Francuski ključ | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Francuski ključ

Autonomna tvornica kulture, poznatija pod imenom Attack!, odigrala je krajem devedesetih važnu ulogu za budući razvoj nezavisne kulturne scene u Zagrebu. O prvih pet godina piše Boris Koroma

Piše: Boris Koroman
Ovaj tekst nastao je prema brojevima Newslettera Attacka, prepiskama na Attackovoj mailing listi, razgovorima sa sudionicima i prema osobnim sjećanjima, uz korištenje dostupne fotografske i video arhive kao i arhive medija koji su pratili rad Attacka. Tekst ne namjerava i ne može biti službena kronologija Attacka jer su neki događaji i projekti ipak subjektivno naglašeni, a drugi možda nenamjerno zapostavljeni, no može, u svakom slučaju odgovoriti na potrebu za tekstovima o povijesti zagrebačke subkulturne scene, s kronologijom, sudionicima, projektima, vrijednostima, identitetima i mrežama sudionika.

***
Autonomna tvornica kulture nastala je 1997. godine u jeku desetljeća obilježenog ratom, neposrednim poslijeratnim vremenom, vremenom tzv. tranzicije i vladavinom HDZ-a. Devedesete su u Hrvatskoj vrijeme političkog, ekonomskog i društvenog prevrata čija je posljedica bila transformacija ili pak nestajanje većine dotadašnjih kulturnih institucija i načina udruživanja u proizvodnji kulture. Autonomna tvornica kulture – Attack! nije projekt jedinstvene i homogene agende i "uskočila" je kao elaborirani projekt u takvo otvoreno polje za projekte i pokrete u kulturi, u vremenu i kontekstu kulturne tranzicije.


IDEJA I VELIKI IZLAZAK

Iz Attackovog Newslettera br. 6 citiram Vesnu Janković koja je uz Marka Strpića jedna od idejnih osnivačica Attacka: "Ideja o alternativnom kulturnom centru zapravo je vrlo stara. Prva inspiracija javila se sredinom osamdesetih kad je krenulo masovno skvotiranje po Europi. Budući da je alternativna ekipa u Zagrebu maštala o tome, prva realizacija nečeg sličnog bila je Galerija Studentskog centra koja je djelovala oko sedam mjeseci. To je vrijeme bilo izuzetno važno za gomilu mladih ljudi koji su i kasnije nastavili raditi na tom planu. Onda je došao rat i formirana je Antiratna kampanja gdje smo već na prvom sastanku razgovarali o nekom velikom prostoru koji bi služio kao kulturni centar. U međuvremenu se počelo skvotirati i po Zagrebu, no to je sve nažalost neuspješno završilo. Početkom rujna 1997. Marko Strpić i ja smo razgovarali o mogućnostima stvaranja autonomne tvornice i odlučili kontaktirati druge grupe da vidimo postoji li interes i mogućnost za pomoć pri iznajmljivanju jednog takvog prostora." Ideja autonomne tvornice i sam naziv zapravo je, kako ističe Vesna Janković "kombinacija dva idejna koncepta Andy Warhol: Factory + Hakim Bey: Temporary autonomous zone."

Vesna Janković dugogodišnja aktivistica, u devedesetima je radila i bila aktivna u Antiratnoj kampanji, a potom je bila i urednica Arkzina. Marko Strpić jedan je od osnivača Zagrebačkog anarhističkog pokreta. Antiratni pokret i anarhizam, dvije ideje u međusobnom dijalogu na taj su način upisane u temeljima Attacka. Sama realizacija ideje započela je "pismom namjere" 18. rujna 1997. s osnovnim idejama kluba. To je pismo poslano različitim udrugama radi financijske pomoći ili podrške.

Kako je vidljivo iz daljnjeg razvoja događaja, prijateljske udruge, koje su na razne načine podržavale Autonomnu tvornicu kulture (organiziranjem predavanja, projekcija, kružoka u prostorijama Attacka) odazvale su se u velikom broju pozivu te je vrlo brzo uspostavljena neka vrsta platforme suradnje koju su činile različite nevladine udruge i inicijative, grupe tzv. novih društvenih pokreta te pojedinci različitih profila, aktivističkih, intelektualnih pa i političkih. Od samog je početka pak naglašena veza između Attacka i Antiratne kampanje koja je i izdavala spomenuti Arkzin. Dizajneri Arkzina daju i vizualni identitet novoj tvornici kulture. 

U javnu pretpovijest Attacka spada i "Buvljak" koji je održan 25. listopada 1997. na Trgu Francuske republike i za ono je vrijeme predstavljao bitan događaj "izlaska" alternativne kulture u javni prostor Zagreba. Riječima Attakovaca: "...dogodio se Buvljak: jedna od najboljih akcija/fešti u gradu u zadnjih par godina, pojavilo se preko 500 ljudi; većina je pitala: Kada će opet biti ovako nešto!? ... Krenulo je negdje oko pola 11 sa svega par štandova, što stolova, što podnih, tako da se činilo da nas je nekako malo, a onda se počelo događati... a sve to skupa su bili neki jako različiti ljudi... neki malo više alternativni, neki malo manje (penzioneri i slični)... Kasnije je pandur samo malo gnjavio i stalno je trčao za Vesnom, uvijek je imao nekih pitanja (jedno je bilo i: Ovdje neki imaju sužene zjenice, a znate li vi od čega se sužavaju zjenice? – da, od toga što smo napokon iz svojih štakorskih rupa izašli na sunce!)... Cijelo to popodne, park je funkcionirao (unatoč brižnom nadzoru uniformirane i civilne murije) kao autonomna zona u kojoj je svatko mogao biti što jest, što je rezultiralo šarenilom, kreativnošću, osjećajem da se napokon može slobodno disati...".  (Attack! Newsletter 006, 1999, 4) 


OSNIVANJE I ORGANIZACIJA

Početkom veljače 1998. Attack unajmljuje prostor u Heinzlovoj ulici, u bivšoj tvornici igračaka Biserka koji se svečano, akcijama, izložbom i performansima, otvara 7. ožujka. Već u prvom mjesecu djelovanja aktivnosti se odvijaju gotovo svakodnevno, a tim se tempom i nastavlja. Attack je odmah po otvorenju postao prostor u kojem se događao i u javnosti predstavljao veliki dio neinstitucionalne scene, i one postojeće i one novooformljene. Attack je skupio i pojedince i grupe koji su u tom prostoru / ideji / projektu počeli ili nastavljali stvarati. Organizirao se u timove, od kojih su neki, poput kazališnog, redovito javno djelovali, a neki su bili neformalne grupe koje su radile na pojedinim projektima ili akcijama. Sam pregled događaja pokazuje iznimnu propulzivnost kluba-udruge i veliko širenje kruga djelovanja.

Attack izabire tvorničko-fanzinski dizajn zahvaljujući suradnji s dizajnerskim timom Arkzina: Dejanom Dragosavcem Rutom i Dejanom Kršićem. Ruta dizajnira logo Attacka s "francuskim ključem" kao središnjim motivom. Nije ni potrebno isticati kako ovo skretanje prema motivima industrijalizacije i radništva, sa svim (ne)skrivenim aluzijama na proletarijat, proizvodnju ili socijalizam, postavlja subverzivni simbol u vremenu u kojem je "konfiskacija pamćenja" i ideja kolektivnog zaborava drugačije prošlosti opće mjesto hrvatskoga društva.

Attack se, kako je već rečeno, organizira u timove. U Newsletterima se ovaj princip ovako legitimira i deklarira: "Cijela priča je nehijerarhijski strukturirana pa se umjesto šefova i direktora pojavljuju samo koordinatori i voditelji." Listanjem Attackovih Newslettera mogu se pobrojati sljedeći timovi: ured, šank, newsletter (tj. glasilo Attacka), infoshop (tj. prostor za diseminaciju informacija), čitaonica, fotografski tim, vrlo aktivni kazališni tim, art tim (koji organizira izložbe i sl.), web tim (koji održava web stranicu ) i video tim (koji ubrzo prerasta u zasebnu udrugu i produkcijsku kuću Fade In). Neki se timovi organiziraju i prema potrebama, preferencijama i aktivnostima, pa i prema samim događajima, npr. Biketour team ili tim vezan uz akciju Knjige za zatvorenike, a neki ostaju na razini inicijative, npr. Attack švelje. Kao argument često isticanom nomadskom karakteru novih društvenih pokreta valja spomenuti i Novu ložu lude mame, ili žonglerski tim, u kojem se s ciklusom "saturnalijskih radionica" zainteresirane obučava vještinama žongliranja i uličnog zabavljaštva. Ova je grupa donekle dala i karakter FAKI-ju, kazališnom festivalu Attacka. Uz ove spomenute aktivnosti kulturnog i aktivističkog centra, koje pokrivaju većinu umjetničkih medija, Attack je ipak najprepoznatljiviji i najvidljiviji po "direktnim akcijama".

 

attack_kriticna_masa_final


DIREKTNE AKCIJE

Autohtonost valja namjerno spomenuti u vezi s FAKI-em, jer je većina "direktnih akcija" Attacka bila svojevrsni aktivistički import. Ni na koji način ne umanjujući vrijednost, nužnost i utjecaj direktnih akcija, mislim da je potrebno u raspravi o alternativnoj kulturi u Zagrebu povezati naslijeđe svjetske "scene" s hrvatskim inačicama. Također, kroz direktne se akcije iščitava zajednička kultura, subkultura, zajedničko svjetsko naslijeđe "novih društvenih pokreta", s kojima kulturolozi i sociolozi povezuju hrvatske alternativce. 

Direktne su akcije, uz performanse najviše naglašavale potrebu izlaska u javne prostore i imperativ djelovanja, subverzija u javnim prostorima. Reclaim the Streets – Ulice ljudima ili akcije poput Food not bombs – Hrana, a ne oružje te Kritična masa – nenajavljena masovna biciklijada zagrebačkim ulicama neki su od primjera.

Direktne akcije imale su obilježja javnosti i subverzije, one su bile najvidljiviji i često i najprovokativniji dio Attackovog djelovanja. U neke od tih akcija upletala se i policija. Ove direktne akcije možda su i više od umjetničkih ili angažiranih performansa gradile sliku Attacka i attakovaca u javnosti. Začudo, osim ponekih napisa u Večernjem listu, koji je širio moralnu paniku vezanu uz Attack, duži televizijski prilozi o Attacku bili su odreda svi afirmativni, iako su ti prilozi bili prikazivani ili u ranim satima u programu Dobro jutro Hrvatska, ili kasno uvečer, u emisiji Transfer

Naravno da se nije zaustavilo na prokušanim receptima globalnih novih društvenih pokreta. Konkretni društveni i politički kontekst bio je povod za jednu od najzapaženijih Attackovih akcija. Kao protest na uvođenje stope PDV-a od 22% na knjige 1998. godine Igor Grubić i Attack pokrenuli su akciju Knjiga i društvo – 22%, koja je među ostalim uključivala i masovno organizirano "otuđivanje" knjiga iz zagrebačke knjižare Algoritam, tiskanje knjižice i prateću izložbu.


BUĐENJE SCENE

Oduzelo bi previše vremena pobrojati sve aktivnosti Autonomne tvornice kulture. Kalendar događaja u Attacku izniman je i tek bi analiza ovih aktivnosti i programa mogla otkriti svu raznolikost sadržaja iz koje se iščitava potreba za postojanjem ovakvoga centra. Neke od ovih aktivnosti zbivale su se u suorganizaciji s drugim udrugama, a Attack je u njima sudjelovao u programu ili kao podrška. Sve ove aktivnosti zavrijedile bi zasebnu pozornost i njihovo iščitavanje moglo bi rasvijetliti povijest i dinamiku alternativnih i aktivističkih kasnih devedesetih. Primjerice, iz aktivnosti koje obuhvaćaju kružoke, predavanja, prezentacije i diskusije iščitavaju se neke od zajedničkih i aktualnih tema alternativne scene (Anarhizam, moral i rješavanje sukoba; Smrtna kazna; Ekologija i rješavanje sukoba, itd.). Osim toga, upravo iz ovih aktivnosti u kojima su gostovali članovi i aktivisti iz drugih zagrebačkih i hrvatskih udruga može se uspostaviti "mreža" NGO-a i neformalnih grupa sličnog (ideološkog) predznaka. Attack je tako "ugostio", odnosno uspostavio aktivnu suradnju sa sljedećim udrugama: CMS - Centar za mirovne studije, Zelena akcija, Arkzin, ARKH – Antiratna kampanja Hrvatske, Volonterski centar Zagreb, Amnesty International, Udruženje za razvoj kulture, CESI - Centar za edukaciju i savjetovanje žena. Gotovo čitav program projekcija filmova odvija se u organizaciji Kontre, zagrebačke lezbijske grupe te su tom prilikom i prikazivani filmovi s queer tematikom. Kroz akcije (Međunarodni dan prigovarača savjesti) i kroz dopisivanje na mailing listi o "slučaju Campanella", progovara se o zakonskom reguliranju civilnog služenja vojnog roka u Hrvatskoj, u suradnji s grupom, inicijativom, Unija 47 gdje je posebno aktivan Zoran Oštrić.

Slična se "mreža" može konstruirati i pogledom na izložbene i kazališne aktivnosti. Mnogo se pojedinaca i grupa, formalnih i neformalnih, aktiviralo u Attacku i ondje pronašlo i prostor i način za izlaganje svoje kreativnosti. Voditelji art tima bili su Draško Ivezić i Filip Biffel s ALU, a među likovnjacima koji su se pridruživali mogu biti izdvojeni npr. Igor Hofbauer, Igor Grbić, Ivan Marušić Klif, Iva Matija Bitanga i brojni drugi. No, izložbena se aktivnost odvijala zapravo zapaženim grupnim izložbama: Tvornica igračaka – grupna izložba u tvornici igračaka Biserka, Novi početak u SC-u, brojna i gotovo redovita sudjelovanja na Salonima mladih...

U kazališnoj "proizvodnji", Schmrtz teatar i pojedinci iz i oko Schmrtza (Mario i Maja Kovač) te različiti projekti Puljanina Marka Zdravkovića (Menerik, Dr. Zdravković i pacijenti), Robert Franciszti i niz ostalih grupa – Teatar ..., Trigees Zadranina Antuna Gracina – iz dana u dan izlaze na ulice i oživljavaju u velikoj mjeri formu performansa. Biti viđen, izaći na ulice postaje moto, ne samo kazališnog tima već zapravo čitavog Attacka. Upravo kazališni tim pokreće i autohtonu Attackovu tvorevinu s različitim nazivima – Faki / Fakir – Festival alternativnog kazališnog izričaja / Front alternativnog kazališnog ispada. Ovaj festival je u počecima upravo naglašavao korištenje javnih prostora, performans, vidljivost, aktivizam i humor, marginalizirane, stoga i gotovo subverzivne vrijednosti u kasnim hrvatskim devedesetima.


attack_performance_final

 

URADI SAM

Direktne akcije, Newsletter, izložbe te posebno kazališni tim slijedili su još jednu ideju Attacka i europske i svjetske prakse alternative – DIY ideju ili poetiku. Do-it-yourself – uradi sam je uz djelovanje u javnim prostorima jedna od glavnih niti vodilja ideje Attacka. Kao opreka prevladavajućem konzumerizmu i kao argument za poticanje kulturne proizvodnje uradi sam ideja promovira proizvodnju oslanjajući se na vlastite resurse. Mogu se proizvoditi upotrebni ili ukrasni predmeti, reciklirati i reinterpretirati, mogu se i uređivati prostori, ali i provoditi samostalna kulturna proizvodnja, primjerice, sklepati glazbeni studio ili pokretati vlastito izdavaštvo u čemu su svakako najpoznatiji samizdati - fanzini, prepoznatljiv primjer uradi sam opozicionalnosti.

DIY se odnosi i na različita samoorganiziranja i podjelu odgovornosti i u tome se segmentu razlikuje od hobističke uradi-sam ideje. Uradi-sam hobizam je na ovim prostorima bio poznat i u socijalizmu, no s donekle različitom artikulacijom od sličnoga hobizma na Zapadu. Hrvatski socijalistički, pa i ratni uradi-sam hobizam, koji primjerice uključuje i vlastitu poljoprivredu ili sakupljanje samoniklog jestivog bilja je često bio i način da se u vremenima nestašice omoguće i pribave namirnice ili izrade predmeti kako bi se uštedjelo. No upravo nakon rata u devedesetima, s promjenom ekonomskog sustava koji se temelji na konzumerizmu, na uradi-sam ideju se odjednom zakačilo gotovo subverzivno značenje. Takva gotova subverzivna ideja, poetika i politika tako je odmah prihvaćena i provođena u Attacku. 

Ne toliko iz DIY ideje koliko iz projekata održivog razvoja i ekoloških temelja hrvatske alternative, u novije se vrijeme u Hrvatskoj istaknuo projekt Vukomerić na Vukomeričkim goricama nedaleko Zagreba, projekt koji je organizirala Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG), a u kojem je jedan od istaknutijih aktivista i sociolog Dražen Šimleša. Iz Attackove je kabanice, početkom dvijetisućitih, izašla i Revija amaterskog filma – RAF,  kao logičan slijed DIY poetike, čiji je jedan od pokretača, Oliver Sertić, također neko vrijeme bio i voditelj Attacka. Revija amaterskog filma posljednjih godina uživa veliku popularnost.


IDENTITET

Attack je u prvim godinama postojanja uzburkao zagrebačku scenu i ulice te postao ime koje je alternativcima širom Hrvatske pokazivalo mogućnosti smjerova djelovanja i ostvarivanja "alternativne utopije". Tako je izraz "attakovac" drugima predstavljao jasnu odrednicu identiteta, što je pomalo neobično uzme li se s jedne strane u obzir heterogenost grupe. No, s druge strane, i među attakovcima je postojala svijest o nekakvom zajedničkom projektu, pa i identitetu. Postoji jedan ikonički primjer za to. Saznajemo kako je "Grga iz Arkzina istetovirao logo Attacka na podlakticu", a i spomenuti Mario Kovač nosi tetovažu, ne s logom, ali s francuskim ključem.

Činjenica da je Attack zapravo bio heterogeno društvo uvijek je isticana kao njegova vrijednost. U nekoliko se navrata attakovci i samolegitimiraju, kao npr. underground, prostor subkultura ili alternativa (kroz pozivne tekstove u Newsletterima i u intervjuima). Također, na evaluacijskim sastancima i konceptualnim radionicama i kružocima u Attacku prepoznata je katkad i proturječnost ideja i stavova. Ona se vrlo često odnosila upravo na odnos prema strukturama. Dio Attacka proizašao je iz anarhističke priče, dok je drugi vezan uz nevladine organizacije. Pitanja o nasilju ili pitanja o primjerice izlasku na izbore neke su od tema izravnih diskusija koje se prenose i u glasilu. 

Attack je imao i političku notu, no ne dnevnopolitičku i nikako stranačku. Politika Attacka bila je ponekad i proturječna, katkad deklarativno ideološka, a letimično bi obuhvaćala vrlo raznolik spektar: stvaranje, anarhizam, korištenje javnih prostora, ekologiju, održivi razvoj, nenasilje, direktne akcije, katkad i mirovni aktivizam, pacifizam, ali i djelovanje, osvajanje i reakciju, uradi sam ideju, aktivizam, feminizam, podržavanje LGTB scene, korištenje novih medija, alternativne ekonomije, bunt, ali i suradnju i partnerstvo, kritiku, kreativnost itd. U svakom slučaju, riječ jest o identitetu otpora proizašlom iz novih društvenih pokreta, dobro teorijski potkovanom i s velikom arhivom znanja.


PRIJELOMNI TRENUCI

Jedan od "povijesno" važnijih trenutaka zbiva se 6. studenog 1999. i predstavlja "osvajanje" tvornice Jedinstvo, na savskome nasipu – bila je to akcija Juriš na Jedinstvo. Nakon mjeseci "natezanja" s Gradom Zagrebom, attakovci su odlučili osvojiti, odnosno skvotirati tvornicu Jedinstvo. Nekoliko mjeseci nakon te akcije Attacku je i službeno pripao prostor u podrumskoj prostoriji. Neke prostore te tvornice, koja je bila predviđena za kulturnu namjenu, već je bila dobila Močvara, odnosno URK – Udruženje za razvoj kulture, no Attack je pritom ostao zaboravljen. Kako će se kasnije pokazati, ono što je bio prvotni uspjeh Attacka – osvajanje prostora, pretvorit će se i u najveći problem.

Drugi prijelomni trenutak, iako ne posve izravno, čine Izbori 2000. koji nakon deset godina od pojave višestranačja mijenjaju političku sliku u Hrvatskoj i nakon kojih se pojavljuju političke opcije koje u većoj ili manjoj mjeri razumiju, ili se trude razumjeti potrebe "alternativaca".
 

ŠIRENJE DJELOVANJA

U novome prostoru počinju i nove aktivnosti. Data-base-ment, projekt Marka Vukovića i Svena Cveka - računalna radionica s pristupom internetu jedna je od njih. Video tim se odvaja od Attacka i prerasta u Fade In – udrugu koja na visokom katu jednog zagrebačkog nebodera otvara studio TV produkcije i koja započinje suradnju s HRT-om, najprije u emisiji Dobro jutro Hrvatska, da bi nakon aktivističkih dokumentaraca ostvarili trajniju suradnju produkcijom emisije Direkt. U novome prostoru otvara se mogućnost za prerastanje Attacka i u underground glazbeni klub tako da se razvija i koncertni tim koji njeguje punk i HC, ali i trance i kasnije dub scenu. Nakon sukoba s upravom Studentskog centra 1999. i "prelaska" u okrilje Attacka, književni časopis Libra Libera u Attacku djeluje od sredine 1999. te koristeći računalnu platformu data-base-menta pokreće i projekt Lit.Kon – mrežnu suradnju mladih pisaca s područja bivše Jugoslavije. Data-base-ment je zajedno s Librom pokrenuo još nekoliko manjih, ali pionirskih mrežnih projekata: prvi hrvatski kolaborativni hipertekst više autora (Mixal, Wenders i ja družimo se u samoposluživanju), hrvatsku online platformu za pisanje hipersteksta (Hipertekst narodu) kao i interaktivnu mapu putopisa Balkana (Uvod u pozitivnu geografiju). S Librom u Attacku kulturno se djelovanje proširuje i na knjiženost, a zbog povezanosti sa studentskom populacijom, usudio bih se reći, Attackov svjetonazor se proširuje prema akademskom. Upravo u to vrijeme, kao dio tadašnjeg uredništva Libre, zajedno s Katarinom Peović i Svenom Cvekom, vezao sam se uz Attack.

Međutim, u istome razdoblju kulminiraju i problemi. Kako je odmah po useljenju primijećeno, novi prostor nema vode ni sanitarija. Pokazalo se da bi svaka intervencija u smislu poboljšanja uvjeta bila nerealno skupa. I uza sav početni entuzijazam uradi sam aktivista koji su prostor uredili do pristojne mjere, suočavanje s čestim poplavama u prostoru iscrpilo je energiju i entuzijazam.
 
Također, uz pojačano djelovanje koncertnog tima i aktivnosti vezane uz neizostavne ugostiteljske aktivnosti, Attack je velik dio energije počeo ulagati upravo u tome smjeru što se odrazilo na projekte, aktivizam i direktne akcije.


PROMJENA PARADIGME

I kako su već istaknuti politički pomaci u sudjelovanju građana i mladih, u komunikaciji struktura i građana i u institucionaliziranju kulture mladih i alternativne kulture, "veliko pospremanje" nakon devedesetih imalo je i druge posljedice koje su snažno utjecale na Attack.

I dok su posebice kasnih devedesetih, strani donatori bili široke ruke u potrebi da se organizira nevladina scena u Hrvatskoj, početkom dvijetisućitih novac su dobijali samo dobro isprofilirani projekti. Attack, koji je prvih godina financiran najviše iz sredstava Instituta Otvoreno društvo - Hrvatska nije se isprofilirao kao nevladina udruga čije bi djelovanje sada bilo prepoznato. Također, gotovo više nije imao ni projekata koje bi strani donatori smatrali neophodnim za financiranje. Uz to, dobar dio aktivnosti sada se počeo financirati i iz proračuna Grada, ali za projekte. Sredstva za tzv. "hladni pogon", više se jednostavno nisu mogla dobiti.

Prijelomni trenutak parlamentarnih izbora 2000. godine donio je i promjene u kulturnim politikama kao i u uključivanju tzv. alternative u procese odlučivanja i u sustav finanaciranja unutar proračuna. Donesen je među ostalim i Zakon o kulturnim vijećima koji se implementirao prvo na državnoj, a potom i na lokalnim razinama.  Tzv. "alternativa" je prepoznata, a scena se morala nužno prilagođavati promjenama.

Attack se u novim konstelacijama moći i nije baš dobro snašao. Opterećen s jedne strane konkretnim problemima prostora, s druge strane generacijskom smjenom među članovima i konačno, suočen s problemom vizije, Attackovi projekti se doista i financiraju od strane Grada Zagreba, no to su sada projekti koji se odnose na FAKI, Libru, pojedine web projekte i na međuregionalnu suradnju. Ostale prihode čini (polu)ilegalna ugostiteljska djelatnost i rad kluba. I tu počinju problemi.


RASKOL

Nakon višestrukih opomena ZAMP-a početkom dvijetisućitih i neuspjelih pregovora attakovaca s tom institucijom te nakon nemogućnosti plaćanja naknada ZAMP-u u Attacku je nastao problem koji je eskalirao u sukob mišljenja. Jedna je grupa bila za ignoriranje problema, druga je u tome vidjela prijetnju za ionako mali financijski input svojim projektima od strane Grada i Države. Također, postalo je vidljivo Attackovo sve manje nastupanje kao alternativne, umjetničke i aktivističke udruge. Jedna je grupa rješenje vidjela u pojačanoj aktivnosti Attacka kao kluba, dok je druga željela ostvarivati projekte.

Nakon otvorenog neslaganja u vizijama Attacka, Attack se 2001. konačno dijeli na dvije udruge. Klub, prostor, šank, kazališna scena, koncertni tim i direktne akcije zadržavaju neslužbeni naziv Attack, ali se registriraju kao udruga Alternativni kulturni centar. Libra libera (s projektom Lit.Kon) i data-base-ment ostaju Alternativna tvornica kulture. Iako su osobni kontakti više-manje zadržani, dvije udruge kreću svojim putevima. Libra Libera nastavlja sa izlaženjem, proširuje uredništvo renomiranim imenima poput Vlade Bulića i Zorana Roška te 2007. pokreće novi web site s nekoliko "starih" spomenutih mrežnih projekata. Autonomni kulturni centar "zadržava" FAKI, Festival alternativnog kazališnog izričaja, koji, uz vrijedne iznimke, u sadašnjem trenutku dobro profiliranih kazališnih festivala ima problema s vizijom. Koncerti se i dalje održavaju u prostoru do pojave sanitrane inspekcije koja ga zatvara zbog nedostatka sanitarnog čvora. Autonomni kulturni centar danas djeluje u AKC Medika

Attack je u dvijetisućitima, nakon "raskola" i dalje promicao scenu, prevenstveno onu glazbenu, omogućujući mnogim bendovima svoje prve nastupe. Attack je imao i veliku publiku i podršku javnosti, kao što je i potvrđeno prilikom potpisivanja peticije za Dodijeljivanje prostora Attacku, nakon što je sanitarna inspekcija prostor u tvornici Jedinstvo zatvorila za javne priredbe. Neke od zapaženijih akcija su svakako Knjige za zatvorenike, zatim projekt Pomoći centru za autizam, kao i potresna i protestna međunarodna Biciklistička karavana 2003. u kojoj su međunarodni aktivisti prosvjedovali na Cvjetnom trgu zbog sve strožih zakona u imigracijskoj politici EU. 

Pa ipak, mora se primijetiti kako su u dvijetisućitima druge zagrebačke udruge, pa i pokreti jasnije od Attacka artikulirali i stvarali alternativnu scenu. Močvara kao klub, a URK i Zvuk močvare kao promicatelji glazbene scene, zatim klub mama, odnosno udruga Multimedijalni institut (mi2) koja je u samom centru Zagreba organizirala nebrojena predavanja, skupove i okrugle stolove te postala nezaobilazna adresa i infrastrukturni temelj svake rasprave o web aktivizmu. Tu je i manifestacija UrbanFestival koja je i prije nego su u javnosti počele nizati afere sa zloupotrebama GUP-ova i javnih prostora problematizirala urbanu prostornost. Scena se preslaguje, geografija kulture se mijenja, Zagreb dobiva i neke komercijalno-alternativne prostore kao što je npr. knjižara Booksa

Attack jest započeo ili bio među prvima koji su u devedesetima alternativu vratili u javnost polazeći od gotovo naivnog imperativa kreativnosti i aktivizma, njegujući vrijednosti koje jesu bile alternativne i subverzivne, pa i inovativne, no u novoj konstelaciji funkcionirao je drugačije. 

O promjenama koje su baš na prijelazu stoljeća zadesile Attack, o unutarnjim slabim točkama projekta, vrijedi citirati Marka Vukovića, koji je od samih početaka bio aktivist Attacka, neko vrijeme i voditelj, a zaslužan je za teorijsku i praktičnu informatizaciju udruge: 

"Attack je bila grupa koju je pokretala mladost i koja je postojala bez razvijene platforme ili strategije. To je vjerojatno bila naša najveća prednost, ali istovremeno i najveći nedostatak. Bez strategije i bez platforme, osim slogana 'alternativa treba prostor' bio je jedini način kojim se moglo privući velik broj podržavatelja. Grupa mladih ljudi koja u rano popodne četvrtkom pleše i dijeli na ulici privlačila je i nove saveznike. Vijest se širila, postajali smo vidljivi, i mediji su se zainteresirali. Sve je izgledalo vrlo organski. Međutim, nemati strategiju ni platformu značilo je imati organizacijske probleme. Stvar su pokretali impulsi i mladalačke želje, a to je donosilo obilje energije i veliku mjeru neiskustva. Organsko se često razumijevalo kao sinonim za 'neodgovorno'. Iz današnje prespektive [2001.], čini se kao da nije postojala odlučnost ili dovoljna sposobnost da se sva ta energija kanalizira u nešto što bi sličilo nekoj strukturiranoj organizaciji. Tako su Attackove najveće snage postale njegovo najveće breme.

S nekim cinizmom vremena, moguće i s cinizmom koji se javlja s godinama, Attack izgleda kao organizam koji je prerastao svoje proporcije, nošen na krilima entuzijazma, sve do trenutka kada je zapravo počeo mijenjati način razmišljanja i značiti nešto široj javnosti. Na kraju se urušio upravo u svom zamahu jer nije bilo skeleta da pridržava taj organizam."

Vuković, Marko (2001): Autonomous Culture Factory, subsol [online], December 2001. Dostupno  na: http://subsol.c3.hu/subsol_2/contributors0/attacktext.html [04.02.2008.]

POSTMODERNI ATTACK

Pa ipak, i u dvijetisućitima je Attack njegovao svoj alternativni izričaj, vrlo anarhičan i provokativan, no još proturječniji i možda katkad netrensparentan. 

Attack se od platforme kulturne alternative pretvara više u društvo, ekipu i klapu. Konkretni problemi s prostorom pridonijeli su tome ozračju, kao i usmjerenost na koncerte i šank. Novih, radikalnijih, više javno artikuliranih aktivističkih akcija bilo je manje, osim spomenutih akcija Knjige za zatvorenike, Pomoć centru za autizam i Biciklističke karavane koje su se uhodano, redovito i utjecajno održavale. Važno je ipak pritom uvažiti zasluge na omogućavanju održavanja koncerata i najmarginalnijim početničkim bendovima, kao i na poticanju trance i dub scene.

Posebice od 2000. godine i promjene političke paradigme činilo se da je imperativ "vidljivosti" izgubio snagu i smisao koji je imao u vrijeme devedesetih, kada se npr. političkom voljom zabranjivalo javno okupljanje na pojedinim mjestima, primjerice na središnjem Trgu u Zagrebu, u slučaju sindikalnih prosvjeda u veljači 1998. Bilo je potrebno pronaći nove moduse djelovanja. Naravno, Attack jest sudjelovao u različitim kolektivnim izložbama i akcijama, primjerice u onima u Studentskom centru. Attack je i bio blizak, upravo osobno, s prosvjedima u Studentskom centru 2000., odnosno s organiziranjem peticije Pokreta studentskih inicijativa za smjenu vodstva Studentskog centra, a tu se ipak radilo o konkretnoj aktivističkoj i političkoj akciji. 

S druge strane, Libra Libera je moguće otvorila put prema jednoj "akademičnijoj" publici, no iako je funkcionirala kao časopis, u samom je Attacku izgledala kao gost i mnogi attakovci i nisu znali da njihova udruga odnosno klub izdaju časopis za kulturu. Pa opet, ta ista Libra je, mnogo prije sveopćeg "revivala" Novoga vala i osamdesetih godina u hrvatskim javnim medijima, pozivala na svojevrsno oslobođenje od "konfiskacije pamćenja" vrlo subjektivnim pozivom na prisjećanja o osamdesetim godinama. Tako je u Attacku, upravo u klubu, 2000. organizirana promocija Libre koja je tematizirala (tada još ne) popularne osamdesete i njihovu popularnu kulturu, uz priručnu izložbu i "koncert" s hitovima iz jugoslavenskih pop osamdesetih. 

Naravno, u Attakcu se nastavio održavati i FAKI, potpomognut gradskim proračunom. Stalni, organizirani performansi Attcka su zamrli, kao i kazališni tim, no FAKI se, iako bez neke jasne koncepcije, osim toga da se radi o "jeftinom teatru", ipak održavao. FAKI je u svakom slučaju zaslužan, od samog početka i svih ovih godina za afirmaciju "uličnog teatra". Iz FAKI-ja i oko FAKI-ja razvila se scena današnjih akrobata, žonglera, uličnih zabavljača. 

Možda je zgodno na ovome mjestu, spomenuti i niz provokativnih performansa koji su se u sklopu FAKI-ja održavali izvan konkurencije ili kao posebne svečanosti zatvaranja festivala. Tu se izdvajaju političke predstave Dječjeg lutkarskog kazališta Heroin. Najizrazitiji je primjer pomaka prema popularnom uz veliku dozu autoironije iznimno posjećeni legendarni događaj koji su popratili mnogi, i oni mainstream, mediji, ali i događaj, proturječan i provokativan u koji su ipak jasno upisane vrijednosti i sada transformirano naslijeđe  aktivizma – Neurosong, završna večer i zatvaranje FAKI-ja 2003.

Usporedno s blijeđenjem organiziranog civilnog aktivizma u Attacku i s povećanjem rada Attacka kao kluba, u svojevrsnom vakuumu nesnalaženja, vlastita se pozicija, "identitet" attakovca na neki način gotovo autoironizira. Ipak, to je sasvim subjektivna konstatacija. Budući da Attack nije uspio zadovoljiti zahtjevima vremena u smislu jasno artikuliranog aktivizma, kao što su to primjerice učinile neke druge zagrebačke udruge, diskurz kojim se govori o i u Attacku sve više preuzimaju izrazi poput "izlazak", "party", "show", "zabava", pa se na neki način identitet od aktiviste prebacuje u identitet provokativnog zabavljača. Attack kao klub i prostor preuzima, prihvaća i promovira mnogo toga, od promocija časopisa do trance partija; kao da se formira jedna jeftina nekomercijalna uradi-sam "anything goes" poetika i politika. U tom je smislu ovaj odjeljak naslovljen kao postmoderni Attack, a možda bi bilo bolje tranzicijski ili postpolitički? 

No, o Attacku u dvijetisućitima, o nomadizmu udruge, o novoj sceni, o Mediki i o novim izazovima mogu mnogo bolje govoriti oni koji s njime svih ovih godina žive, kao i oni koji su tek nedavno doživjeli generacijski susret sa zagrebačkom legendom.


Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 14.09.2010