Film se još uvijek smatra kulturnim dobrom | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Film se još uvijek smatra kulturnim dobrom

S Kinoraminom producenticom Ankicom Jurić Tilić razgovarali smo o uvjetima rada i distribucije audiovizualnih sadržaja, kao i mogućnostima opstanka na filmskom tržištu.

Razgovarala: Martina Domladovac

Zagrebačka produkcijska kuća Kinorama osnovana je 2003. godine. Specijalizirana je za igrane filmove i do sad je proizvela dvadesetak dugometražnih igranih filmova od kojih su mnogi koprodukcije, kao i niz kratkih igranih filmova i dvije TV serije. Kinorama potpisuje neke od najuspješnijih recentnih hrvatskih filmova kao što su u Cannesu nagrađeni Zvizdan  Dalibora Matanića i Ne gledaj mi u pijat, zapaženi film mlade autorice Hane Jušić.

Kako se opstaje na hrvatskom tržištu, kakvi su uvjeti rada i mogućnosti distribucije audiovizualnih sadržaja, razgovarali smo s Kinoraminom producenticom Ankicom Jurić Tilić.

 

K.P.: Koji su najveći izazovi filmske produkcije na malim tržištima kao što je Hrvatsko? Mogu li europski filmovi, pogotovo filmovi takozvanih malih jezika uspjeti bez javnih potpora ili biti komercijalni? 

Problemi s kojima se susreće naša grana djelatnosti vjerojatno su slični problemima koje generalno imaju domaći proizvođači na našem malenom tržištu – teško možemo biti konkurentni gigantima, u našem konkretnom slučaju produkciji SAD-a koja je dominantna ne samo u hrvatskim nego u europskim kinima uopće. O pokrivanju troškova produkcije iz prodanih ulaznica na malim tržištima ne može biti ni govora, a čak i najsnažnije europske zemlje (i po broju stanovnika i po broju proizvedenih filmova) poput Francuske, Njemačke ili Italije financiraju filmove putem javnih potpora. Film se, srećom, još uvijek u većini europskih zemalja smatra kulturnim dobrom i tek djelomično podliježe tržišnim pravilima.

 

K.P.: Koliko je za filmsku produkciju, pogotovo za financiranje projekata važna međunarodna suradnja? Može li se isti model proizvodnje primijeniti i na sve popularniji format televizijskih serija?

Međunarodna suradnja značajna je prvenstveno zbog širenja tržišta, širenja dosega filma u smislu prikazivanja na više teritorija. Korisna je naravno i zbog financiranja, zbog razmjene autora, razmjene ideja i poslovnih modela, a nama je osobito značajna unutar-europska suradnja koju potiču i neki nadnacionalni fondovi čiji je cilj integracija i osnaživanje europskog tržišta. Sličan model proizvodnje može se primijeniti i na televizijske serije, ali preduvjet za to je osnaživanje domaće proizvodnje i jačanje interesa domaćih televizija za kvalitetnim i originalnim sadržajem visoke produkcijske vrijednosti. Dok kod nas ne naraste taj interes i dok proizvodnja takvih serija ne postane standard, nećemo lako nalaziti partnere na europskom tržištu.

 

K.P.: Kakve su mogućnosti distribucije i prikazivanja hrvatskog filma? Probijaju li se nezavisni filmovi teško do publike?

Osnovni putevi neovisnog filma, bilo da se radi o finskom, hrvatskom ili estonskom filmu na primjer, su festivali i kulturni događaji koji okupljaju publiku koja ima interes vidjeti raznolikija djela od onih koja uglavnom nude kina. Često se dogodi da naši filmovi imaju više gledatelja na međunarodnim festivalima nego u domaćoj distribuciji. Generalno, budući da se navike publike mijenjaju, mislim da bi trebalo poraditi na tome da filmovi imaju dulji i intenzivniji život na digitalnim platformama jer u kinima, u konkurenciji s najkomercijalnijim i najboljim filmovima iz cijelog svijeta, život domaćeg filma redovno bude vrlo kratak.

 

K.P.: Koliko su za produkcijske kuće važne nagrade i priznanja kritike? Utječu li one na prepoznatljivost organizacija, veći pristup resursima i distribuciju?

Nagrade i priznanja kritike svakako budu važne, ali nemaju veći utjecaj na gledanost, ili ga barem ja nisam primijetila. Rekla bih da nam nagrade više znače u financiranju filma na međunarodnoj sceni, nego na domaćoj. Jednako mi se čini da i s distribucijom – recimo konkretno za Matanićev Zvizdan, nagrada iz Cannesa je nevjerojatno puno značila u prodaji filma na međunarodnom tržištu.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 27.12.2018

VEZANE VIJESTI

Podrhtavanja ispod identitetskih razvalina

Piše: Viktor Zahtila

Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić je anti-razglednica: urbanistički kaos i derutna socijalistička arhitektura šibenskih zapećaka, komarci, krvavi ulošci i pelene za odrasle.

Vrijeme je za neke druge priče

Piše: Dejan Kršić

U suradnji s časopisom ČIP donosimo analizu filma Zvizdan Dalibora Matanića. 

Manjinske koprodukcije: lokalna perspektiva

Piše: Petra Belc
Nakon uvoda u europski koprodukcijski okvir, drugi dio osvrta bavi se hrvatskim kontekstom i statusom manjinskih filmskih koprodukcija.