Gdje je jedina kreacija eliminacija | kulturpunkt

Gdje je jedina kreacija eliminacija

Domovi kulture upotrijebljeni kao logori i mučilišta, a zatim prepušteni propadanju i istisnuti iz službene memorije, pokazuju se kao konačne žrtve kulturne samodestrukcije.

Piše: Ivana Pejić

Dom kulture u Trnopolju, FOTO: Hrvoje Polan, Iza sedam logora - Od zločina kulture do kulture zločina

U teorijskim tekstovima koji se tiču tema kulturne politike može se naići na sintagmu "elementarne difuzije kulture", koja naizgled ima više veze s prirodoznanstvenim nego kulturnim poljem. Potječe iz prosvjetiteljskog nasljeđa, a odnosi se na širenje i decentralizaciju kulturnih sadržaja prema lokalnim zajednicama, utemeljenu na ideji prava svih građana na kulturu kao javno dobro. Vodeći se temeljnim vrijednostima humanizma, pomalo nezgrapan teorijski koncept svoju je realizaciju dobio u domovima kulture, centrima koje je André Malraux prepoznao kao ona mjesta "gdje se ljudi sreću, kako bi se susreli s onim najboljim u sebi". Prvi val osnivanja domova kulture na našim prostorima kreće s velikim socijalističkim projektom modernizacije neposredno nakon Drugog svjetskog rata, da bi ubrzo, uz raznovrsne obrazovne i kulturne programe, postali žarišta života lokalnih zajednica. 

O tome kako su ti "elementi utopijskog zamaha jugoslavenskog socijalizma" u ratnim događanjima devedesetih postali žarišta distopijske brutalnosti – logori, mučilišta i mjesta smaknuća – govori foto-monografija Iza sedam logora: od zločina kulture do kulture zločina, predstavljena prošlog tjedna u Zagrebu. Knjigu u izdanju beogradskog foruma ZFD,  u suorganizaciji Inicijative mladih za ljudska prava predstavili su koautori: fotograf Hrvoje Polan, novinar i suradnik Fonda za humanitarno pravo Nemanja Stjepanović, te novinar i publicist Viktor Ivančić, autor središnjega teksta monografije, opsežnoga analitičkog eseja Spomenici razbratnosti koji analizira "pogrešnost predodžbe da se kultura i nasilje međusobno pobijaju".

Činjenica da su upravo domovi kulture – uz ustanove kulturne namjene i objekte koji su sami po sebi bili zaštićeni kulturni spomenici, poput mosta na Drini i dvorca Kerestinec – pretvoreni u mučilišta posljedica je "terenske pragmatičnosti" velikih prostora, navodi Ivančić, oslanjajući se na tezu Hanne Arendt o zlu kao banalnoj pojavi. Esej počinje pričom o Čelopeku, bivšem domu kulture u Bosni i Hercegovini gdje ubojice i mučitelji nisu koristili samo logističke i prostorne kvalitete doma kulture, već su na "perverzan način ostajali vjerni ranijoj temeljnoj namjeni objekta", podražavajući u svojim "izvedbama" kulturne aktivnosti koje su se tamo zbivale. "Metode likvidacije režirane su tako da se, osim oduzimanja života, obavi i simbolički obračun s prijašnjom funkcijom kino sale. Sam objekt sa svrhom koja je u njega nekoć upisana tako je postao dodatno oruđe torture, jedno od priručnih sredstava za nanošenje boli", piše Ivančić. 

Obračun s domovima kulture kao "prvim vidljivim siluetama koncepta univerzalne emancipacije" dio je zatiranja "mračne" socijalističke prošlosti, a imperativ obnove nacionalne kulture koji mu slijedi u osnovi je i obračun sa svim drugim i drugačijim – egzekutivan princip izgradnje gdje je jedina kreacija ustvari eliminacija. "U domu kulture pretvorenom u logor i mučilište taj veličanstven koncept doživljava svoje puno ostvarenje. Konstrukt nacionalne kulture služi ponajprije proizvodnji konteksta koji legitimira nečovječnost", podcrtava Ivančić. 

Polazeći od 24 lokacije nekadašnje kulturne namjene novinar Nemanja Stjepanović piše Kulturologorski vodič – faktografski pregled ratnih zločina počinjenih na ovim mjestima, na temelju podataka koji su izneseni na suđenjima za ratne zločine, prije svega pred Haškim tribunalom, kojim se Stjepanović u svom istraživačkom polju sustavno bavi. U tom smislu donosi svojevrstan poslijeratni epilog tih mjesta, rezultate zločina i sudbine njihovih počinitelja, dajući istovremeno širu sliku sustava koji je te zločine omogućio. Ističe kako se objavljivanje knjige poklapa s krajem rada Tribunala, što organizacije koje su se bavile radom tog suda, tranzicijskom pravdom i temama vezanima uz ratove devedesetih ostavlja pred obimnom građom s kojom ne znaju što bi. "Kraj rada Tribunala treba biti početak bavljenja pitanjima i temama koje je on otvorio. Mislim da su istraživanja poput ovog put da se to i čini", istaknuo je na predstavljanju publikacije Stjepanović.

O strahotama koje su se događale na mjestima nekadašnje kulturne proizvodnje danas na tim mjestima nema ni spomena. Ni na jednom od objekata što ih Stjepanović fotografski bilježi, ukoliko se nalaze na državnom teritoriju strane koja je delegirala zatvorske čuvare, nije postavljeno nikakvo obilježje koje bi upozoravalo na zločin i čuvalo sjećanje na logorske žrtve. Nekadašnja poprišta ubojstava koja su vraćena svojoj izvornoj namjeni, poput Muzej "Bitka za ranjenike na Neretvi" u Jablanici ili Doma kulture u Rudom u sklopu kojeg se nalazi i "spomen soba poginulim borcima Otadžbinskog rata 1992-1996." ničim se ne referiraju na nedavnu povijest. Tajeći svoju prošlost, smatra Ivančić, izvršava se svojevrsna muzealizacija kolektivnog poricanja.

Prati ga "kulturna destilacija", korištenje lokacija stratišta u umjetničke svrhe uz potpuno zanemarivanje strahota koje su se na njima dogodile. "Normalnost postojanja logora najsnažnije se očituje upravo u tome što će on biti tretiran kao da ne postoji", ističe autor dodajući kako je namjera ove knjige ukazati na punktove zločina i otvoriti ventile kroz koje se o njima može govoriti u kontekstu njihovih uzroka i posljedica. Teza Borisa Budena o samouništavajućem djelovanju nacionalizma na ovim prostorima, svoju materijalizaciju ima upravo u domovima kulture kao mjestima obračuna sa "stranim tijelom" nacionalnog korpusa, kao i vlastitom prošlošću. Upotrijebljeni kao logori i mučilišta, a zatim prepušteni propadanju i izbačeni iz službene memorije, domovi kulture pokazuju se kao konačne žrtve kulturne samodestrukcije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 18.12.2018

VEZANE VIJESTI

Komercijalizacija simbola patnje i stradanja

Piše: Martina Domladovac
Nedavno korištenje spomen područja Jasenovac i drugih mjesta stradanja u komercijalne svrhe samo je nastavak već započete turistifikacije antifašističkih spomenika.

O važnosti održavanja mira

Piše: Martina Domladovac
Pod sloganom Spremimo rat u muzej u Zagrebu se otvara Muzej ratne fotografije koji će prikazivati razorne posljedice rata i suprotstavljati se njegovoj trivijalizaciji u javnom diskursu.

Reakcija na sustav u cjelini

Piše: Iva Rosandić

Učenici, sudionici projekta Dvostruki teret pokazali su da usmena povijest kao zasebna disciplina u svom modificiranom obliku postaje polazište za vrhunska umjetnička ostvarenja.