Glumci prepušteni sebi samima | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Glumci prepušteni sebi samima

Predstavu Konstelacije, premijerno izvedenu na Osječkom ljetu kulture, obilježavaju dobre glumačke izvedbe, ali i nedostatak angažmana na dubljem promišljanju cjeline.

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

FOTO: Osječko ljeto kulture

Iako je iznikla iz jedne vrlo skromne zamisli nazvane Ljeto u Tvrđi, manifestacija Osječko ljeto kulture razvila se, uistinu, u središnji kulturni događaj ovoga grada. Riječ je o festivalu koji prikazuje kazališne, glazbene, likovne, književne i filmske sadržaje na ambijentalnim pozornicama Osijeka. Tijekom 18 godina mijenjao je organizacijske strategije, lokacije, partnere, izbornike, proračunske iznose, a njegovoj popularnosti najvećim je dijelom pridonijela činjenica kako je ulaz na sve programske sadržaje besplatan. 

Ovogodišnji OLjK nastavio je ovu praksu, ali istovremeno je potvrdio izostanak bilo kakve strateške ili programske platforme po kojoj bi se, nakon gotovo dva desetljeća trajanja, profilirao u prepoznatljiviji ili upečatljiviji kulturni festival. Naime, proteklih smo godina bili svjedoci različitih koncepcijskih pokušaja profiliranja OLjK-a; programe su birali stručni izbornici, odnosno koordinatori (kazališni redatelji, glazbenici, filmaši i književni kritičari), u prvoj petoljetki ustrajavalo se na međunarodnim gostovanjima, a kasnije i festivalskim partnerima da bi 2010. te dvije prakse zaživjele u nastupima gradova prijatelja i izboru lutkarstva kao programske osovine samoga festivala. Ta se ideja posljednjih godina svela isključivo na predstave susjednih zemalja uz izuzetak glazbenog programa koji je ove godine osigurao nastup zborova iz Ukrajine i Poljske. Nadalje, festival je prvih deset godina trajao tri tjedna (u prvim izdanjima 23 dana) da bi se od 2011. trajanje smanjilo na 18, a potom i 15 dana koliko traje i danas. Srećom, broj programskih naslova uglavnom se kreće oko slične brojke, ali u ovom kraćem razdoblju češće dolazi do preklapanja sadržaja (dakle i težih gledateljskih izbora) dok se ideja o umjetničkoj profilaciji manifestacije napustila kao da nikada nije ni postojala.

Ovogodišnji je OLjK šarolik, ali u njegovoj organizaciji teško je uočiti bilo kakvu koncepciju izuzev one po kojoj se odabiru dostupni naslovi, uobičajeni gosti i domaća imena. U tom slučajnom mišungu moguće je, naravno, pronaći zanimljive sadržaje, ali u umjetničkom smislu izostanak kulturne strategije svakako je korak unazad nakon ambicioznih i kvalitetnih izdanja kakva smo mogli vidjeti ranijih godina. I ove su godine izostale nagrade najboljim ostvarenjima što zapravo logički proizlazi iz prethodne tvrdnje o programu bez prave koncepcije. Ono što, s druge strane, nije izostalo ni ove godine dugi su redovi posjetitelja i gotovo jednosatna čekanja za mjesto u gledalištu – upravo je ta recepijentska masovnost ono što OLjK i ove godine čini središnjim – maliciozni bi rekli i jedinim – respektabilnijim kulturnim događajem u Osijeku. Doduše, spomenuti su kilometarski redovi gledatelja naslijeđen problem prošlogodišnjih izdanja koji se, eto, nije pokušao riješiti ni ove godine (prethodnih su godina postojale ulaznice za događaje koje su se trebale podići prije samih događanja, ali nakon određenih kritika od toga se odustalo), a neki promišljeniji izbor šire lokacije vjerojatno bi dugoročno dokinuo kritike ovoga predznaka i OLjK-u vratio i onu kritičnu masu posjetitelja koji u dugom stajanju iza ljepljive vrpce vide ponižavajuću praksu koja ih trajno udaljava od ovoga festivala.

Usredotočimo li se samo na program, i to kazališni koji je redovito najposjećeniji, ustanovit ćemo kako je 18. OLjK, uz spomenuta gostovanja, ponudio tri premijerna izbora; uz uobičajene premijerne naslove Hrvatskog narodnog kazališta i Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, izvedena je i praizvedba Konstelacije u produkciji Gradskih galerija Osijek. Upravo se spomenuti naslov uspješnog britanskog dramatičara i scenarista Nicka Paynea čini najzanimljivijim programskim iskorakom jer je riječ o maloj sceni i mobilnoj duodrami kakve osječkom teatarskom prostoru nasušno nedostaju. Dodamo li tome činjenicu kako je predstava izvedena u prostoru Barutane koji, unatoč svojoj zvučnoj i scenskoj atraktivnosti, kao i neobičnosti, i dalje ostaje gorući mrtvi kapital osječke scene i poligon jezičave proračunsko-birokratske igre, jasno je kako je riječ o događaju koji u sebi sažima potencijal kakav ovaj grad već dugo naslućuje i priželjkuje.

Konstelacije su suvremena komorna drama koja je s velikim uspjehom premijerno izvedena 2012. u Londonu, jednako je zapaženo prošla na Broadwayu, a 2016. postavljena je i u beogradskom Ateljeu 212. Svojedobno je planirana i ekranizacija, no od nje se odustalo. Režiju hrvatske praizvedbe potpisuje Aida Bukvić dok je dramaturginja Marijana Fumić. Komad prati dvoje likova, kozmologinju Olgu i pčelara Vladimira, koji prolaze ključne trenutke svoga života (prvi susret, spoj, raskid, vjenčanje, bolest) u svojevrsnim kratkim rezovima pri čemu pričaju priču o slučajnosti, slobodnom izboru, mogućnosti i beskonačnosti.

Naime, Payne u potpunosti ogoljuje sadržajnu materiju odabirući reprezentativne dramske silnice i pojednostavljujući priču kako bi ju učinio slojevitom u zahtjevnoj dramaturškoj strukturi. Konstelacije zapravo donose razgovore dvoje ljudi koji se događaju u simultanosti vremena, točnije svemira, pri čemu njihovi dijaloški fragmenti čine isječke moguće zbilje koja se događa na nekoliko razina. Jasnije rečeno, Olga i Vladimir izvode situacije koje su u osnovi vrlo slične, razmjenjuju riječi koje su u različitim verzijama mogli izgovoriti u nekom trenutku, na nekom mjestu i u nekim okolnostima.

Dijaloški ovo je vrlo gust i složen tekst; on furiozno izmjenjuje mikrosvemire likova, cijeli panoptikum njihovih emocija, misli, odluka i želja te je kao takav platforma za jednu punokrvnu i brzu glumačku igru koja u samo sat vremena sažima beskonačne nizove naših potencijalnih života. Mogli bismo reći kako Konstelacije predstavljaju susret Paynove ideje o istovremenosti i Leskovarove misli na vječnost jer je njihova projekcija multisvemira kao goleme knjige u koju su inskribirani svi naši počinjeni i zamišljeni "grijesi" jednako intrigantna i svježa bez obzira na leksičku i stilsku tkanicu koja ih razlikuje.

Potentan i "medonosan" dramski predložak u hrvatskoj je praizvedbi i osječkoj premijeri, ipak, pretvoren tek u korektnu dramsku predstavu. Olga Pakalović i Vladimir Posavec-Tušek igraju dobro, usredotočeno i jasno, no ništa više od toga. Njihove dijaloge ne prate emotivni meandri, brza izmjena fokusa ili nepodijeljena gledateljska pozornost, a upravo je to ono što ovakav dramski komad čini poslasticom između mainstream konfekcije. Njihova je suigra uredna, ali bez kemije (koja je svoj vrhunac trebala imati u plesnoj sceni u kojoj se pojavila tek u obliku iskre i odmah nestala), školski pravilna, ali bez opipljive emocije, dijaloški precizna i okretna, ali bez onog sastojka s kojim bi se gledatelj trebao saživjeti.

I teško se oteti dojmu kako su oni za to krivi; njihova igra jednostavno nije redateljski razrađena niti dublje mišljena zbog čega se stječe dojam kako cijela predstava počiva isključivo na njihovim osobnim interpretacijama likova i situacija, bez pravog redateljskog angažmana Aide Bukvić. Osječke Konstelacije doimaju se kao predstava nastala na brzinu kojoj nedostaje zajedničkog rada, razigravanja i, ponajviše, vremena provedenog u složnom promišljanju cjeline. Bez toga, ona je tek korektna izvedba odličnog teksta i glumaca čija darovitost nadmašuje njihov osječki nastup. Ona je, zapravo, u potpunosti svedena na glumačke izvedbe jer su svi ostali elementi prigušeni ili tek funkcionalni. To se odnosi na scenografiju kojom dominiraju košnice, svjetlosne izmjene (Tomislav Kobia) koje naglašavaju izmjenu situacije i podcrtavaju simultanitet kao provodni motiv te scenski pokret (Blaženka Kovač Carić) koji je kukavički ustuknuo pred složenom dijaloškom konstrukcijom. 

Osim toga, ovo je predstava neizvjesne budućnosti. Nastala je u produkciji kulturne ustanove koja se primarno bavi izložbenim aktivnostima, a unatoč mobilnosti i "jednostavnosti" za sada joj je osigurano tek gostovanje u Teatru Exit. Ipak i unatoč svim spomenutim manjkavostima, ona je još uvijek znatno bolja predstava od većine onih koje možemo gledati na institucionalnim osječkim daskama. Progovara o univerzalnim ljudskim problemima, zadire i promišlja dublje od svakodnevice, njezina je vrijednost mjerljiva umjetničkim parametrima, odigrava se u inspirativnom scenskom prostoru i nudi solidnu glumačku igru. Dodamo li tome činjenicu kako troškovi njezine produkcije čine tek neznatan dio ovogodišnjeg proračuna OLjK-a, jasno je kako upravo ona predstavlja koncept koji bi osječki kazalištarci u budućnosti trebali razvijati. Konstelacije nisu sjajna predstava, ali su dobar i pošten dramski komad koji ne prodaje praznu megalomaniju ili pretenciozne akvizicije, te su kao takve primjer kulturnog djelovanja koji bi trebalo njegovati ne samo u vidu programskih sadržaja ljetnog festivala, već i kao umjetnički koncept željene i kvalitetnije kazališne budućnosti.

Što se pak Osječkog ljeta kulture tiče, njegovi izgledi za budućnost nisu upitni. Dok god masovnost bude zaštitni znak ove manifestacije, ona se neće uhvatiti u koštac s koncepcijskim i sadržajnim preinakama, a moto "za svakoga ponešto" održavat će njezin kontinuitet bez većih strateških intervencija. Za umjetničku profilaciju ili intrigantniju programsku konstelaciju, čini se, ipak treba pričekati dolazak smjelije i eminentnije organizacijske ekipe.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 16.07.2018

VEZANE VIJESTI

Vrijedan plod kreativnog entuzijazma

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Svojim trećim izdanjem Filmska RUNDA je pokazala da polako izrasta u sve dojmljiviji i značajniji kulturni događaj u Osijeku.

S onu stranu zajedničkog očaja

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Izložba X Pozicija Kristine Marić ocrtava umjetnički senzibilitet raskošan u paradoksu između ekstrovertiranog izvedbenog dijaloga i tankoćutnog unutrašnjeg monologa.

Tjedan tradicionalne alternative

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović

Radovi Marka Jovića i Nike Mihaljevića ukazuju da je programu osječke Barutane u ovom trenutku nužan oštriji zaokret ka suvremenim umjetničkim praksama.