Frekvencije narodu! | kulturpunkt

Vijesti Mediji

<

Frekvencije narodu!

Tribina Moj, tvoj, naš radio pokušala je dati uvod u problematiku medijskih politika kroz optiku community radio-postaja.

Piše: Vatroslav Miloš

Kroz šumu strukturnih, legislativnih i egzistencijalnih problema, svaki iz svoje perspektive, vodili su nas Otto Tremetzberger, suosnivač i direktor community radija Free Radio Freistadt, Sandra Bašić Hrvatin, nezavisna medijska stručnjakinja iz Slovenije, te Ante Frankić, predstavnik splitskog community radija KLFM, a diskusiju je moderirao Marko Kostanić. Uz standardnu terminološku zbrku i ponešto gubljenja u prijevodu, utvrđeno je nekoliko neuralgičnih točaka: izostanak preciznog zakonodavnog okvira, utjecaj politike na rad medija i nerazmjerna i nerazumna raspodjela javnih sredstava na štetu medija koji na tržištu jednostavno ne mogu opstati. Sve one svom silinom koče realizaciju platforme glasa slobode u eteru.

Iako ne postoji jedinstveni europski zakonodavni okvir koji bi definirao što točno community radio jest, UNESCO ga tretira kao "radio stanicu koja nastaje u zajednici, za zajednicu, vodi je zajednica i bavi se problemima zajednice" s time da ta ista zajednica uopće ne mora biti geografski omeđena već jednostavno okupljena oko zajedničkog interesa. 

Započevši svoje izlaganje upozorenjem kako su u vremenu u kojemu živimo ljudske slobode ozbiljno ugrožene, čemu je osobno svjedočila i u Turskoj i u Grčkoj, ali i u Sloveniji, Sandra Bašić Hrvatin istaknula je da je su ugrožene i rijetke platforme koje o takvim incidentima izvješćuju javnost. Izuzev Radija Študent, nezavisne radio-postaje koja je emitiranje započela još 1969. godine, a čiji nekontrolirani rad trenutno opstruira Študentska organizacija Univerze v Ljubljani (koja je, prema njenim riječima, zapravo politička organizacija), niti jedan medij ne želi izvještavati o slovenskim aktivistima koji su zbog javnog prosvjedovanja osuđeni na zatvorske kazne. "Community radio je lokalni, neprofitni medij čija je glavna zadaća organizirati lokalni, javni komunikacijski prostor", rekla je Bašić Hrvatin i dodala: "Pokušavam pomoći različitim lokalnim, neprofitnim organizacijama da ustanove neprofitne medije. Radim i sa medijskim zadrugama koje okupljaju i profesionalne novinare i lokalno stanovništvo koje će biti financirane javnim sredstvima jer smatram da je vlada odgovorna financirati ovakve medije. Vlada ne može reći da to nije njezina odgovornost, da bi sve trebalo biti prepušteno tržištu, to jednostavno nije politika. Pokušavamo organizirati svojevrsni koalicijskih pokret koji će izvršiti pritisak na vladu da pokrene postupak usvajanja zakonodavnog okvira koji će omogućiti osnivanje novih, lokalnih community medija, što uključuje i tiskane medije. Također, tu je važno i pitanje radiofrekvencijskog spektra. To je javno dobro, javno dobro koje je privatizirano. I to je sramota. Radi se o javnom dobru bez koncesije dodijeljenome privatnim subjektima na izuzetno dug period za komercijalne svrhe. Borim se da sve frekvencije analognog spektra budu besplatno dodijeljene lokalnim zajednicama, kao i da svim stanovnicima Slovenije bude omogućen besplatan pristup širokopojasnom bežičnom internetu. I to je borba koja se ne može voditi lokalno, moramo se organizirati na europskoj razini". 

O austrijskome je iskustvu community radija govorio Otto Tremetzberger, direktor Freies Radio Freistadta, jedne od 14 takvih, "slobodnih" radio-postaja u Austriji: "Radio za koji radim osnovan je 2005. godine, ima oko 150 suradnika-volontera i pet zaposlenih na pola radnog vremena. Surađujemo sa školama, kulturnim i društvenim institucijama. Čini mi se da je svaka od postojećih škola u Freistadtu u nekom trenutku sudjelovala u nastanku programa. Svakog dana imamo šest sati novog, urednički obrađenog programa, no emitiramo 24 sata na dan, sedam dana u tjednu i dosežemo oko 40 tisuća kućanstava. Slažem se sa Sandrom da moramo raditi na široj, europskoj platformi community medija, potrebna nam krovna organizacija ili lobistička institucija, iako već dvije organizacije predstavljaju naš sektor na europskoj razini: Community Media Forum Europe i AMARC-Europe. Također, u posljednje se vrijeme na europskoj razini sve više prepoznaje rad community medija. Godine 2008. Europski parlament je donio rezoluciju o community medijima, a 2009. ju je potvrdila i Europska komisija. Prema recentnom istraživanju, na području Europe postoji oko 2200 community radio-postaja i 500-tinjak takvih televizijskih postaja, no one su međusobno vrlo različite jer u svakoj zemlji postoji različita regulacija, pitanja koncesije… Da ne ulazim u pojedinosti funkcioniranja nekih od tih radio-postaja, većina njih ipak dijeli neke osnovne principe: to su mediji trećeg sektora, različiti od komercijalnih i javnih, neprofitni mediji i sve opslužuju lokalne i regionalne zajednice. U Austriji su se prve community radio-postaje počele pojavljivati krajem 1990-ih i ubrzo ih je bilo već desetak. Od onda, unazad deset godina, tek je jedna postaja prestala s radom, tako da se može reći da je priča o community radiju u Austriji ipak uspješna. Ove radio-postaje sada godišnje proizvode preko 50 tisuća sati urednički obrađenog sadržaja, tri takve televizijske postaje proizvode oko tri tisuće sati programa, a doseg je oko 50 posto ukupnog stanovništva. U proizvodnju radio programa uključeno je oko tri tisuće ljude. Preko 120 društvenih, kulturnih, umjetničkih organizacija, pa čak i onih iz nezavisnog, autonomnog polja, kao i, recimo, imigrantskih zajednica, direktno je uključeno u tu proizvodnju, a neke čak imaju udjela i u vlasničkoj strukturi. Od 2009. godine u Austriji postoji i zakonska definicija community medija: to su nekomercijalni radiodifuzijski subjekti koji imaju važnu ulogu za zajednicu i ne plaćaju koncesiju. Financiramo se iz fonda u koji se slijevaju sredstva od pretplate za javnu televiziju i radio, no postotak koji se odvaja za community medije je tek 0,3 posto, što je, koliko mi je poznato, slično i u Hrvatskoj. To je iznimno nizak postotak, a za ovu godinu iznosi oko 3 milijuna eura. Za usporedbu, za komercijalne subjekte također postoji fond, no njima je na raspolaganje stavljeno 15 milijuna eura". 

Splitski KLFM radio je koji funkcionira isključivo na volonterskoj bazi. Uključeni u njegov rad ulažu i sredstva za tehniku, kao i vrijeme za proizvodnju programa, a u organizacijskom je smislu prilično pesimistično naličje austrijskog iskustva radija u zajednici. U nereguliranom sektoru, u nedefiniranoj zoni između piratske streaming stanice i, kako Ante Frankić kaže, "glasa kulturne manjine": "Više od godinu dana pokušavamo držati ovaj nezavisni medij živim. On je nastao iz revolta jer je nekadašnji Radio KL promijenio vlasničku strukturu i postao još jedna u moru formatiranih radio-stanica koje imaju zadane songove koje vrte i priče koje smiju emitirati. Slušajući Otta kako govori o broju zaposlenih… nama se to čini kao ludilo. Mi smo više neka 'Družba Pere Kvržice' koja je od KUM-a dobila prostor, kao i streaming koji nam omogućavaju ljudi koji prepoznaju to što radimo, i u projekt uključila ljude s nekadašnjeg Radija KL, kao i sve one koji su se sami uključili u program želeći produžiti smisao takvog nezavisnog medija. Mi nikome ništa ne plaćamo, nitko nama ništa ne plaća. I to je, za sada, čini se jedini način da budemo slobodni i da funkcioniramo onako kako želimo. Uplitanjem komercijalnog to više ne bi bio radio kakav treba biti. Nama je najveći problem u Hrvatskoj to što se nigdje ne možemo prijaviti, niti za frekvenciju niti bilo što drugo, jer je ovdje neprofitni radio još uvijek Katolički radio. Mi u takvim definicijama nemamo što tražiti. Naša definicija je radio za kulturnu manjinu, a ta manjina u Splitu i Hrvatskoj definitivno postoji. Sretna je okolnost što još uvijek svi to radimo iz ljubavi, hobija… Volontiramo, održavamo program, uz uključivanje svih zainteresiranih, 24 sata na dan. Bit našeg funkcioniranja i jest da budemo ono što se zove community radio. To što zakonska definicija takvog radija ne postoji, koliko vidim, nakon Sandrina izlaganja, nije samo naš već europski problem". 

"Problem je u tome", uključuje se Bašić Hrvatin, "što je hrvatski zakon doslovno kopirana verzija slovenskog zakona o medijima koji nikada nije funkcionirao". 

Kako, dakle, definirati community medije? Frankić je istaknuo da na stranicama Vijeća za elektroničke medije stoji najava kako je rad na toj definiciji u proceduri, no, koliko je poznato, ništa se još uvijek konkretno ne zna i da bi od okupljenih - među kojima je bilo članova spomenutog Vijeća, kao i radnika Ministarstva kulture zaposlenih u Odjelu za medije – volio čuti što se po tom pitanju radi. Problemi su višestruki: ne postoji niti legislativno niti institucionalno niti infrastrukturno zaleđe: "Neprofitni mediji ne mogu opstati na tržištu. Komercijalni i neprofitni mediji nisu u istoj poziciji i ne mogu se međusobno natjecati na istome tržištu. Ukoliko medij služi javnom interesu, što god da to značilo, institucije, resorna ministarstva moraju dugoročno stati iza takvog medija.  Takvi mediji ne mogu ovisiti o dvomjesečnim 'grantovima'. Apsolutno se protivim ideji volonterskog rada u ovakvom okruženju, to je također jedan od projekata neoliberalne ideologije. Neka političari volontiraju u svojem sektoru. Ljude treba platiti za rad. Da, postoje sve te inicijative Europskog parlamenta koje bi omogućile jedinstvenu medijsku politiku, no u Europskoj komisiji više ne postoji niti povjerenik za medije. Na toj razini, mediji više uopće ne postoje, sve su to sada kreativne industrije. Što to znači? Što su uopće kreativne industrije? Ne možemo se osloniti na europske institucije. Mi kao narod moramo preoteti frekvencije. U Europskoj uniji ne postoji demokratska medijska politika. Nju trenutno zanima samo 'liga prvaka' u kojoj igraju najveće medijske korporacije sposobne igrati s američkim, japanskim i ostalim korporacijama", kaže Bašić Hrvatin. 

Pokušavajući dati odgovor na neka od pitanja, iz publike su se javili članovi Vijeća za elektroničke medije. Ernest Strika rekao je da je, uz problem definicije, problem i činjenica to što jednostavno nema slobodnih frekvencija i, ako ih ima, one često nisu u području koje bi aplikanti željeli pokrivati, dok je Vesna Roller ustvrdila da se slaže da bi trebalo doći do diferencijacije i zakonske definicije community medija, kao i omogućiti infrastrukturnu podršku istima. Nadovezujući se na Strikin komentar, Sandra Bašić Hrvatin je rekla: "Postoji čitav spektar analognih frekvencija koje se dodjeljuju u komercijalne svrhe. To što smo prešli na digitalnu tehnologiju ne znači da je netko jednostavno isključio sve analogne kanale. Također, želim istaknuti da živimo u društvu koje mrzi sve što ima predznak 'javno'. No, kako ja vidim stvari, borba za community medije je i borba za javne medije. To su, kakvi god da bili, jedini mediji koji su našem vlasništvu i trebamo učiniti sve da spriječimo njihovu komercijalizaciju".

Ukoliko je sloboda govora temeljno ljudsko pravo, da parafraziram moderatora diskusije Marka Kostanića, onda bi to trebala biti i platforma kojom će se taj govor prenositi. Pravo na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu jednako je pravu na medijski prostor, i to je ono za što se trebamo boriti. Kao što ne postoji "državni novac", kako je ispravno ustvrdila Bašić Hrvatin, ne postoje niti državne frekvencije, i što prije počnemo baratati točim terminima, to prije će novac, kao i frekvencije, uistinu postati javni. Frekvencije pripadaju ljudima, a ne korporacijama, bile one državne ili privatne. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 10.10.2013