrazumijevalo, već mogu i moraju biti aktivni dionici u promjenama unutar filmskog polja. Naravno, u slučaju da im ne pristupaju s figom u džepu. 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 29.08.2019

VEZANE VIJESTI

Visoki celuloidni stropovi

Piše: Ivana Pejić

U promjeni položaja žena u filmskoj industriji male, ali značajne pomake čine inicijative koje otvaraju temu nejednake distribucije financijskih sredstava i uvjeta rada.

Film je umjetnost, ali i – industrija

Razgovarala: Ivana Pejić

O CIRCLE Women Doc Acceleratoru, prvoj dokumentarističkoj inicijativi s fokusom na žene u Jugoistočnoj Europi, razgovarali smo s hrvatskom sudionicom Dalijom Dozet.

Bit će da žene nisu dovoljno talentirane

Piše: Lujo Parežanin
Tribina o rodnoj ravnopravnost na hrvatskoj rock sceni pokazala je da će se bilo kakav pomak u tom smjeru prije desiti usprkos, nego zahvaljujući današnjim kritičarskim teškašima.