Glasovi | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Glasovi

Prvi tekst Kulturpunktove zimske čitanke donosi prijevod poglavlja knjige Alvina Luciera, jednog od najvažnijih suvremenih kompozitora eksperimentalne glazbe.

Autor: Alvin Lucier

Isječak naslovnice knjige Alvina Luciera Music 109. Notes on Experimental Music (2012.), Wesleyan University Press  

  • A
  • +
  • -

Prijevodni tekst Glasovi, koji vam donosimo kao nastavak Kulturpunktovih slušaonica, devetnaesto je poglavlje knjige Alvina Luciera Music 109. Notes on Experimental Music koju je 2012. godine izdao Wesleyan University Press. Lucier od 1960-ih kao kompozitor eksperimentalne glazbe, ali kroz zvučne instalacije istražuje prirodne karakteristike zvuka, ali i prostora koje zvuk nastanjuje. Poglavlje Glasovi kroz Lucierov jasan i izravan način pisanja poziva na slušanje nekoliko iznimnih djela vokalne eksperimentalne glazbe.

 

Tri glasa

Vani je upravo počeo padati snijeg pa poslušajmo Three Voices Mortona Feldmana. Djelo je napisano za Joan La Barbara. Glas joj je prethodno snimljen na dva kanala vrpce, a sada pjeva treći glas. La Barbara stoji između dva zvučnika. Feldman je zvučnike zamišljao kao nadgrobne spomenike, odnosno kenotafe svojim prijateljima Philipu Gustonu i Franku O’Hari koji su umrli nekoliko godina ranije. Iako je glazba neprekidna, sastoji se od zasebnih dionica: otvaranje, legato (glatko), polagani valcer, prve riječi, šapat, snijeg itd.

Forma ima omjer koji nikada ne biste očekivali: tekst se pojavljuje tek nakon desetak minuta. Feldman koristi samo jedan stih, "Tko bi pomislio / da pada snijeg", iz pjesme Vjetar koju je za njega napisao Frank O'Hara.

Feldman koristi samo prvi stih pjesme. Zašto? Možda zato što mu osnovni interes nije u postavljanju teksta. Više ga zanima zvuk La Barbarina glasa, i sve što mu je potrebno je taj jedan stih. U takvom se stilu pjevanja ne pojavljuje vibrato. Vibrato je kada malo protresete glas da biste mu dali toplinu. Gudači koriste vibrato kako bi postigli tople tonove. To je ideja iz devetnaestog stoljeća kojom se željelo obogatiti zvuk. Danas vibrato rijetko koristimo jer želimo pročišćen i jasan zvuk.

Jedna od karakteristika dugačkih djela usmene književnosti je da se isti pridjevi uvijek iznova pojavljuju. U Odiseji je more uvijek "vinsko tamno" ili "vinsko plavo". Ne možemo očekivati da pjesnik smišlja nove pridjeve za istu imenicu, trebaju nam ta ponavljanja. U Feldmanovim dugačkim djelima motivi se ponavljaju uz male razlike. Itala Calvina su kritizirali zato što je u svoje izdanje Talijanskih bajki uključio nekoliko verzija iste priče. Svako selo pričalo je istu priču s tek pokojim izmijenjenim detaljem. Feldman je posjedovao veliku zbirku turskih prostirki i sviđali su mu se uzorci što su se na njima ponavljali s neznatnim razlikama.

 

Kornjačini snovi

Meredith Monk je u mladosti proučavala Dalcrozeovu metodu euritmike. Jacques Dalcroze je bio švicarski glazbenik i glazbeni pedagog koji je razvio metodu učenja i doživljaja glazbe kroz pokret. Kada sam pedesetih godina prošlog stoljeća studirao na Yaleu, vidio sam kako čembalist Ralph Kirkpatrick tjera svoje studente da hodaju u tempu i ritmu djela koja su proučavali ne bi li tako bolje osjetili glazbu. Tjerao bi ih i da pjevaju jednu od kontrapunktnih linija Bachove dvoglasne invencije dok bi drugu svirali. Klavijaturistima je to pomagalo da postanu muzikalniji, da povežu svoja fizička tijela s glazbom koju su svirali. Meredith Monk, međutim, tvrdi da je u djetinjstvu bila nekoordinirana te da se poslužila pjevanjem kako bi popravila svoje kretnje. U Turtle Dreams (1982.) četiri se izvođača kreću u promjenjivim obrascima dok pjevaju repetitivne fraze. Ne kreću se prema glazbi, kreću se s glazbom.

Prvi sam put čuo Meredith Monk kako pjeva na nekom eventu Mercea Cunninghama početkom sedamdesetih godina. Činilo mi se kao da slušam sve žene svijeta dok pjevaju u jedan glas. Nije bilo riječi, samo slogovi i fonemi što su zvučali kao da potječu iz stvarnih ili imaginarnih kultura. Sve što je Meredith Monk proizvodila od početka je gotovo u cijelosti bilo vokalno. U nekim je pjesmama unaprijed snimala glas, premda priznaje da je radije koristila dva vokala. U par dueta na Volcano Songs (1993.) uspjelo joj je postići da dva glasa – njezin i onaj Katie Geissinger – zvuče kao jedan. Dvije su pjevačice toliko ritmički usklađene i imaju toliko sličnu intonaciju da zvuče kao da pjeva jedna osoba. To zvuči nestvarno. S druge strane, u komadima kao što je Click Song No. 1 iz Light Songs (1988.) Monk jedan glas pretvara u dva, istovremeno proizvodeći zvukove kliktanja koji djeluju kao da ih izvodi druga vokalistica. To me podsjeća na kliktanje u jeziku Bušmana s juga Afrike. U tim se pjesmama javlja divna ironija: dva glasa zvuče kao jedan, a jedan zvuči kao da postoje dva. Monk se 1976. godine odlučila odmoriti od New Yorka te se zaputila na zapad, u Santa Fe, gdje je nekoliko mjeseci provela u osami. Sjedila je na nekoj uzbrdici i skladala Songs from a Hill.

Meredith Monk je prava intermedijska umjetnica. Intermedijalnost bismo mogli definirati kao mješavinu dviju ili više umjetničkih formi koje se međusobno prožimaju i superponiraju principe s jedne na drugu. Na primjer, sjećam se scene iz Education of the Girlchild (1972.) u kojoj žena polaže šalicu čaja na stol. Tu radnju ponavlja nekoliko puta. Takvo se nešto nikada ne bi moglo dogoditi u predstavi ili na filmu. Ponavljanje se, doduše, javlja u glazbi, kao i u nekim književnim žanrovima, primjerice kod Gertrude Stein. Meredith Monk superponira glazbenu strukturu na kazališnu radnju. Dok iznova promatrate istu fizičku radnju, u njoj otkrivate sitne razlike, elemente koji bi vam promakli da ste to vidjeli samo jednom. Tako stječete potpuniji uvid u radnju.

Kombinirani mediji ili multimedija jednostavno znače miješanje dviju ili više umjetničkih formi u jednoj kompoziciji. Nadrealistički balet Parada (1917.) koji je nastao u suradnji Erika Satieja, Pabla Picassa i Jeana Cocteaua, uz koreografiju Leonida Massinea, predstavlja dobar primjer rada nastalog kombiniranjem medija. Satie je zamislio orkestar galamdžija. (Sekcija udaraljki uključivala je i pisaću mašinu). Picasso je dizajnirao kubističke skulpture od kartona, otežavajući tako plesačima kretanje. Balet je nalikovao većini scenskih djela u kojima postoje glazba i radnja što se međusobno nadopunjuju. Odvažni i radikalni duh Parade zasigurno je nadahnuo Mercea Cunninghama i Johna Cagea, s tom razlikom što su njih dvojica surađivali tako da skladatelji i umjetnici rade posve zasebno, bez da su vidjeli ples. Dapače, u mnogim slučajevima ni plesači ne bi čuli glazbu prije same premijere.

 

Ima jedna nestala žena

Christian Wolff skladao je niz političkih djela zbog kojih se oštro razilazio u stavovima s Johnom Cageom. Cage je smatrao da se klin klinom ne izbija, da je politička glazba jednako loša kao i sama politika. Ako ste antifašist i pišete socijalističku glazbu, ona poprima iste atribute kao i fašistička glazba, postaje asertivna i militantna. Susan Sontag jednom je prilikom izjavila kako komunizam jest fašizam. Cage je sebe smatrao revolucionarnim po tome što je stvarao djela koja su se inherentno razlikovala od onih što su izrastala iz zapadnoga kapitalističkog društva, te da ga je to samo po sebi činilo političnim.

Wolff je odabrao biti političan na lokalni način. Koristio je sindikalne pjesme i pisao djela koja su evocirala Maoove parole. Sedamdesetih je godina prošlog stoljeća u Čileu fašistička vlada pod okriljem noći otimala ljude iz domova, i mnogima od njih se potom gubi svaki trag. 1979. godine Wolff je napisao niz varijacija pjesme Holly Near, Hay una Mujer Desaparecida [Ima jedna nestala žena], jadikovke za Čileankama koje su "nestale" pod Pinochetovim režimom.

Tema i varijacija klasična je glazbena forma u kojoj skladatelj kreće od jednostavne melodije i piše varijacije na nju. Mozart je, primjerice, upotrijebio Blistaj, blistaj, zvijezdo mala kao osnovu za kompoziciju od dvanaest varijacija (K.265/300e). Goldberg varijacije J. S. Bacha su kompozicija od trideset i dvije varijacije napisane u jednostavnoj binarnoj formi. Bach se poslužio ornamentacijom, izmjenama metrike, ritma i harmonije, kanonima u različitim intervalima, gotovo svim tehnikama iz svoga repertoara.

Hay una Mujer Desaparecida je pjesma s cjelovitim notnim zapisom. Wolff je izjavio da kada je počeo pisati djela za glazbene instrumente, koristeći visinu tona a ne zvukove, sve odlučio precizno zapisivati. Želio je i da njegova glazba bude konvencionalnija ne bi li se približila široj publici. No čak je i sam priznao kako je ta glazba bila ekscentričnija nego ikad prije. Kao što koordinacije i upute u njegovim ranim djelima vode do neočekivanih jukstapozicija i korelacija, tako i Wolffove kompozicije s punim notnim zapisom bilježe iste ekscentričnosti i nelogične sekvence. Jedna se dionica ne nastavlja na sljedeću ni u kakvom logičnom nizu. Sve se odvija jedno za drugim na gotovo istovjetan način kao u njegovim koordinacijskim djelima. Što skladatelji postaju političniji, to njihova glazba biva sve manje eksperimentalna. Usredotočeni su na političku ideju, a ne na intrinzičnu ili estetsku vrijednost same glazbe. Glazba govori o nečemu drugom, nečemu što je izvan estetske domene. No postoje i oni koji posve dovode u pitanje estetsku domenu tvrdeći da je sva glazba politična, te da, ako i niste politični, podržavate status quo.

 

Prijevod: Miona Muštra

Prijevod poglavlja Glasovi iz knjige Alvina Luciera: Music 109. Notes on Experimental Music (2012.) objavljen uz dozvolu Wesleyan University Pressa  koji pridržava sva prava.

Objavio/la martina.kontosic [at] kulturpunkt.hr 31.12.2020

VEZANE VIJESTI

Kontinuitet diskontinuiteta

Piše: Davorka Begović
Kao glavno obilježje šireg razvoja eksperimentalne glazbene scene od 70-ih do danas nameće se upravo diskontinuitet, toliko imanentan ovdašnjim društvenim prilikama i kulturnoj politici.

Inovativne umjetničke poetike

Razgovarao: Vatroslav Miloš

S Davorkom Begović, voditeljicom Muzičkog salona Kulture promjene SC-a, razgovarali smo o nadolazećem Izlogu suvremenog zvuka.

Prostor za interdisciplinarno istraživanje zvuka

Piše: Dijana Grubor

Zvučni program Touch Me festivala omogućio je nasušno potrebnu prezentaciju praksama na razmeđu eksperimentalne glazbe, sound arta, performansa i znanstvenog istraživanja.