Gasiti požar vodenim pištoljem | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Gasiti požar vodenim pištoljem

Izvedbeni umjetnici_e navikli su na nesigurne uvjete rada, no između pandemijskih mjera te nedostatka potpore resornog ministarstva i institucija nalaze se u nikad većoj neizvjesnosti.

Piše: Nina Gojić

FOTO: Nika Mokos / Odsjek plesa ADU, Facebook

  • A
  • +
  • -

U trenutku prihvaćanja da pišem ovaj tekst, bila sam u samoizolaciji jer sam sa zaraženom osobom dijelila prostor i vrijeme na probama onih dana kada je bila najzaraznija. Činilo se da će biti izvedivo napisati tekst, tim više što se radi o temi koju svakodnevno promišljam i živim, a srećom nisam razvila nikakve simptome. Dva tjedna kasnije otkazala sam svoj dolazak na dvije probe kako bih ga uopće stigla napisati. Dinamika rada za mnoge prekarne kulturne radnice_ke s kojima sam u kontaktu ovih je dana naprosto takva: u jednom trenutku čini se da ima dovoljno vremena za sve, u drugom se sve odvija istovremeno zbog pomicanja programa s proljeća na kraj godine i ganjanja birokracije koja zahtijeva da se izvještaji podnesu do 1. prosinca. I tako ulazim u ovaj tekst, pitajući se kako uopće početi, a da to ne bude još jedna žalopojka o radnim uvjetima na nezavisnoj, ili bolje reći izvaninstitucionalnoj, izvedbenoj sceni.

Slalom između željenog i planiranog

Prvi mogući ulaz: zbog pomicanja premijera s proljeća na jesen, jedna dramaturginja ima dvije premijere u jednom tjednu, obje u Zagrebu. U obje predstave pleše plesačica koja u tom i sljedećem tjednu ostvaruje ukupno tri premijere. U tri tjedna istovremeno se odvijaju tri festivala izvedbenih umjetnosti koja u velikoj mjeri dijele publiku, i nemoguće je posjetiti sve izvedbe. Jedna od dvije predstave s početka paragrafa ima dogovoreno gostovanje u Rijeci, otkazuje se u zadnji čas jer su dvije plesačice u samoizolaciji. Jedna od te dvije plesačice u samoizolaciji je zbog istog kontakta kao i ja, jer smo bile zajedno na probama. Osoba koja se prva zarazila samostalna je umjetnica i nema pravo na bolovanje do 42. dana bolesti. Za nas ostalih pet u samoizolaciji pravo na naknadu od HZZO-a ovisi o tome imamo li status samostalne umjetnice ili smo samozaposlene, i to zato što nam je primarni razlog bolovanja izolacija, odnosno privremena nesposobnost za rad. To rezultira situacijom u kojoj nekoliko bolesnih nema pravo na naknadu, nekoliko bolesnih ima, a ja zdrava također imam. Budući da je Grad Zagreb nakon potresa proglasio bankrot i odlučio rezati najranjivije, između ostalih i nezavisnu kulturu, projektu u kojem sudjelujemo neće biti dodijeljena sredstva u iznosu koji je obećan rezultatima javnog natječaja, nego tek 70 %, što se odražava na sve naše honorare i na činjenicu da se neće moći angažirati potreban broj vanjskih suradnika.

Drugi mogući ulaz citat je e-mail prepiske sa Zrinkom Užbinec koju sam, uz još nekoliko suradnica s kojima trenutno dijelim radne procese, zamolila da mi napiše kako sadašnja kriza utječe na naš rad: "Udah: ostaješ doma. Izdah: prošetaš. Udah: imaš plan za cijeli tjedan. Izdah: odeš na probu, očistiš pod prije i nakon, platiš prostor. Udah: ostaješ doma. Izdah: otkazuješ predstavu. Udah: gubiš honorar. Izdah: izgubljeni honorar nadoknadiš s malo kreativnog rada. Udah: vježbaš jogu, vježbaš optimizam. Izdah: Nastojiš ne planirati sljedeću sezonu, ali pišeš prijavu. Udah: pomogneš kolegici jer je ostala doma. Izdah: ostaješ doma. Udah: smišljaš strategiju stabilnijeg života. Izdah: nazoveš baku u dom jer je zatvorena već pet mjeseci. Udah: uspijevaš staviti stvari u perspektivu. Izdah: predložiš volontiranje. Udah: predložiš razmjenu vještina. Izdah: čitaš o tome kako je u drugim zemljama. Izdah: testiraš se. Udah: otkazuješ gostovanje, ali nadaš se da će ti to vrijeme dati novo vrijeme, vrijeme da istražuješ. Izdah: gubiš honorar. Udah: izvedeš predstavu onlajn. Izdah: ipak izgubiš honorar. Udah: podsjetiš se da moraš biti fleksibilna. Udah: odbijaš."

Zrinkin citat izvrsno sažima pojačanu neizvjesnost koja je inficirala ionako nesigurno polje rada u kulturi, uz dodanu vrijednost ovisnosti izvedbenih umjetnosti o mogućnosti da se odvijaju u realnom vremenu i prostoru. Za kulturne radnice_ke na izvaninstitucionalnoj sceni ova vrsta neizvjesnosti nije nepoznata, ali je u situaciji krize naša prekarnost uzdignuta na još višu razinu. Paradoksalno, upravo zato što smo ionako navikli_e na stalne slalome između onoga što je željeno i planirano, nasuprot onome što je u postojećim uvjetima moguće realizirati, prekarnim radnicima i radnicama u kulturi ova situacija može djelovati poznato. Međutim, nikada do sada, pogotovo za nas kojima su izvedbene umjetnosti primarno polje rada, neizvjesnost nije bila veća. Premda smo navikle na anksioznost zbog nesigurnih oblika rada, pa onda i na gotovo vječno prateću nemogućnost da se fokusiramo na praksu koja bi se trebala odvijati upravo sada i ovdje, ova činjenica manje govori o tome kako smo snalažljive i fleksibilni (kao što bi uostalom svaki uzoran član neoliberalnog društva trebao biti), a više o lošim temeljima na kojima je izvaninstitucionalna kultura građena otpočetka. 

Kulturni rad u slobodnom padu
 
Projektno financiranje nasuprot podršci kontinuitetu umjetničkog rada, nedostatni budžeti za nezavisnu kulturu, problem bolovanja samostalnih umjetnika koji to pravo ostvaruju tek nakon 42. dana bolesti, samo su neki od poražavajućih uvjeta koji vrijede za sve radnice_ke u izvaninstitucionalnoj kulturi podjednako. U kontekstu izvedbenih umjetnosti, dodat ćemo tom nizu vječni problem nedostupnosti prostora za rad i izvedbe, a u situaciji pandemije i problem smanjenih kapaciteta za publiku, čime se onaj segment izvedbenih umjetnosti koji je prisiljen dio sredstava za umjetnički rad uprihoditi od prodanih ulaznica dodatno urušava. S novim mjerama, koje su stupile na snagu 23. studenog, produkcijski najmanje i najranjivije inicijative morale su otkazati dogovorene izvedbe, poput zagrebačkog KunstTeatra. S obzirom na nove, strože mjere najavljene za kraj tjedna, tek predstoji vidjeti posljedice po izvedbene umjetnosti.
 
Već se u prvom valu pandemije pokazalo da silne selidbe izvedbi online naprosto ne mogu i nikad neće moći zamijeniti izvedbe koje su mišljene za, i nastajale iz svojih specifičnih staništa. Drugačija se vrsta pažnje, posljedično i zamora, stvara se gledanjem snimaka ili prijenosa uživo nečega za što je zamišljeno da se doživljava u istom prostoru gdje se i odvija, a izvedbe online uglavnom se nisu realizirale mišljenjem prijevoda iz medija koji zahtijeva jednu vrstu pažnje i prisutnosti u drugi. Češće se ipak pribjegavalo ad hoc rješenjima prijenosa izvedbenog sadržaja putem medija koji nije (primarno) namijenjen izvedbi, uz nedovoljno vremena da se svaki novi medij i prostor koji se otvara tim medijem zaista promisli kao novi prostor izvedbe. 
 
Na koncu, cilj ovog teksta nije vrijednosno prosuđivati brojne načine na koje se izvedbena scena odazvala potrebama za kulturnim sadržajima u vrijeme krize. Od otvaranja vlastitih arhiva javnosti do prilagodbi izvedbi za različite vrste online varijanti, učinio se pozitivan pomak prema afirmaciji ideje da bi kultura mogla biti dostupnija, posebice u onim sredinama i kontekstima iz kojih ona inače izostaje, a otvorilo se i produktivno pitanje arhiva izvedbenih umjetnosti koje tek predstoji sistematizirati i uobličiti. Naprotiv, namjera je progovoriti o tome kako sadašnji odnos resornog ministarstva i gradskih vlasti dodatno gura u ponor ono što se ionako već godinama sustavno degradira. U vrijeme prve karantene, pa i ovog pandemijskog vala, iskristalizirao se licemjeran stav da je zadatak kulturnog rada uljepšavati vrijeme provedeno u ostanku doma, za one koji si taj ostanak doma uopće mogu priuštiti, dok istovremeno kulturni_e radnici_e jedva mogu računati na vlastiti opstanak. 
 
Ima li nerazumijevanju kraja?
 
Kao članica Upravnog odbora Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela upoznata sam s pregovorima s Ministarstvom kulture i medija za vrijeme karantene, tijekom kojih se pokazalo nekoliko zabrinjavajućih problema. Na ovom portalu već se pisalo o tome koliko natječaji koji su raspisani kao mjere pomoći kulturnom sektoru suštinski ne razumiju, ili ne žele razumjeti, polje koje financiraju, a najeklatantniji primjer toga inzistiranje je na financijskom kriteriju prilikom evaluacije aktivnosti umjetničkih organizacija i samih umjetnica_ka. Potpore Ministarstva kulture umjetnice_i dobili su samo za period ožujka, travnja i svibnja, te do današnjeg dana pripadaju jedinom sektoru koji je kriza itekako pogodila, ali ne prima nikakve potpore. Pritom potpore nisu zahvatile radnike_ce u kulturi koji se ne bave prvenstveno umjetničkim radom (primjerice, administrativni_e i tehnički_e radnici_e). Uveden je i diskriminatorni model prema kojemu su samostalni_e umjetnici_e pravo na potporu ostvarivali temeljem dohotka od umjetničkog rada u prethodnoj godini, umjesto da se usvoji model koji su predlagale neke od strukovnih udruga, a to je da se aktivnost procjenjuje temeljem broja ostvarenih projekata u prethodnom razdoblju.
 
Ministarstvo kulture i medija time je pokazalo nepovjerenje u strukovne udruge kojima administrativni legitimitet daje upravo ono samo, s obzirom na to da se članstvo u strukovnim udrugama ostvaruje dokazom o broju ostvarenih profesionalnih radova, a ne zaradom. Posebice je problematično bilo odrediti kriterije i iznose potpora za umjetnice_ke takozvane "treće skupine" koji nisu samozaposleni, nemaju formalni status samostalnih umjetnika, ali samostalno obavljaju umjetnički rad. U tu kategoriju spadaju većinom mladi ljudi ili osobe koje iz raznih razloga još nisu ispunile kriterije za članstvo u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika (ili to članstvo ne žele). Pritom za ostvarivanje prava na potporu nije bilo dovoljno njihovo članstvo u strukovnim udrugama i dokaz o aktivnosti u polju u kojemu rade, već se i tamo pribjeglo financijskom kriteriju za valorizaciju umjetničkog rada. 
 
Činjenica da neki, pogotovo mlađi radnici_e u kulturi ne zarađuju dovoljno od svojeg rada, nije problem nas samih, već sustava koji izdvaja manje od minimuma koji bi bio potreban kako bismo mogli_e živjeti od tog rada. Moje ironično iskustvo bilo je da sam, tek kada sam dobila navedene potpore, a uz honorare koje sam ipak mogla djelomično primiti jer se radilo o angažmanima koje sam ionako realizirala iz svoje spavaće-radne sobe, mogla ostvariti mjesečne prihode blizu prosječne mjesečne plaće, i to samo tijekom tri mjeseca tijekom kojih su se potpore dodjeljivale. Za nekoga tko većinu svojih angažmana ostvaruje na izvaninstitucionalnoj sceni, jedino prihvatljivo rješenje u kontekstu sve manjih budžeta koji ni prije rezova nisu bili dovoljni, bila bi neka vrsta stalne potpore poput garantiranog bazičnog dohotka. Jedino bi takva praksa - koja postoji u određenim zemljama gdje se kulturu još uvijek koliko-toliko smatra javnim dobrom - mogla nadomjestiti silne rupe u financiranju koje Ministarstvo kulture te gradski i županijski uredi za kulturu kontinuirano kopaju pod nogama kulturnog prekarijata. 
 
Još jedan primjer kako Ministarstvo kulture ne razumije, ili ne želi razumjeti, resor kojime upravlja, redovni je natječaj za prijavitelje programa dramske i plesne umjetnosti te izvedbenih umjetnosti, s rokom prijave 1. listopada ove godine. Natječaj je uključio posebne upute, navodno prilagođene novonastalim okolnostima pandemije, pa se više puta pojavljuje preporuka da izvedbeni projekti predvide veći broj repriznih izvedbi i u prihvatljive troškove uključe trošak najma prostora za reprizne izvedbe. Ipak, dok se ne objave rezultati natječaja, neće biti poznato hoće li s obzirom na povećanje broja izvedbi rasti i ukupni budžeti.
 
Budući da budžeti za izvaninstitucionalnu kulturu imaju tendenciju smanjivanja, a ne rasta, nažalost je izvjesnije očekivati da će se realizacija repriza morati događati nauštrb paušala za proces nastanka izvedbenih radova: za iste iznose ionako nedostatnih honorara mogla bi se očekivati i više nego dvostruka količina rada. Posebno je problematična formulacija iz Poziva koja kaže: "S obzirom na okolnosti uzrokovane koronavirusom osim premijernih financirat će se i reprizne izvedbe premijernih naslova". Čini se kao da Ministarstvo ovime čini velikodušni ustupak izvedbenim umjetnostima u okolnostima pandemije, dok i bez pandemije predstave nastale na izvaninstitucionalnoj sceni jedva dosežu dvoznamenkasti broj izvedbi, baš zato što ne postoji potpora u vidu prostora i dovoljnih finacijskih sredstava za njihovu realizaciju. Sve ovo nažalost dokazuje činjenicu da je naše resorno Ministarstvo prvenstveno birokratska mašina koju ne zanima vrijednost kulture kao javnog dobra čiji se učinak ne može adekvatno valorizirati njezinim financijskim dosezima.
 
Ništa nas ne smije iznenaditi
 
Dakako, u društvu u kojem sve više prevladava menadžerski stav prema kulturi, niti to nas više ne smije iznenaditi. Ono što još uvijek ipak ponekad iznenadi manjak je solidarnosti kulturnih institucija s nezavisnom kulturom, a čiji predstavnici nerijetko pribjegavaju menadžerskom diskursu i zastupaju stav da se vrijednost nečijeg rada mjeri arbitrarnim i krajnje elitističkim kriterijima uspješnosti. Istina je da su kulturne institucije doživjele rezove zbog kojih moraju iznalaziti nove načine uštede i baviti se činjenicom da su kapaciteti za publiku radikalno smanjeni, ali također je neobično da se u najvećim kulturnim manifestacijama i kazalištima, poput narodnih kazališta i ljetnih festivala, događa prečesto preklapanje upravljačkih i umjetničkih funkcija. Time se dovodi u pitanje autonomija tih pozicija, ali i samih umjetničkih institucija koje bi trebale osiguravati raznolikost sadržaja. Pored toga, prostori brojnih institucija i dalje su nekorišteni u terminima koje bi mogli koristiti akteri_ce s nezavisne scene. Kao primjer nerazumijevanja može poslužiti iskustvo koje mi je tijekom pisanja ovog teksta prenijela još jedna sugovornica. U trenutku prilagodbe rada kazališta epidemiološkim mjerama, uprava jedne institucije poručila je zaposlenicima_ama da sada moraju pokazati zašto imaju posao, i da bi bilo dobro da nauče svirati neki instrument. Uz takav stav upravitelja prema vlastitim zaposlenicima teško da se mogu očekivati ikakvi ustupci prema onima koji institucijama ni ne pripadaju. O njihovom problematičnom odnosu prema zaposlenicima govore i izvještaji objavljeni na portalu Teatar.hr koji upućuju na uskraćivanje informacija o zaraženima i neadekvatnu zaštitu radnih kolektiva od širenja bolesti.
 
Zaključno, evidentno je da su problemi izvaninstitucionalne izvedbene scene u vrijeme pandemije isti oni problemi koje ona i inače ima, samo puno potenciraniji. Osim toga, problemi prekarnih radnica_ka u bilo kojem sektoru srodni su našima u kulturi, a u kontekstu pandemije pokazuje se da najneizvjesniji oblici rada postaju još ugroženiji. Kako je za portal Bilten izvijestila Dora Levačić, mjere pomoći na razini EU ionako su najviše pomogle stalno zaposlenima, a premoćna većina izgubljenih poslova odnosi se na prekarne radnice_ke. Ukoliko nas je pandemija potaknula da ideju javnog dobra ponovo smjestimo među prioritete političke borbe, poput borbe za univerzalni pristup zdravstvenoj skrbi, pravo na priuštivo stanovanje, obrazovanje i drugo, tom nizu valjalo bi pridružiti i borbu za očuvanje kulture kao javnog dobra. 
 
Epilog
 
U trenutku dovršavanja ovog teksta, u tijeku su dogovori inicijative strukovnih udruga koje pokrivaju izvedbene umjetnosti, u nadi da ćemo zajednički doći do mogućih strategija djelovanja tijekom krize i predložiti konkretne primjere kako podržati izvaninstitucionalno izvedbeno polje, na načine koji se ne doimaju kao gašenje šumskog požara vodenim pištoljem. Poteškoće s dogovaranjem sastanka dočaravaju paradoks koji sada proživljavamo: od pričanja i bavljenja uvjetima u kojima radimo, ostaje vrlo malo vremena za samu umjetničku praksu; ili obratno: od ganjanja rokova i zadovoljavanja administrativnih pravila, pod svaku cijenu dovršavaju se programi i ne preostaje vremena za samoorganizaciju radnica_ka u kulturi. I u čitavom ovom pisanju o uvjetima rada, unoseći korekcije u trenucima probe kada na njoj ne moram biti mentalno prisutna, javlja se i moj osobni paradoks: cijelo vrijeme pisanja ovog teksta željela sam pisati nešto drugo.
 

Autorica želi zahvaliti Nataši Antulov, Ani Kreitmeyer, Martini Tomić, Zrinki Užbinec i Jasni Jasni Žmak na dijalogu tijekom pisanja ovog teksta. 


Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 26.11.2020

VEZANE VIJESTI

Prepuštanje utapanju

Piše: Lujo Parežanin
Usprkos nekim pozitivnim detaljima, nove mjere pomoći Ministarstva kulture i medija isključujuće su, kontradiktorne i upućuju na izostanak sistemskog shvaćanja potreba kulturnog sektora.

Izolacija u pet činova

Piše: Ana Fazekaš

Osim što je potaknula na otkrivanje novih, online modusa preživljavanja, pandemija je otvorila pitanja o tjeskobnoj normalnosti u koje se izvedbene umjetnosti imaju vratiti.

Lutrija preživljavanja na sceni

Piše: Hana Sirovica
Ne postoje mehanizmi koji bi novim umjetničkim organizacijama u polju izvedbenih umjetnosti osigurali kontinuitet rada, koji je ujedno i preduvjet za minimalnu sigurnost financiranja.