Gledam li Zemlju iz zraka, ne vidim granice, vidim žicu | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Gledam li Zemlju iz zraka, ne vidim granice, vidim žicu

Dokumentarni film “Žica” propitkuje ideju žilet-žice na hrvatsko-slovenskoj granici iz sveobuhvatnosti perspektiva, no s jasnim upozorenjem budućnosti kakvu nam takve prakse donose.

Piše: Dora Sivka

Stil iz dokumentarnog filma Žica Tihe K. Gudac.

  • A
  • +
  • -

Koncept državne granice vrlo je plodan centralni motiv za filmsko istraživanje. Granica je dijalektička slika, istovremeno mjesto spajanja i odvajanja, pripadanja i nepripadanja; mjesto susreta s drugim, tuđim, kao i obrane i zaštite našeg. Sve te težnje supostoje u granici. Fraza “gledam li Zemlju iz zraka, ne vidim granice” drži vodu – većina granica su zelene granice, često jedinstven krajolik podijeljen imaginarnom linijom. Ili prirodnom, kao u slučaju rijeke Kupe koja je zajednička i Hrvatskoj i Sloveniji, a istovremeno ih dijeli na dvije države. Za razliku od graničnih prijelaza, čistih birokratskih punktova, zelene granice pišu priče. Tu parovi vode ljubav ispod mostova, prijateljska sela održavaju veselice u spomen svoje sloge, a netko hrabro ili nasmrt preplašeno pokušava prijeći neopažen. Ako zelena granica pretpostavlja imaginarnu liniju, postavljanje žice na nju surovo je oprimjerenje njezinog koncepta, a ono nije romantično. Takva kruta materijalizacija granice narušava okoliš i društvene odnose, a ponekad ne samo da ne služi svojoj svrsi rješavanja problema zbog kojeg postoji, nego upravo odgađa pronalaženje pravog rješenja.

Temom granice bavi se dokumentarni film Žica redateljice Tihe K. Gudac, koji pažljivo navigira upravo obiljem tumačenja i odnosa prema žici na granici, nastojeći dati nepristran pregled situacije na terenu. Prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu 2021. osvojio je, između ostalog, i nagradu kritičara FIPRESCI. Uvodi nas u situaciju u lokalnoj zajednici, nakon što je 2015. slovenska vlada postavila preko 200 km žilet-žice uz rijeku Kupu i posred zelene granice Hrvatske i Slovenije, u svrhu sprečavanja tzv. ilegalnih migracija. “Žica” je originalno zamišljena kao jedna od šest epizoda TV-serijala Granice (Borderline), istoimenog projekta koji okuplja filmske ekipe iz Belgije, Litve, Slovenije, Bjelorusije, Švedske, Italije i Hrvatske, s ciljem promišljanja univerzalnih i lokalnih značaja granica u Europi. Iako je krenula od mikrorazine i reakcija lokalaca u odjednom žilet-žicom razgraničenom okolišu, u pet godina snimanja fokus hrvatske epizode, ujedno i samostalnog dugometražnog filma, silom prilike proširio se na neuralgičnu točku europskih i nacionalnih javnih rasprava – pitanje migracija. Upravo je obrana od tada neizražene prijetnje ilegalnih prelazaka bila argument za postavljanje žice. Kako su prelasci s vremenom postali učestaliji, tema se pokazala nezaobilaznom, kao što redateljica sama navodi. Pohvalno je što se odlučila ipak uhvatiti s njom u koštac jer bi izoliranje priče na “pitanje odnosa između dvije lokalne zajednice”, bez uključivanja šire teme koja izaziva burne polemike, većina vjerojatno okarakterizirala kao površan i kukavički pothvat. Ipak, u svojoj odlučnosti da se temom bavi, Gudac se opredjeljuje za opservacijski pristup. Ne pretpostavlja, ne docira, niti propituje dubinske motivacije svojih sugovornika, čime izbjegava mogućnost zaplitanja u moralna i ideološka pitanja. Fokus tako postaje pregled perspektiva, sa svim protuargumentima.

Stil iz dokumentarnog filma Žica Tihe K. Gudac.

Film je građen oko centralnog motiva granice obavijene žicom. Već prvim kadrom uspostavlja se okvir, tekstualno se objašnjavaju pojmovi “Jugoslavija”, “Europska unija” i “Schengen”. Te formalne, političke strukture misaono nas smještaju u granice ove priče. Drugi kadar podcrtava taj naum: isti šumski, gorski okoliš presječen rijekom vizualno i tekstualno postaje teritorij, odjeljuje se na dva politička entiteta: Sloveniju (bivša Jugoslavija, EU, Schengen) i Hrvatsku (bivša Jugoslavija, EU, van Schengena). Tu leže vrata Tvrđave Europe. Ovakvim apostrofiranjem daje se do znanja da su ove nadstrukture nadređene mišljenjima, idejama i iskustvima koje će tijekom filma iznijeti različiti sugovornici. Te strukture postavljaju ili ne postavljaju žilet-žicu, ona je njihov alat.

Gudac se u izlaganju fokusira na odnos tri grupe aktera prema centralnom motivu žice. Upoznajemo one koje žicu priznaju, one koji je negiraju, te one koji je prelaze. Redateljica pritom svakoj perspektivi daje podjednako prostora, nastojeći snimiti zaticajne prizore, puštajući da sudionici i njihova svakodnevica sami osvijetle pluralnost odnosa prema istom fenomenu.

Stil iz dokumentarnog filma Žica Tihe K. Gudac.

Prva skupina lokalaca prihvaća žilet-granicu. U njoj vide nužnost i sigurnost jer se, potaknuti vlastitim obiteljskim traumama o nasilnim egzekucijama iz 2. svjetskog rata, boje slične sudbine od strane, prema njihovim riječima, “islamskog radikalizma”. Oni podržavaju žicu, pomažući joj u efektivnijem obavljanju posla vlastitim nadziranjem i “gonjenjem migranata”, s naznakom da se sami ne libe nasilnijih metoda. S druge strane, postoje i oni koji inspiraciju crpe iz granice kao mjesta susreta. Koriste je kao lajtmotiv za različite sportsko-kulturne događaje poput plivačkih utrka po schengenskoj granici nasred Kupe ili simboličnim susretima na mostovima. Njihova vizija sloge ograničena je pritom na dva naroda, Slovence i Hrvate, uz naznake da se slažu s aktivnostima policije kao i s, ako ne estetikom, onda funkcijom žice.

Druga skupina lokalaca aktivno negira smisao žice, bilo iz perspektive osobne koristi ili ideoloških načela. Tako jedan dio smatra da žica samo nagrđuje okoliš i šteti lokalnom turizmu te se ne boje za vlastitu sigurnost, nego za gubitak poslova. Za drugu grupaciju odbijanje žice baština je antifašističke Slovenije i Hrvatske. Zanimljivo je pritom kako obje grupe, i prva koja prihvaća i druga koja negira žicu, svaka iz svoje vizure vuku historijske paralele sadašnje situacije s najnotornijim periodom europske povijesti, fašizmom. U svojem općem neslaganju oko nužnosti žice slažu se u jednoj stvari – stanje je alarmantno. Nije ni čudo, FRONTEX, europska Agencija za graničnu i obalnu stražu, od svog osnutka 2004. godine i tadašnjeg budžeta od 6 milijuna eura, u 2019. je na raspolaganju imao 333 milijuna, da bi se u 2020. popeo na 460 milijuna. Žica je pritom rudimentaran oblik “zaštite”, EU kontinuirano ulaže u novu opremu: 5 metara visoke zidove, zvučne topove, sve do posebnih kamera na grčko-turskoj pograničnoj rijeci Evros, koje prodiru kroz lišće i pronalaze one koji se skrivaju u grmlju. Sve s ciljem daljnjeg utvrđivanja svojih vanjskih granica i odvraćanja ljudi bez obzira na razloge dolaska.

Stil iz dokumentarnog filma Žica Tihe K. Gudac.

Treću skupinu koju Gudac prezentira čine upravo ti ljudi i njihova perspektiva ne-lokalaca, onih koji žicu prelaze. Način prikazivanja ovdje se s pravom mijenja. Umjesto zaticajnih kadrova i neformalnijih intervjua kakve viđamo s prve dvije skupine, migrantima ne vidimo lica. Njihove perspektive upoznajemo kroz voice-over i kadrove praznih šuma, cesta, rijeka i noći. Okoliš, iako je jednak, ovdje nije pitom niti u službi života, dokolice i turizma. U ovom je slučaju on prepreka i zadobiva zloslutni predznak, pojačan suptilnim, ali napetim soundtrackom u pozadini. Suočavamo se s iskustvima prelaska divljih teritorija i granica kakve rijetko kad imamo priliku čuti iz prve ruke. Voiceover i kadrovi okoliša u službi su zaštite identiteta osoba, ali su i simbolički odabir – činjenica je da ljude koji prelaze granice ne vidimo, ne upoznajemo, udaljeni smo od njihovih iskustava i njihove strane priče. Oni predstavljaju apstraktnu prijetnju, za kakvu se rijetko može roditi iskrena zabrinutost ili empatija, koja samo ponekad ostavlja tragove svog prolaska u obliku odbačene odjeće ili pomaknute žilet-žice.

Ova namjera potvrđena je jednim umetnutim dijelom, koji nas vodi na hrvatsko-bosansku granicu. Ako je u fokusu slovensko-hrvatske žilet-žica, u slučaju granice s Bosnom i Hercegovinom to su obližnji izbjeglički kampovi. Bosna je hotspot gdje trenutno boravi oko 8000 osoba. Iz Bosne migranti ne prelaze, ondje ostaju zatočeni. Zbog toga ih u ovom dijelu filma i upoznajemo, Gudac im prikazuje lica, jer suprotno od situacije na gornjoj granici, vrlo su vidljiva pojava. Posrijedi je humanitarna kriza. Žive u napuštenim kućama i improviziranim kampovima, ponekad uz pomoć osoba poput mještanke od mila zvane “mama”, koja im iz solidarnosti i empatije pomaže pri njihovom putu ili ostanku, kuhajući, pričajući s njima i slušajući ih. Oni su siročad i njezina djeca, a ona je njihova majka, figura koja pruža bezrezervnu, razumu ponekad i neshvatljivu podršku.

Stil iz dokumentarnog filma Žica Tihe K. Gudac.

Sve ove perspektive Gudac prihvaća jednako otvoreno, dajući im prostora, ali ih i kontrastirajući montažom. One su naracijski isprepletene tako da nijedna previše ne dominira, već se upotpunjuju i zrcale. Kada vidimo prisno ozračje prijateljske i zabavne utrke dvaju naroda posred Kupe, u sceni nakon osjetimo prestravljenost migranta koji istu rijeku nekako mora prijeći, progonjen policijom. Nakon što shvatimo pogubne uvjete prelaska granice, u idućem kadru suočavamo se s činjenicom o ukradenom čamcu i provaljenim kućama. Takvim nizanjem scena i sekvenca, svojom nam unutarnjom logikom koja ne zazire od sukoba perspektiva, Gudac poručuje da je ovo kompleksno pitanje koje nema jednostavnih rješenja. Pritom bez obraćanja s visoka, već na primjeru iskustva svojih sugovornika uspijeva osvijetliti probleme i prakse koje europske inicijative, kao i lokalna inicijativa Dobrodošli!, ističu kao nužne za spoznati. To su nasilan tretman izbjeglica od strane policije, protjerivanja, tzv. pushbackovi, zastrašivanja, kriminalizacija solidarnosti, gubitak života na migrantskim rutama... Ono što nedostaje da bi upotpunilo priču jest aktualni politički kontekst, no on je toliko krhak i razjedinjen da je vjerojatno bilo mudro ostaviti ga po strani. Na ovaj način, iako ne saznajemo koji je trenutno stav političkih nadstruktura iz početnih kadrova, film dugoročno neće zastarjeti, ostat će presjek silnica jednog lokaliteta koji lako poprima univerzalne tonove.

Stil iz dokumentarnog filma Žica Tihe K. Gudac.

Zbog svega rečenog, u moru audiovizualnih diskusija o ovoj temi, Žica je relevantno ostvarenje. Gudac je uspjela napraviti film koji se ne vodi unaprijed zadanim idejama, već prvenstveno sluša i pušta da ga priče oblikuju. Iako se ne opredjeljuje za jednu od perspektiva, odabirom izjava i kadrova nameće nam zaključak. Zadnja scena u tišini nas suočava s odjećom, obućom i potrepštinama ostavljenim i razbacanim po praznoj šumi, uz bodljikavu žicu. Kako je autorica namjeravala krenuti iz intimnijeg fokusa dviju lokalnih zajednica, ali je razvoj situacije nametnuo širi okvir, tako će i budućnost oblikovana klimatskim promjenama i nestabilnim geopolitičkim situacijama nametnuti stav prema migracijama kao ključno pitanje budućnosti Europske unije, pa i svijeta. Procjenjuje se da će do 2050. godine između 50 i 250 milijuna ljudi morati napustiti svoje domove i zemlje, kako zbog prirodnih nepogoda, tako i zbog tzv. sporonastupajućih katastrofa, poput dugotrajnih suša, dezertifikacije, podizanja razine mora, propadanja usjeva i nedostatka pitke vode. Sve to treba pridodati ostalim političkim, vjerskim i inim razlozima za izbjeglištvo. Zaključak je jednostavan: pitanje migracija nećemo riješiti bodljikavom žicom. Dok god nema sigurnih puteva te se onemogućava pristup sustavu azila i krše međunarodni propisi, ljudi će biti prisiljeni prelaziti granice nezakonitim putevima, riskirajući vlastite živote u potrazi za sigurnošću.

Žica to intuitivno poentira. Osjećaj koji u svojih 75 minuta izaziva jest svojevrsna bezizlaznost i neodrživost trenutne situacije. Izaziva je kombinacija činjenica da će po pitanju migracija situacija pogoršati, a pribjegavanje quickfix “rješenjima” poput žice samo odugovlači prijeko potrebni razgovor o temeljnom pitanju, koje svatko sebi mora postaviti. To je pitanje za svakog EU diplomata, svaku političarku u parlamentu, nacionalnom ili europskom i svakog člana i članicu bilo koje suverene države. Pitanje je: tko smo i tko želimo biti? Ožičena Tvrđava Europa ili dom za sve ljude u potrebi?

 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Objavio/la martina.kontosic [at] kulturpunkt.hr 20.08.2021

VEZANE VIJESTI

Dramaturški potencijal granice

Razgovarala: Ivana Pejić

O dokumentarnom serijalu Borderline, prvom TV omnibusu podržanom u sklopu Potprograma MEDIA Programa Kreativne Europe razgovaramo s Martinom Petrović i Tihom K. Gudac.

Dospjeti u zemlju, izrasti iz zemlje

Piše: Maja Flajsig

Izložba The Passage, realizirana u suradnji Selme Banich, Marijane Hameršak i kolektiva Žene ženama, obilježava živote žrtava okrutnog režima na granicama Europske unije.

Nevidljivo nasilje granice

Piše: Matko Vlahović

Oportuna nezainteresiranost institucija i šutnja šire javnosti proizvodi nevidljivi režim sadističkog nasilja i sistemskog protjerivanja izbjeglica.