Film uvijek nađe načina da nas iznenadi | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Film uvijek nađe načina da nas iznenadi

O filmu, kritici, medijima, izdavanju tiskanog časopisa i vezanim politikama razgovaramo s Tamarom Kolarić i Mariom Kozinom, urednicima filmskog časopisa Filmonaut.

Razgovarala: Karolina Hrga

Filmonaut je, uz Hrvatski filmski ljetopis, jedna od dvije domaće publikacije specijalizirane za film i filmsku kritiku, a kao projekt/medij proizašao je iz Blank_filmskog inkubatora, registriranog 2003. godine kao neprofitna udruga BlankUdruga se bavi produkcijom, filmskom i medijskom edukacijom te multimedijalnim projektima, kao što su Rentaj anđela, međunarodne razmjene filmaša Tko to tamo snima i filmskog foruma Filmska mreža

 

KP: Prva dva broja Filmonauta izašla su na internetu. Kako je došlo do odluke da se krene s tiskanom verzijom? Što se promijenilo u strukturi urediništva i strukturi samog filmonauta od njegova nastanka?

M.K.: Nakon što je online izdanje Filmonauta naišlo na dobre reakcije, tadašnji urednik (i današnji  izdavač) Dario Juričan odlučio je napraviti korak dalje i okušati se u izdavanju tiskanog časopisa. Tome je donekle kumovala i činjenica da na publicističkoj sceni već dugo godina nije bilo filmskog magazina koji ne bi bio bio orijentiran akademskom pristupu filmu, nego bi bio nešto opušteniji. Dario je pozvao Tamaru (Kolarić, op.ur.) i mene (Marija Kozinu, op.ur.) da budemo urednici, jer smo već imali nekog iskustva u pisanju, a zatim smo strukturu časopisa, koji je dotad bio više orijentiran na praktičnu stranu filmaštva, preuredili tako da bude više filmološka i filmofilska. U osmišljavanju rubrika glavna misao vodilja bila je da dizajniramo okvir za redovito praćenje tema o kojima bismo i sami željeli redovito čitati.

T.K.: Kada smo Mario i ja postali dio priče, znali smo otprilike što hoćemo: časopis koji filmu pristupa ozbiljno, ali istovremeno opušteno, bez mistificiranja; časopis koji bi od svojih čitatelja zahtijevao predanost i vrijeme, čiji bi članci išli dublje od senzacionalističkog pisanja o filmu ili svođenja filma na vijesti i zanimljive crtice. Za takav časopis, opcija izlaženja "na papiru" bila je jedina moguća: dok internet informacije čini brzo dostupnima, duži tekstovi na webu brzo izgube pažnju čitatelja kojima je dostupan još beskraj drugih informacija među kojima biraju; papir pak dozvoljava, dapače traži sporost i predanost u čitanju, a mi smo željeli ponuditi baš takve tekstove koji zahtjevaju predanost, ali dosta toga i "daju" čitateljima zauzvrat.

Naravno, od prvog tiskanog broja do aktualnog koji je još svjež iz tiska, dosta se toga promijenilo: časopis – na što smo jako ponosni – ima sve širi krug suradnika iz sve šireg kruga zemalja u regiji, a proširilo se i uredništvo, pa je s nama sada i dvoje izvršnih urednika, Valentina Lisak i Danijel Brlas. Sa svakim brojem smo malo hrabriji i u izboru tema, a čini nam se da je u skladu s time svaki naredni Filmonaut i malo bolji od prethodnog. Nadamo se da ga kao takvog prepoznaje i naša čitalačka publika, bez koje to što radimo, naravno, ne bi imalo smisla.

 

KP: Dosta tiskanih izdanja (Zarez, Novosti, Le monde diplomatique) ima praksu objavljivanja dijela, a nakon runde po kioscima, i cijelog sadržaja na internetu. Hoćemo li i Filmonaut uskoro vidjeti opet i u online, makar .pdf izdanju?

M.K.:Već postoji pretplata na online izdanje Filmonauta, koja je nešto jeftinija od tiskanog. Razmišljamo o tome da rasprodana ranija izdanja počnemo objavljivati online, no o učestalosti i ritmu još se moramo dogovoriti.  

T.K.: Što se tiče objavljivanja cijelih prošlih brojeva u pdf formatu, čini mi se da je to možda i najmanje privlačna opcija, jer samo "gura" jedan format prisilno u drugi. Neki oblik online prisutnosti koji bi nam omogućio objavljivanje pojedinačnih članaka, i možda otvorio prostor za njihovo komentiranje na internetu, vjerojatno bi bio bolje rješenje. Time bi se otvorila mogućnost da se o sadržaju časopisa diskutira, da se stvori određena zajednica čitatelja koja komunicira o filmu (što je i bio jedan od ciljeva kada smo ulazili u projekt - otvoriti prostor za diskutiranje o filmu kojeg do tada nije bilo), ali i da oni kojima je Filmonaut još uvijek nepoznat dobiju priliku upoznati se s njim i tako odlučiti žele li postati stalnim čitateljima. Za neki online arhiv čini mi se pak još pomalo prerano - ali nešto tog tipa doista jest u planu. 

 

KP: Dugoročno gledano, kakve su mogućnosti opstanka Filmonauta kao (isključivo) tiskanog medija, i u kojoj mjeri uspijevate pokriti troškove produkcije?

M.K.Filmonaut je zasad moguć isključivo zahvaljujući sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra, Ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva kulture i Društva hrvatskih filmskih redatelja. Prodaja nam je zasad skromna, ali postojana, a najviše je otežavaju nedostatak sustavne promocije i relativno mala naklada. Ideja nam jest Filmonaut što više financijski osamostaliti, zbog čega nam je svaki prodani primjerak izuzetno važan. Živimo u vremenu u kojem zbog smanjivanja budžeta kultura ne može ovisiti samo o sredstvima državnih institucija, nego je važno i da njezini korisnici sudjeluju u sufinanciranju proizvoda koji su namijenjeni upravo njima. Isto vrijedi i za Filmonaut. A kako bismo maksimalno izašli u susret našim čitateljima, od ovoga smo broja smanjili cijenu na 20 kuna, što – nadam se – zaista ne bi trebalo biti puno za časopis koji izlazi tri do četiri puta godišnje.  

T.K.: Komercijalna isplativost zaista nije prvo o čemu razmišljate kada odlučite raditi časopis o filmu; prva je misao bila napraviti stvarno dobar časopis, jer smo znali da za isti postoji publika, i da će vrijednost takvog projekta biti prepoznata među čitateljima, ali i među onima kojima je u interesu promicanje filmske kulture. I zaista, imali smo sreću da je Filmonaut naišao na potporu niza institucija, koje su projekt prepoznale kao nešto dobro i vrijedno, što nam je naravno jako drago i na tome smo im zahvalni, ali nam i, što je mnogo važnije, omogućuje kontinuitet u izlaženju. Naravno, stalno se mijenjamo, naklada i dostupnost su nam sve veći. No ne treba zaboraviti da i dalje postoji itekako širok prostor za rast, koji tek moramo naučiti iskoristiti kako bismo nakon nekog vremena učinili Filmonaut doista održivim projektom - od potencijalnog širenja djelatnosti s časopisa na relevantne vezane publikacije, poput knjiga, pa do učenja o tome kako iskoristiti mogućnosti koje se nude na planu europskih fondova koji postoje za kulturu. Pritom potonji korak neće časopis učiniti održivim sam po sebi, ali bi nam mogao dati prostor da se dalje razvijamo s tim ciljem u vidu. 

 

KP: Mislite li da bi se nešto dalo napraviti i po pitanju remitende, u smislu distribucije neprodanih primjeraka po načelu ekonomije darivanja, primjerice, u (školskim) knjižnicama ili drugim kulturnim ustanovama. Mogu li takve strategije, pored službenih promocija po izlasku novog broja, također pomoći u podizanju vidljivosti časopisâ?

T.K.: Prvi odgovor koji mi dolazi na pamet je - da, svakako; časopis postoji da se čita, a ne da svoj životni vijek nakon izlaska iz tiska provede u skladištu. No postoje dvije okolnosti koje takav ishitreni odgovor dovode u pitanje. Prva je čisto praktične prirode: naime, s obzirom na veliki interes s jedne, i relativno malu nakladu s druge strane, dobar dio starijih brojeva Filmonauta već je razgrabljen, tako da je malo toga što bismo mogli podijeliti. Također, voljeli bismo kada bi institucije, pogotovo škole i različite kulturne ustanove, prepoznale Filmonaut kao nešto što bi za njih imalo određenu vrijednost, što bi vrijedilo imati u svojoj knjižnici ili arhivi ne tek kao dar, već kao publikaciju u koju se isplati nešto i uložiti. Znamo da su proračuni za kupnju knjiga i časopisa skromni i trudimo se tome prilagoditi svoju cijenu, kako bi Filmonaut zaista bio maksimalno dostupan. Naravno, sve to ne znači da bi imalo smisla gomilati stare brojeve - nikako. Kultura treba biti dostupna, ali ne treba zaboraviti da iza svakog broja stoji veliki trud niza naših suradnika i drago nam je kada ustanove to prepoznaju. 

 

KP: Filmonaut je organiziran po kategorijama, od kojih je ona pod nazivom "Kosturi iz ormara" posebno zanimljiva jer ističe teme i filmove koji su zbog ideoloških i drugih razloga bili marginalizirani i/ili posve zaboravljeni. Koji su vam kriteriji pri odabiru tema i na koji način dolazite do takvih materijala?

T.K.: Kada je riječ o časopisu u cjelini, svaki broj planiramo unaprijed, na nizu uredničkih sastanaka, na kojima pretresamo moguće teme i biramo ono što nam se u određenom trenutku čini najzanimljivijim ili najaktualnijim te oko toga strukturiramo časopis. Trudimo se u svakom broju ponuditi nešto novo, otkriti nešto novo, posvetiti prostor autorima, filmovima, kinematografijama, pokretima... koji su nama, kao filmofilima zanimljivi. Svi smo mi prije svega veliki zaljubljenici u film i nadamo se da se to osjeti na stranicama časopisa. Bilo bi potpuno nepošteno ne spomenuti posebno sjajan krug autora s kojima surađujemo, jer oni zaista čine časopis onako dobrim koliko on jest. Krug autora s kojima surađujemo neprekidno se širi, imamo jednu zaista dobro uigranu ekipu, s kojom sjajno surađujemo, i da nije njih časopis bi izgledao sasvim drugačije. Kod "Kostura iz ormara" imamo veliku sreću da je jedan od autora koji pišu za Filmonaut Željko Luketić, neiscrpan izvor izvrsnih ideja kada je konkretna rublika u pitanju.

M.K.: Inače, ova je rubrika nastala kao interna zezancija na žutilo koje prevladava u medijskom prostoru. Umjesto prenošenja tračeva o filmskim zvijezdama mi smo odlučili pisati o zanemarenim filmovima pojedinih redatelja, epoha ili čitavih kinematografija, a kojih se njihovi tvorci ili društvo u kojem su nastali možda i srame. Radi se dakako o djelima za koje vjerujemo da ipak zaslužuju biti pod reflektorom gledalačkog ili analitičkog interesa, a izbor nam je zaista širok: od obrazovnih dokumentaraca o seksualnoj higijeni koje je režirao John Ford, do trash remek-djela Kalvarije Zvonimira Majcuga koja u Zagrebu nikada nije službeno prikazana na 35-milimetarskoj vrpci, a što smo mi napravili na promociji četvrtog broja, u prisustvu redatelja i velikog dijela ekipe. U aktualnom broju kostur smo izvukli iz arhiva HRT-a: radi se o Nikši Fulgosiju, genijalnom redatelju televizijskih emisija na Televiziji Zagreb, koji je davne 1978. snimio Ljubavne jade Pepeka Gumbasa i Marijete Buble. Radi se o obrazovnoj emisiji o seksualnom odgoju u kojoj je Fulgosi vrlo lucidno i šarmantno progovorio o ljudskoj seksualnosti na nacionalnoj televiziji. Kako se članak razvijao, shvatili smo da je Fulgosi puno više od kostura pa smo ga unaprijedili u Autora u fokusu, a pothvat smo zaključili projekcijom nekoliko epizoda njegove serije na promociji u Kinu Europa. Luketić u tekstu navodi da je Fulgosijeva velika želja bila da mu se radovi jednoga dana prikažu u kinu, pa se nadam da smo je ovom prilikom i ostvarili.  

 

KP: U uvodnoj riječi zadnjeg izdanja Filmonauta osvrćete se na otpor najavama liberalizacije audiovizualnog sektora koja bi dovela u pitanje održivost kulturne proizvodnje koja nije podređena imperativima profitabilnosti, te zbog svog mandata javnog interesa može publici ponuditi i sadržaje koji ne potpadaju pod njezin pretpostavljeni ukus. Inicijativa Europske komisije konkretno bi trebala pogodovati američkom filmskom tržištu. No, pogledamo li, primjerice, SAD u tridesetima, nalazimo primjer Roosevelta koji, primoran jačinom radničkog pokreta, provodi niz reformi, dio kojih je i federalni program kulture koji širi kulturu i umjetnost u sve predjele SAD-a, upošljavajući pritom nezaposlene kulturne radnike i umjetnike. Kako na tom primjeru komentirate ovakav raskorak u prijašnjem pristupu financiranju kulture i shvaćanju njezine uloge u društvu?

M.K.Odnos prema kulturi i umjetnosti od Rooseveltovog vremena mnogo se promijenio, posebice u SAD-u. Kada govorimo o filmu, on je u američkom kontekstu dio industrije zabave i kao jedan od najpopularnijih izvoznih proizvoda ima nemalu ekonomsku vrijednost. U Europi je odnos prema kulturi drugačiji – ovdje razlikujemo kulturni i simbolički kapital od onog ekonomskog. Zato nije ni neobično da je dobar dio umjetničke proizvodnje, pa tako i filmske, svugdje u Europi sufinanciran javnim sredstvima. Istovremeno, svjetsko je tržište danas uglavnom vođeno logikom neoliberalne ekonomije, koja je u suprotnosti sa spomenutim tekovinama i vrijednostima europskog društva. A budući da se EU i SAD planiraju upustiti u ambiciozne trgovačke pregovore čime bi se trebala stvoriti najveća svjetska bescarinska zona, koja bi trebala pomoći u obnovi gospodarstava s obje strane Atlantika, do ovakvih će svjetonazorskih sukoba vjerojatno dolaziti sve češće. Možemo se samo nadati da povjerenici Europske komisije neće ideju raznolikosti europskog društva tretirati kao floskulu, kao što se to zamalo dogodilo u slučaju filma, da im se nisu usprotivili filmaši, velik dio kulturne i političke javnosti te europski parlamentarci.

 

KP: Filmonaut ostvaruje zanimljivu suradnju s britanskim časopisom za film Sight and Sound. U svakom broju objavljujete prijevod jednog njihovog teksta po vlastitu izboru. Jeste li razmišljali pokušati pregovarati o dvosmjernoj suradnji – plasiranju "perspektive" kulturnog radnika "s periferije u centar"? Vidite li u nekoj budućnosti Filmonaut kao dvojezični časopis?

M.K.Dvosmjerna suradnja sa Sight & Soundom svakako bi bila zanimljiva i poticajna, i to je nešto o čemu trenutno razmišljamo, baš kao i o izdavanju dvojezičnog izdanja. Tome ćemo se uskoro posvetiti puno više, jer smo u prve dvije godine izlaženja većinu vremena posvetili tome da postavimo časopis na noge – izgradimo stalnu listu suradnika, urednika, tema i ostalih praktičnih "detalja", a sada kada je to više-manje ostvareno, posvetit ćemo se i širenju dosadašnjih djelatnosti časopisa.

T.K.: Vezano uz mogućnost da sa Sight & Soundom "obrnemo strane", ideja postoji negdje u pozadini, ali nismo je za sada pokušali realizirati. S tim da nisam sigurna bih li govorila o centru i periferiji kao referentnim okvirima promatranja takve suradnje; možda se nekome može činiti da je Hrvatska doista svojevrsna periferija u odnosu na Veliku Britaniju, pa je u tom smislu i Filmonaut "periferijski" časopis, no ne mislim da je perspektiva koja se ogleda u našim tekstovima uvjetovana isključivo, ili čak prije svega, takvom dihotomijom. Dapače, mislim da oba časopisa imaju svojih jakih strana, i da bi se dobar dio naših autora sasvim suvereno snašao i u časopisu njihovog kalibra, koji čita cijeli svijet, i na suradnju s kojim smo s razlogom ponosni. Pritom Sight & Sound, naravno, doista ima jednu veliku olakotnu okolnost kada je u pitanju širenje kruga čitatelja, a to je engleski jezik. Nisam sigurna koliko bi dvojezičnost sama po sebi pomogla Filmonautu u širenju vlastitog čitateljskog kruga, jer nije dovoljno tek promijeniti jezik, već i znati i moći proširiti glas o vlastitom postojanju i dostupnosti, što zahtjeva puno truda i rada, ali i sredstava koja u ovom trenutku nemamo. Ali osobno bih jako voljela kada bismo uspjeli u nekom trenutku napraviti "eksperiment" s brojem na engleskom jeziku, možda čak u obliku svojevrsnog kompilacijskog izdanja na kraju godine, po modelu po kojem u nas funkcioniraju, primjerice, neki znanstveni časopisi. Mislim da bi tekstovi koje Filmonaut objavljuje itekako mogli biti zanimljivi i nekome tko nije iz regije, možda ponajviše kao dobar uvid u regionalne kinematografije izvan onoga što se odvija isključivo na velikim festivalima. 

 

KP: Jedna od tema koje ste obradili u nedavnom broju, digitalizacija je filmske proizvodnje i kinoprojekcije; kakve posljedice ona ima po pitanju promjene percepcije i odnosa gledatelja i prikazanog sadržaja? Koje su bitne razlike u produkcijskom i distribucijskom smislu?

M.K.Digitalizacija filmske proizvodnje donekle je olakšala i pojeftinila način na koji se filmovi distribuiraju. Filmovi se danas u obliku digitalnih fajlova mogu prenositi na hard diskovima ili downloadati sa servera, što uvelike pojeftinjuje troškove njihove distribucije po kinima. Lakše umnažanje digitalnih fajlova također će dovesti do toga da će se filmski naslovi moći prikazivati istovremeno u velikim i malim gradovima, što dosad nije bio slučaj, nego su se filmovi u primjerice Daruvaru uvijek prikazivali sa zakašnjenjem od Zagreba ili Rijeke. Trenutno upravo završava prva faza digitalizacije nezavisnih kina koju su pokrenuli HAVC i Ministarstvo kulture, tako da bi do kraja godine, nakon što sva nezavisna kina budu adekvatno tehnički opremljena, i ovo trebalo biti moguće. Ipak, važno je napomenuti da je digitalizacija olakšala komercijalni aspekt distribucije filmova, no stavila je nove izazove pred filmske arhive i filmaše koji istražuju materijalnu stranu filma. Isto tako, budući da se digitalni formati mijenjaju vrtoglavom brzinom, ostaje upitno hoćemo li za pet ili šest godina u kinima uopće moći gledati filmove koji se trenutno distribuiraju na DCP-u. U svakom slučaju, radi se o zanimljivom i vrlo važnom procesu kojem smo u aktualnom broju pristupili kroz dva teksta: Sanja Grbin napisala je opsežan i informativan članak o digitalizaciji, njezinim mogućnostima, izazovima i posljedicama koje ostavlja na film kao umjetnički medij, dok smo se kroz razgovor s ravnateljem Francuske kinoteke Sergeom Toubianom dotakli i izazova koje digitalizacija stavlja pred mogućnosti arhiviranja i kasnijeg prikazivanja filmova.

 

KP:  Kako ocjenjujete hrvatsku kinematografija danas, idu li umjetnički zahtjevi pod ruku s umjetničkom odgovornošću koja zahtijeva i društveno-angažiran, kritički pristup historijskom trenutku u kojem potonja djeluje i nastaje? Kako ocjenjujete stanje prateće domaće filmske kritike?

T.K.: Rado bih odgovor na ovo pitanje otvorila primjerom koji nije vezan za hrvatsku kinematografiju direktno, već na kinematografiju jedne od susjednih zemalja, Mađarske. Nedavno sam se u razgovoru s dvojicom mladih mađarskih filmskih umjetnika sama našla u situaciji da im postavim slično pitanje. Vjerojatno znate da je nedavno mađarski parlament, u kojem većinu i dalje ima Fidesz, stranka premijera Viktora Orbána, izglasao niz spornih ustavnih promjena (među njima i famozno unošenje odredbe o braku kao zajednici muškarca i žene, rasprava o čemu je i dalje aktualna kod nas) koje su zemlju izbacile iz demokratskog kolosijeka. I ne samo to - kako se država u protekle tri godine sve više infiltrirala u privatnu sferu, bilo kriminalizirajući beskućništvo, bilo regulirajući visoko školstvo do granice ludila, čini se gotovo nezamislivo da politika nije prisutna i u filmovima (posebno ako znamo da, zbog politike, financija za te iste filmove dvije godine nije bilo!). Unatoč tome, moji sugovornici su otvoreno inzistirali na tome da se ne žele baviti politikom kao okosnicom svojih filmova, tvrdeći da je to nešto što je i inače specifično za mađarsku kinematografiju. Međutim, politika nije, naravno, nešto što se događa samo unutar institucija, niti je samo direktno prikazivanje političkih zbivanja bavljenje istima; politika je i u kontekstu, i u detaljima, i u metaforama... u tom smislu, redatelji poput Györgya Pálfija ili Pétera Forgácsa itekako se bave politikom, premda možda ne na očekivani način. 

Slično, čini mi se, vrijedi i za domaću kinematografiju. Teško je reći što je doista angažirana kinematografija, a što ne, ali sasvim sigurno te podjele nisu onako jednostavne kako ih se obično nastoji prikazati. Već polako postaje floskula govoriti kako hrvatska kinematografija zaista "raste", i sve je bolja, bilo da nam je pogled usmjeren na sjajne mlade autore, poput Hane Jušić, koji su i dalje fokusirani na intimno, prije nego javno, ili na redatelje koji se otvoreno hvataju u koštac s provokativnim društvenim pitanjima, poput Đure Gavrana nedavno s Presudom ili Zvonimira Jurića i Gorana Devića prije par godina s vrlo uspješnim Crncima. Nema sumnje da svi oni na neki način reagiraju na vrijeme i prostor u kojima se nalaze, premda ne uvijek na direktan način na koji to od njih dio kritike, posebno one lijeve, očekuje. No ako situaciju usporedimo s onom u kasnim 1990-ima, promjena je itekako očita, što opet ne znači da je sva umjetnost, pa tako niti ona filmska, društveno angažirana umjetnost, niti to nužno mora biti. Na neki način, upravo je pluralizam tema svojevrstan znak normalizacije društva.

M.K.Ne bih rekao da umjetnička odgovornost zahtijeva i društveno angažirani stav. Svako umjetničko djelo predstavlja autonomni svijet koji bi trebao funkcionirati isključivo po vlastitim pravilima. Društveni angažman samo je jedna od mogućnosti u stvaranju filmskih svjetova, jednako legitimna kao i npr. oslanjanje na žanrovske sheme. Mislim da u domaćem filmu imamo dovoljan broj izvrsnih redatelja koji se bave društveno angažiranim temama – primjerice, Igor Bezinović i Đuro Gavran, kao i filmaša koji se bave intimnijim temama, kao što su Sonja Tarokić, Hana Jušić ili u svijetu eksperimentalnog i animiranog filma Dalibor Barić, Ivana Jurić ili Tomislav Šoban. Scena kratkometražnog filma trenutno nam je puno življa i intrigantnija od dugometražnog, zbog čega joj u Filmonautu i posvećujemo dosta prostora. No i u dugometražnom filmu događa se puno zanimljivih stvari. Drago mi je da smo u posljednjih godinu dana imali tri velika kinouspjeha, a mislim da će neki od naslova koje ćemo imati priliku vidjeti na Festivalu igranog filma u Puli uvelike izazvati očekivanja hrvatskih gledatelja o domaćem filmu.

T.K.: Što se pak kritike tiče... to mi se čini kao sasvim drugo pitanje, možda prije svega zbog niza perspektiva iz kojih kritičar može progovoriti kada govori o filmu. Ako kritiku sudimo po ono malo prostora što joj je ostalo u dnevnim novinama, lako bi bilo donijeti zaključak da se kritički pogled većinom negdje "zagubio", no to sasvim sigurno nije slučaj ako u obzir uzmemo i online medije, te tiskane medije koji izlaze nešto rjeđe, a među kojima je Zarez možda i dalje najprofiliraniji upravo u ovom smislu. Kada je o Filmonautu riječ, mislim da isti profitira od niza perspektiva koje donose autori zaista različitih profila, pri čemu je dobar dio itekako zainteresiran upravo za društveno-kritički moment u pristupu filmovima kojima se bave kao analitičari. Ponekad se takvo opredjeljenje nametne i samo po sebi - ako, primjerice, pišete o suvremenom rumunjskom ili grčkom filmu, zadržati se samo na (ma koliko zanimljivom) filmskom jeziku često bi bilo iznimno teško, ako ne i nemoguće.   

M.K.Filmska kritika je u medijskom prostoru nažalost gurnuta u drugi plan, a njezino mjesto zauzeli su izvještaji s crvenog tepiha i prenošenje distributerskih PR-tekstova. U Filmonautu zato i filmskoj kritici nastojimo posvetiti dovoljno prostora. Rubrika "Retrovizor" zauzima gotovo polovicu magazina i posvećena je filmskoj kritici, i to ne samo dugometražnim igranim filmovima koji se prikazuju u kinima i na festivalima, nego svim sadržajima za koje vjerujemo da zaslužuju pozornost čitatelja i gledatelja: animiranim, dokumentarnim, eksperimentalnim, kratkometražnim i dugometražnim filmovima, čak i TV-serijama. Svaki od tih rodova i formata dobiva svoje dvije i pol kartice kritičke analize.

 

KP: Jedna od tema kojoj se kroz različite primjere u brojevima vraćate – pitanje je granice između erotskog filma i pornografije, odnosno, kada prestaje progresivno subvertiranje određenih tabua, i tko postavlja fluidnu granicu između pornografskog i umjetničkog sadržaja? Ovogodišnji pobjednik u Cannesu - Blue is the warmest colour, podigao je dosta medijske prašine, prvenstveno zbog desetominutne scene eksplicitnog lezbijskog seksa, o kojoj se Julie Maroh, autorica romana po kojem je film snimljen, izrazila negativno: optužbom za ridikulizaciju i pornifikaciju lezbijskog iskustva. Kako to komentirate?

M.K.Mi se ne zamaramo granicom između pornografskog i erotskog, jer rasprava gotovo bez iznimke navodi na krivi smjer. Uopće nije bitno je li neki film erotski ili pornografski, nego kako je seks kao znak upotrijebljen u pripovjednom/filmskom tekstu da bi nešto rekao o temi, likovima ili dijegetskom svijetu. Kao što je i inače slučaj sa žanrovskim filmom, pornografija pojednostavljuje stvarnost likova na njihovu seksualnu dimenziju, isto kao što je primjerice romantični filmovi pojednostavljuju na ljubavnu. I u tome nema ništa loše. To je jednostavno nešto što se nalazi u genetskom kodu žanra i nema smisla uzimati mu navedeno kao manu. Kada pišemo o pornografskim filmovima u Filmonautu, kao što su dva pornića u tematu aktualnog broja, biramo one naslove koji žanrovske formule i ikonografiju koriste na zanimljiv način i time doprinose raspravi o temi koju obrađujemo. Kako su nam tema aktualnog broja kina, pisali smo o dvama gej pornićima koji se gotovo u cijelosti odvijaju u pornokinima, koja su tijekom 1970-ih odigrala važnu ulogu u osnaživanju gej identiteta i stvaranju alternativnog oblika "muškog zajedništva", što ova dva filma zorno prikazuju. Što se tiče canneskog laureata, njega nažalost još nisam gledao, no sudeći prema tekstovima koje sam čitao, rekao bih da seksualnost svojih protagonistica koristi kao jednu od psiholoških i društvenih silnica koje čine njihovu svakodnevicu, kao što je i inače slučaj kod ambicioznijih žanrovskih i tzv. art ostvarenja. Reakcija autorice romana samo dokazuje da se termin "pornografski" najčešće koristi subjektivno i proizvoljno, a najčešće kako bi se dezavuirala vrijednost nekog djela: ako mi se nešto sviđa, onda je to erotika, a ako ne, onda je pornografija.

 

KP: Film, bio on namijenjen televiziji ili kino distribuciji, još uvijek je iznimno moćan medij koji sudjeluje u oblikovanju popularnih trendova kao i imaginarija onoga što se smatra visokom umjetnošću. S tim u vezi, koliko politizacija velikih filmskih festivala utječe na stvaranje globalnih mejnstrim trendova, odnosno, do koje mjere onemogućuje utjecaj manjih, nezavisnih festivala s periferije na formiranje "općeg konsenzusa" oko načina na koji se propituju društveni fenomeni?

T.K.: Za početak, nisam sigurna jesam li potpuno razumjela pitanje, ali ne znam da li bih uopće govorila o bilo kakvom konsenzusu o načinu na koji se propituju društveni fenomeni, premda iskušenje da to činimo jest veliko, posebno u svjetlu činjenice da smo sve češće na festivalima (velikim, ali i malim, koji žive od toga da ugrabe dio programa onih većih, te si time osiguraju određenu vidljivost na sceni preplavljenoj filmskim festivalima, u kojoj je jedini orijentir često tražiti "zvučna imena") izloženi gomilanju onoga što se neformalno i naziva "festivalskim filmovima" - filmovima koji djeluju kao da su krojeni po zahtjevima velikih festivala. Ljepota je filmske umjetnosti upravo u činjenici što nam svako malo omogući da svijet sagledamo novim očima, čak i ako uzbuđenje zbog novog, vrlo brzo nestane, jer se ono što je novo relativno brzo utopi u moru pokušaja reproduciranja istog i time postane 'staro', i prije nego što prođe određeno vrijeme, period starenja. Ne moramo posezati daleko u prošlost za primjerima - sjetimo se samo proboja prvih rumunjskih filmaša mlađe generacije prije par godina, i vala pokušaja da se "imitiraju Rumunji" koji je ubrzo zatim uslijedio. Međutim, meni se pojam autora i dalje čini iznimno korisnim baš kada pričamo o načinima pristupanja društvenim fenomenima, gdje prepoznatljiv autorski rukopis često znači i originalan tretman pojedinog pitanja. I opet, nije potrebno puno kopati da bismo pronašli dobar primjer - sjetimo se samo još uvijek aktualne trilogije 'Paradies' Ulricha Seidla; nema nikakve sumnje da je riječ o specifičnom autorskom rukopisu, a samim time i specifičnom načinu pretresanja itekako aktualnih društvenih tema. Film uvijek nađe načina da nas iznenadi.

 

Časopis Filmonaut može se nabaviti na sljedećim prodajnim mjestima: Dubrovnik (Kinematografi Dubrovnik), Osijek (Kinematografi Osijek), Pula (Kino Valli, Pulskafilmska tvornica), Rijeka (Art-kino Croatia), Split (Info Zona), Zagreb (Kino Europa,Prostor, Art-kino Metropolis, Dokukino KIC, Superknjižara).

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 15.07.2013