Gdje živi internet? | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Gdje živi internet?

Tyler Coburn kroz posjet podatkovnom centru želi ukazati na fizički i geopolitički kontekst koji pruža temelj za formiranje metafora neopipljivosti i raspršenosti tehnologije.

Piše: Tihana Bertek

U ovo poodmaklo ljetno vrijeme, kada su se zagrebačke ulice već dobrano ispraznile i svi smo, ako ne doista, onda barem u mislima na godišnjem, pomisao na odlazak na performans može se činiti pomalo mazohističkom. No, ako vas iole zanima tehnologija, i još uz to dobijete priliku posjetiti podatkovni centar, naravno da ćete, čak i na +38, marljivo dopedalirati do mjesta radnje. Naime, u organizaciji Galerije Miroslav Kraljević, te u suradnji s podatkovnim centrom Altus IT, 16. i 17. srpnja američki umjetnik Tyler Coburn održao je performans pod nazivom Ja sam taj anđeo. Performans se sastojao od dva dijela: čitanja iz istoimene knjižice i vodstva po podatkovnom centru. Coburn je od 2012. održao petnaestak čitanja u podatkovnim centrima diljem SAD-a i Europe, uključujući Googleove centre u New Yorku i Zurichu te takozvani Wikileaks bunker u Stockholmu. 

Za početak, što je uopće podatkovni centar (data center), i zašto bi nas to trebalo zanimati? Riječ je o postrojenjima koja troše ogromne količine energije – prema podacima iz 2010. godine, bilo je to 1,3% svjetske električne energije, a danas je taj broj vjerojatno i veći. Osim toga, ako mislite da vaši dokumenti u Dropboxu, fotografije na Facebooku ili podaci vašeg mobilnog operatera jednostavno "plutaju" uokolo u oblaku (cloud), slobodni i eterični a opet neprekidno dohvatljivi, to samo znači da ne znate gdje se nalaze; naime, pohranjeni su u vrlo konkretnim, dobro čuvanim i često masivnim postrojenjima (onaj najveći, u Langfangu u Kini, proteže se na 585 stotina tisuća četvornih metara). Činjenica je da u tehnologiji postoji tendencija prema smanjivanju, lakoći, mobilnosti i stalnoj dostupnosti (usporedimo samo današnje laptope s ENIAC-om, prvim računalom opće namjene koje je težilo gotovo 30 tona i zauzimalo 167 četvornih metara); međutim, ne treba smetnuti s uma da podaci na internetu imaju i materijalnu dimenziju, koja je često pravno, ekonomski i politički vrlo potentna (sjetimo se samo racija servera Piratebayja u Švedskoj).

Još 1983. u "Kiborškom manifestu" Donna Haraway napisala je da su "naši najbolji strojevi načinjeni od sunčeve svjetlosti; prozračni i čisti jer se sastoje tek od signala, elektromagnetskih valova, dijelova spektra..." Slično tome (iako iz značajno drugačije pozicije), američki pjesnik i politički aktivist John Perry Barlow 1996. godine objavio je "Deklaraciju o nezavisnosti kiberprostora" u kojoj isti naziva "novim domom Uma" te opisuje kao svijet koji je istovremeno svugdje i nigdje, u kojem ne obitavaju tijela, i u kojem ne postoji materija. Iako iz današnje perspektive Barlowova deklaracija možda djeluje pomalo utopistički ili čak naivno, vrlo slična metaforika i dalje je u upotrebi. Jedan od najvažnijih primjera svakako je koncept "oblaka", koji je u proteklih nekoliko godina osobito zadobio na popularnosti, a pobuđuje asocijacije kao što su nematerijalnost, sveprisutnost i transparentnost. Međutim, čak i signali i elektromagnetski valovi moraju odnekud biti odaslani; odnosno, oblak se ne može pojaviti niotkuda.  

S tim u vidu, termin "računarstvo u oblaku" (cloud computing) označava nešto puno manje magličasto i nedodirljivo: najam računalnih resursa, odnosno uslugu pohrane podataka privatnih korisnika i tvrtki u podatkovnim centrima. Može se reći da su u pitanju svojevrsni "hoteli za servere" (kako je to pokušao objasniti zaposlenik Altusa) koji nude infrastrukturu, kolokaciju, klimatizaciju, napajanje, održavanje i zaštitu. U Zagrebu postoje četiri podatkovna centra, a vjerojatno ste i sami prošli pored nekog od njih ni ne razmišljajući o tome što se tamo nalazi. Iako definitivno nije nevidljiva, mrežna infrastruktura često je skrivena na očigled u bezličnim industrijskim zgradama kojima ne pridajemo osobito značenje (ili, primjerice, u optičkim kablovima ispod površine mora). Zanemarivanjem materijalne dimenzije podataka gubi se iz vida njihova političnost, odnosno niz pitanja – od vlasništva i odgovornosti, preko privatnosti, pa do geopolitičkih i ekonomskih pitanja. Kako navodi teoretičarka Tiziana Terranova, moramo napustiti ideju da je svrha kiberprostora bijeg od stvarnosti kako bismo uvidjeli da je stvarnost interneta dubinski povezana s razvojem kasnih postindustrijskih društava u cjelini. 

 

Anđeli u oblacima

Imajući to na umu, jedan od ciljeva performansa Tylera Coburna je upravo kroz posjet podatkovnom centru ukazati na fizički i geopolitički kontekst koji pruža temelj za formiranje metafora neopipljivosti i raspršenosti tehnologije. Ja sam taj anđeo bavi se (ne)vidljivošću materijalne dimenzije podataka na internetu te međuodnosom ljudi i računala. Knjižica je napisana iz perspektive "farmera sadržaja" (content farmer), odnosno freelance novinara koji piše velike količine tekstova (za izuzetno male novce) koji visoko kotiraju na pretraživačima zbog korištenja u tom trenutku najpopularnijih riječi. Uobičajen primjer su tekstovi koji vam objašnjavaju kako nešto napraviti (aktualno: "Kako izraditi klimu u kućnoj radinosti", "Kako napraviti mojito" i sl.). Coburnova knjižica postmodernistički je tekst sastavljen od citata (od neizbježnih Žižeka i Foucaulta, preko Franca Berardija i Maurizija Lazzarata, do Marshalla McLuhana i Maxa Webera), zatim pop-kulturnih referenci (također neizbježna – obitelj Kardashian, Snooki i Nicky Minaj), i konačno pripovjedačevih egzistencijalističkih autorefleksija o identitetu u virtualnom prostoru. S obzirom da oni koji rade na internetu, pogotovo od kuće, rijetko mogu razgraničiti privatno i radno vrijeme, farmerov unutrašnji život otkriva se u razmacima između popularnih riječi, i to kroz anegdote, opaske ili strahove, no s vremenom njegove misli postaje sve više isprepletene s informacijama koje prima s mreže. 

Čitanje se odvijalo u, može se reći, komornom i začudno intimnom okruženju (koje je svakako u kontrastu s impersonalnošću i hladnoćom strojeva), u maloj prostoriji sa samo sedam sudionika, uključujući umjetnika, kustosicu GMK i zaposlenika Altusa, koji je prisutne kasnije proveo kroz prostor tvrtke. "Budući da već ionako postojimo u oblaku, želio sam se poigrati uvjetima u kojima vlastite podatke možemo susresti u fizičkom obliku", objašnjava umjetnik. Ako nas je čitanje transportiralo u um farmera sadržaja, posjet sobama sa serverima odveo nas je u "utrobu Interneta". Susret s nizovima servera zaključanih iza rešetaka u klimatiziranom, relativno sterilnom prostoru zanimljivo je iskustvo, ali i pomalo razočaravajuće – zar se nepreglednost sadržaja na internetu, sloboda informacija i baze podataka ogromnih tvrtki (npr. Iskona ili Tele2) mogu svesti na nekolicinu strojeva povezanim raznobojnim žicama koji tiho i neprekinuto bruje svojim mehaničkim glasovima? Javlja se i određena nelagoda – ako dođe do, primjerice, požara u nekom od podatkovnih centara, hoće li dio mog virtualnog identiteta biti nepovratno izgubljen? (Neće, naravno, jer postoje sigurnosne kopije, kao i rezervni sustavi hlađenja i napajanja te zaštita od požara.) Nakon čitanja, umjetnik je pozornicu prepustio zaposleniku podatkovnog centra, koji je prisutne proveo kroz prostor i spremno odgovarao na (brojna) pitanja publike. Interes publike svakako govori u prilog činjenici da nemamo dovoljno znanja o tome što se događa s našim podacima iz virtualnog svijeta, koji su na ovakvim mjestima skriveni i od nas samih. 

 

Devet krugova pakla mreže

Unatoč prividnoj rascjepkanosti, priča o farmeru sadržaja zadržava linearnu strukturu, a podijeljena je u tri dijela. Coburn je, i to na vrlo ekspresivan način, pročitao prvi dio knjižice, u kojem je pripovjedač relativno optimističan i uzbuđen zbog ideje preuzimanja brojnih informacija iz oblaka: "Ako postoji posao za tehnokrata u mom stroju sreće koji je neprestano u pokretu, ja sam prava osoba za njega. Postao sam administrator ulaznih informacija. Ja sam spužva koja sve upija". U oblaku je također razvijen osjećaj zajednice i pripadnosti: "definitivno ne želim biti izvan oblaka, ako tamo svi nisu". 

Međutim, u drugom dijelu knjige, u kojem farmer useljava natrag kod majke (Facebook) i oca (Wikipedia), pritisak postaje sve veći, te zbog neprekidne zasićenosti informacijama te nužnosti njihovog procesuiranja počinje promišljati odnos subjektivnosti i tjelesnosti te probleme (ne)razlikovanja "prirodnog" od "artificijelnog" (primjerice, ljudske od računalno generirane poezije). "Poeziju će u budućnosti pisati strojevi za druge strojeve. Zašto unajmiti pjesnika da napiše pjesmu kada se pjesma može napisati sama", pita se farmer. Funkcija farmera sadržaja kao kreativnog autora na internetu svedena je na minimum: njegov rad jedva da je prepoznat kao takav (i plaćen je sukladno tome), a njegovi "konzumenti ujedno su i producenti". Stoga se može ustvrditi da tekstovi koje proizvode farme sadržaja nastaju u koautorstvu sa samim internetom, čiji je doprinos zapravo puno značajniji od onog ljudskog autora, koji – pola čovjek, pola bot – "nestaje iz vidokruga, postaje dio pejzaža". 

Ovaj dio Coburnove knjižice također je najnapučeniji citatima i kritičkim stavom, te otvara pitanje potrebe "uzemljenja" vlastitog identiteta u  situaciji u kojoj se i rad i privatni život u potpunosti odvijaju u virtualnom svijetu. "Što učiniti s tijelom kada živite od zraka – koliko tanašno, koliko raspršeno ono mora postati?" pita se pripovjedač. No, Coburnov komentar ne sadrži negativan stav prema tehnologiji niti reakcionarno žaljenje zbog gubitka dodira sa "stvarnim" svijetom, već progovara o procesu pregovaranja između čovjeka i stroja, slobodnog vremena i rada, digitalnog i emotivnog rada, te o nejasnim granicama vlastitog "ja". 

 

Dear Jeff…

U trećem dijelu knjige, pisanom u epistolarnoj formi, farmer se konačno spaja s oblakom, pretvarajući svoj mozak u server. "Debeo sam do te mjere da mi se mozak presavio i postao zasebno tijelo. On šalje i prima signale: ponaša se kao da označava granice stvari zvane ja". Međutim, postajanje serverom dvosjekli je mač: unatoč tome što je dobio toliko željenu čvrstoću, materijalnost i stabilnost, farmer, sada nakrcan podacima koje su u njega pohranili klijenti, više nije siguran "je li ijedna od ovih misli moja". Uz to, postao je tek kotačić u nepreglednom stroju čiji opstanak je nebitan: "bez obzira na moj ishod, podaci su na sigurnom" (jer se nalaze i u drugim serverima). Sam umjetnik navodi da je ovaj dio donekle strukturiran prema Danteovom Paklu, a u nekima od "krugova" pojavljuju se imena iz povijesti računala i interneta: od chatbotova Elize i A.L.I.C.E., "prvog ljudskog kiborga" Kevina Warwicka, pa do Amine Abdallah Arraf al Omari, autorice popularnog bloga Gay Girl In Damascus, za kojeg se ispostavilo da ga piše američki heteroseksualni muškarac (koji je, usput rečeno, koristio fotografije jedne Riječanke). 

U konačnici, farmerovu sumornu viziju budućnosti pred kraj priče, u kojoj će nepregledni kiberprostor biti napućen nadljudskim super-umovima, možemo shvatiti kao satiru. U okviru ovog rada, pitanje hoće li tehnologija nadjačati prirodu u neku je ruku promašeno budući da sam pokušaj iscrtavanja granice između tih dviju kategorija ukazuje na nerazumijevanje načina na koji je stvarnost strukturirana. Ili, da citiramo Nietzschea (farmerovog omiljenog filozofa), "ono čime pišemo ima udjela u tome kako nam se oblikuju misli". U tom kontekstu, perspektiva knjige zapravo je duboko antropocentrična, ali inzistira na preuzimanju odgovornosti za granice koje stvaramo. Naši strojevi nisu ništa drugo nego odraz nas samih. Mi smo, kako objašnjava Haraway, ti strojevi.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 06.08.2015