Filmski festivali kao moderni spektakli | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Filmski festivali kao moderni spektakli

O fenomenu rastuće popularnosti filmskih festivala uoči održavanja 5. Zagreb Film Festivala piše Jurica Starešinčić.

Jurica Starešinčić

Hrvoje Turković 2005. u Hrvatskom filmskom ljetopisu tumači fenomen popularnosti raznih filmskih festivala i istovremeno praznih ili zatvorenih kino dvorana širom Hrvatske ističući kako "kino stradava jer danas ima previše jakih konkurenata odlasku u kino", a samo se nekoliko stranica prije toga, Goran Kovač poziva na nepostojanje "jednog poštenog art-kina" koji bi razvio naviku gledanja filmova i potaklo usmenu reklamu.

Nesumnjivo su obojica bili u pravu, ali ostale industrije zabave širom svijeta još su razvijenije nego kod nas, a i mi već neko vrijeme imamo u Tuškancu kvalitetan i kontinuiran art program, dok se kino dvorane i dalje zatvaraju ili zjape prazne, za razliku od festivala poput Motovuna ili Zagreb film festivala na kojima se (da upotrijebim popularnu frazu) "traži karta više". Nekoliko propalih pokušaja prikazivanja suvremenog umjetničkog filma u komercijalnim dvoranama dokazuju da Hrvati nisu nadprosječno sofisticiran narod koji može uživati jedino u visokokvalitetnim naslovima, već da jednostavno ne žele gledati filmove u kinima.
Ali zašto rado pohode festivale?

Vratimo li se na početke kino-prikazivanja, vrijeme pupanja modernizma u Europi i fascinacije modernim tehnologijama, susrest ćemo se s kinom kao mjestom začuđenosti i spektakla. Susrest ćemo puk oduševljen samim fenomenom fotografije ili crteža koji se miču po platnu. I kad se ubrzo pojave prvi pokušaji ozbiljnijeg pripovijedanja pokretnim sličicama, glavna atrakcija i dalje će ostati tehnologija.

Nakon fascinacije pokretom uslijedit će fascinacija specijalnim efektima. Zatim fascinacija zvučnim filmom, pa filmom u boji, pa epskim spektaklom, pa računalnom grafikom, a već duže vrijeme polako se traži i prihvatljiv način prikazivanja trodimenzionalnih snimaka...

Najpopularniji filmovi, oni od kojih kinoprikazivačka industrija uglavnom živi, i dalje su ostali više spektakli nego naracije. Svaki novi superheroj koji se preseli sa stranica stripa u agresivno režirane scene koje se natječu jedna s drugom u prikazivanju sve većih eksplozija i sve bržih izmjena kadrova, može računati na veliku medijsku pažnju i horde gledatelja koji hrle u kino dvorane. Zbog priče koja je nužno reducirana i pojednostavljena da bi stala u dva sata filma? Teško.

Odlazak u kino bio je i ostao jednostavno uživanje u cirkuskom spektaklu u kojem su klaunove zamijenili glumci, ekvilibriste i umjetnike na trapezu kaskaderi, a slonove i žirafe stručnjaci za CGI efekte. Osim ratnog spektakla kojeg smo svi ispratili uživo, a koji je prekinuo kontinuitet uživanja u filmskim spektaklima u Hrvatskoj, gubljenju navike odlaska u kino domaćoj publici pripomogla je zasigurno i relativno slaba tehnička opremljenost većine dvorana. Za fascinaciju novim tehnologijama i osjećaj pripadnosti nečemu masovnom i modernom trebaju nam i moderne dvorane. Jer što god netko od nas mislio o bezumnim jurnjavama testosteronskih heroja kroz vatrene obruče, komercijalna baza koju osiguravaju takvi spektakli drži na životu kino dvorane širom svijeta. Ljudi vole spektakle. Vole se grupirati i zajedno oduševljavati dosad neviđenim čudima. Dokaz su i u Hrvatskoj pune dvorane za sad rijetkih multipleksa, gdje teško da možete uživati u samom filmu dok oko vas svi jedu kokice i srču sokove (zašto je hrana koja se tradicionalno konzumira za vrijeme filmova baš ona najbučnija?), prepuno ljetno kino u Splitu koje se ne može pohvaliti ni udobnim stolicama ni kvalitetnim ozvučenjem, a ni projektor ne zadovoljava baš zahtjeve nedovoljno mračnog prostora, ali i bezbrojni filmski festivali koji su fenomen po kojem prednjačimo i pred nekim kulturno neusporedivo razvijenijim zapadnoeuropskim zemljama.

Motovunski festival vjerojatno je najzaslužniji za rađanje tog fenomena. Zadnjih godina prošlog stoljeća, kad su se kino dvorane širom zemlje zatvarale, a europski se filmovi nisu mogli gledati praktički nigdje, glas o malenom festivalu u još manjem gradiću brzo se proširio. Znatiželjnici su otputovali, a kad su se vratili, prenijeli su onom usmenom reklamom koju Goran Kovač zaziva, ne samo da je Motovun mjesto gdje se mogu pogledati dobri filmovi (to je postalo potpuno nebitno već nakon prvih nekoliko izdanja), nego da je Motovun mjesto druženja, zabave i spektakla. Mjesto na kojem se jednostavno morate pojaviti ako želite biti dio alternativne kulturne elite.

U toj se atmosferi, nakon nekoliko vrlo uspjelih izdanja motovunskog festivala, pojavio sličan festival i u "metropoli". Koncepcijski sličan, sličan po organizatorima, sličnog čak i imena, Zagreb Film Festival naumio je preseliti manje-više istu publiku iz skučenog Motovuna u Zagreb, grad iz kojeg je većina motovunskih hodočasnika i dolazila. I u tome spektakularno uspio. Kombinacija dobrih filmova kojima sumnjičavi filmoljupci ne mogu odoljeti i još bolje reklame koja na festival mami medija željne snobove, još jednom se pokazala dobitnom.

Sama činjenica da je za 2007. Ministarstvo kulture odobrilo oveća sredstva za čak 19 filmskih festivala i revija (što opet nije ni pola ukupnog broja), govori da su na iskustvu Motovuna učili i drugi. Jedini problem postalo je pronaći neku crtu po kojoj će se festivali međusobno razlikovati. Neka nova fimska forma? Nova lokacija? Novi svjetonazor?

Omiljeni primjer svakako mi je Revija jednominutnog filma Hrvatske, koju nipošto ne treba brkati sa Hrvatskom revijom jednominutnih filma. Montipajtonovski? Možda. Ali niti jedan od tih festivala ne bi postojao da nikome ne treba i da nikoga ne zanima (osim možda Pule koja je već tradicionalno sama sebi dovoljna).

Unatrag nešto više od godinu dana susreli smo se i sa sasvim novom demonstracijom moći koju filmski festivali odnedavno posjeduju. Zagreb film festival ponudio se uz Hrvatski filmski savez kao nositelj akcije Daj mi kino!, a nova direkcija Animafesta glasno najavljuje kako će taj festival, u svjetskim razmjerima naš daleko najpoznatiji i najugledniji, postati epicentar života grada za svoga trajanja, oživljavajući kulturno mrtvilo i indiferentnost prema novijim umjetničkim medijima.

Goran Kovač u svojoj reportaži s trećeg Zagreb film festivala dalje objašnjava kako su festivali postali "jedina mjesta u zemlji koja su domaćoj publici otvorila vrata u neke drugačije filmske svjetove", što će reći da je na našem holivudiziranom kino i TV repertoaru film realiziran izvan te meke začudnih spektakala postao začudniji od specijalnih efekata i skupih setova. A sada vidimo težnju k otvaranju vrata i u novo shvaćanje urbane kulture.

Kao mačevalački dvoboji u šekspirijanskom teatru, čini se da je spektakl bio i ostao glavna atrakcija kojom se film bori za publiku. U trenutku kad je redovni program u kinima prestao iznenađivati, prazninu su popunili i još uvijek je pune festivali. Srećom, festivali poput motovunskog i Zagreb film festivala, uglavnom paze da ne iznevjere ni onu ulogu koja je manje važna za komercijalni uspjeh, ali presudna za filmsku kulturu u Hrvatskoj – da ponude umjetnički vrijedan program.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 15.10.2007