Film o ljudskoj bešćutnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Film o ljudskoj bešćutnosti

Svojom monumentalnom crno-bijelom reprezentacijom surovog nasilja u filmu Obojena ptica, redatelj Vaclav Marhoul stigao je do granice pretvaranja destrukcije u estetsko iskustvo.

Piše: Nika Petković

FOTO: iMDB

Od završetka Drugog svjetskog rata kada su se javnosti počeli otkrivati dokumenti, fotografije i filmski zapisi koji su svjedočili o iskustvima zatvorenika u koncentracijskim logorima, jedna od središnjih preokupacija brojnih umjetnika, a onda i filmskih redatelja, postala je prikazati istinu što vjerodostojnije, upravo kako se ona nikada više ne bi ponovila. 

Društvo koje boluje od "sindroma nakon Auschwitza", reći će pak Adorno, dužno je preispitati smisao postojanja kulture, umjetnosti i prosvijećenih nauka  nakon civilizacijskog zločina kakav je bio holokaust i na kraju prihvatiti njihov neuspjeh upravo iz razloga jer nisu uspjele promijeniti čovjeka i zaustaviti ga pred takvim zločinom. Njegovu često citiranu tezu da je pisanje poezije, a time i umjetnost, nakon Auschwitza barbarstvo, važno je ne tumačiti kao doslovnu zabranu, jer odustanemo li od umjetnosti i pristanemo na zatišje, upravo ćemo barbarstvu dopustiti da prevlada. Do koje mjere onda možemo osvijestiti užase holokausta i kakvu ulogu danas imaju dokumenti, svjedočanstva i umjetnički radovi koji se bave tematizacijom Drugog svjetskog rata? 

Tema holokausta snažno je obilježila umjetnost dvadesetog stoljeća te upravo u filmskom mediju, neposredno po završetku rata pronašla najviše prostora za niz uprizorenja. Svojim izražajnim sredstvima brojni su filmovi ponudili realistične prikaze dehumanizacije i patnje, ili u drugim slučajevima, njihove suptilnije autorske interpretacije, nastojeći osvijestiti gledatelje o najvećoj tragediji ljudske povijesti. U narednih nekoliko desetljeća, gotovo je svake godine snimljen barem jedan dokumentarni ili igrani film o okrutnostima nacizma, a neki od najpoznatijih poput filma Shoah Claudea Lanzmanna ili Schindlerove liste Stevena Spielberga i Pijanista Romana Polanskog, postali su nezaobilazni filmski klasici. Svojim svjedočanstvima, u slučaju dokumentarnih, ili što vjerodostojnijom rekonstrukcijom, u slučaju igranih, filmovi koji tematiziraju holokaust uvijek su nastojali izazvati neku vrstu katarzičnog doživljaja, pozivajući istovremeno na odgovornost prema povijesnim strahotama. 

Međutim danas, u doba apsolutnog zasićenja vizualnim medijima, kada nerijetko svjedočimo estetizaciji i manipulaciji slika iz prošlosti, potrebno je zapitati se kakvu reakciju očekujemo od uspavanog i nekritičnog suvremenog gledatelja, već desetljećima bombardiranog medijskim sadržajima. Može li uopće još jedna traumatična reprezentacija ljudske patnje upotpuniti naš spoznajni aparat i natjerati nas na iskorak u poimanju povijesnih tragedija?

Ovogodišnji Human Rights Film Festival u svoj je program uvrstio jedan od dugoočekivanih naslova godine, čija je premijera na ovogodišnjoj venecijanskoj Mostri svojim mučnim scenama natjerala polovicu publike da napusti projekcijsku dvoranu. 

Riječ je o filmu Obojena ptica (Nabarvené ptáče), češkog redatelja Vaclava Marhoula, nastalog prema kontroverznom romanu Jerzyja Kosinskog, koji prati odiseju židovskog dječaka (Petr Kotlár) u borbi za preživljavanjem za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Nakon smrti žene kojoj ga roditelji povjeravaju kako bi izbjegao antisemitske progone, dječak nepoznatog imena, nevinog lica i dubokih crnih očiju, prepušten nemilosti lokalnih stanovnika, počinje lutati selima istočne Europe. Potragu za utočištem Marhoul kroz epizodičnu strukturu filma pretvara u fantazmagoričnu šetnju najzloglasnijim krugovima pakla, gdje dječak susrećući niz negativnih likova proživljava najgora fizička i moralna zlostavljanja i poniženja. U prvoj epizodi pleme koje susreće proglašava ga Ciganom sa zlim moćima, nakon čega postaje rob vještice koja ga u jednom trenutku pokapa živog pod zemlju. U siromašnoj obitelji, koja ga odluči primiti nakon gubitka vlastitog sina, prisustvuje okrutnom nasilju ljubomornog seljaka koji radniku žlicom iskopa oči, zbog sumnje da tajno zavodi njegovu ženu. Uslijedit će epizoda u kojoj grupa žena siluje i ubija psihički bolesnu djevojku zbog zavođenja njihovih sinova. Tako se u nedogled dječak susreće s okrutnostima nasilnih, nerijetko i mentalno poremećenih, seljaka koji u ruralnim dijelovima istočne Europe preuzimaju svu vlast nad čovječnošću. 

Njegov hod surovim krajolicima na trenutke bi nas mogao podsjetiti na hod Bressonove djevojčice Mouchette, ili Tarrove Estike iz filma Satantango, koje bježeći od čuvara i lovokradica, pijanaca i kradljivaca, odlaze u smrt. Međutim, dok se u univerzumu mađarskog redatelja likovi uglavnom kreću u krug, spotičući se uporno o vlastitu inerciju, protagonist Marhoulova filma iz epizode u epizodu prelazi pravocrtnim hodom, uspijevajući se svaki put oduprijeti nasilju grubih i nazadnih seljaka, kao i surovostima ratovanja. I kada su u pitanju njemački vojnici, ili izopačeno lokalno stanovništvo, dječak je kroz čitav film prikazan kao predmet mržnje, stranac i tuđinac kojeg svi dočekuju nasiljem. Redatelj, kao i autor istoimenog romana, kolektivnu mržnju prema pridošlici pojašnjava doslovnom metaforom, po kojoj i roman i film nose naslov. U jednoj od epizoda, dječak susreće starca koji nakon što preboji uhvaćenu pticu drugom bojom, pušta ju da odleti i vrati se u jato, gdje ju ostale ptice ne prepoznaju i stoga napadaju. 

Marhoul u filmu ustraje na univerzalnoj neodređenosti identiteta i prostora, pa tako do kraja filma ne otkrivamo dječakovo ime, dok prostore istočne Europe nastojimo identificirati tek zahvaljujući oskudnim dijalozima na umjetno kreiranom interslavenskom jeziku. 

Marhoulova istočna Europa mogla bi se interpretirati kao prostorno neodređen post-apokaliptični teritorij u kojem jedno nasilje rađa drugo. Iako Drugi svjetski rat u filmu nije prikazan kao jedini izvor nasilja, s vremenom on sve više dominira. U prvoj polovici filma doživljavamo ga kao svojevrsnu kulisu nemilosrdnih događaja, iza koje neprestano izbijaju nova zla. Postepeno rat u filmu postaje sve prisutniji, a scene monstruoznog nasilja – poput ubijanja civila koji nastoje pobjeći iz vlaka usmjerenog prema logoru, paljenje čitavih sela ili vješanje ubijenih seljaka u šumi – sve surovije i traumatičnije.     

Usprkos tome, film Obojena ptica ne možemo definirati isključivo kao još jedan ratni film koji se bavi rekonstrukcijom holokausta. On je prvenstveno film o ljudskoj bešćutnosti i mržnji prema strancu, koji kroz vječnu metaforu konfrontacije bespomoćna pojedinca (dječaka) i društva, progovara o sveprisutnom nasilju, koje je u povijesti čovječanstva nerijetko imalo za posljedicu genocide i brojna etnička čišćenja.

Film Obojena ptica prikazuje prirodnu i univerzalnu povijest uništenja, gomilanja spaljenih tijela i brutalne smrti, izlažući pritom gledatelja iscrpljujućem i mučnom promatranja užasa. Međutim, svojom monumentalnom crno-bijelom reprezentacijom surovog nasilja, redatelj Vaclav Marhoul stigao je do granice pretvaranja destrukcije u estetsko iskustvo. Umjesto barem određenog iskoraka u reprezentaciji već desetljećima poznate filmske teme, češki kandidat za Oscara trosatno iskustvo pretvorio je u estetizaciju užasa i već odavno uspavanog gledatelja dodatno anestezirao slikama ljudske patnje, odobravajući time da još jednom slike ratnog užasa konzumiramo kao film strave i užasa.

 

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 12.12.2019

VEZANE VIJESTI

Perceptivno vrijeme sporog filma

Piše: Luka Čubrić

Više zbir pojedinačnih reakcija na filmsko poimanje dimenzije vremena nego koherentan pokret, slow cinema ostaje značajnom pojavom u suvremenom umjetničkom filmu.

Pobuna protiv zaborava

Piše: Sara Simić
Filmovi Chantal Akerman, Marguerite Duras i Nikoline Bogdanović tragaju za načinom metafilmske reprezentacije vlastite intimnosti i obiteljske sadašnjosti ili prošlosti.

(Ne)sigurnost nadolazećeg

Piše: Luka Čubrić

Filmovi Prekasno da umreš mlad Dominge Sotomayor Castillo i Yara Abbasa Fahdela progovaraju o neizvjesnoj budućnosti, prvim ljubavima i strahovima odrastanja.