Govor mržnje je posljedica deinstitucionalizacije | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Govor mržnje je posljedica deinstitucionalizacije

S Paolom Mancinijem razgovarali smo o izazovima nove medijske digitalne ekologije koju odlikuje pluralizam, ali i manjak institucionalne regulacije i uredničkih odgovornosti.

Razgovarao: Josip Brković
  • A
  • +
  • -

Agencija za elektroničke medije u suradnji s časopisom Medijska istraživanja i HAZU-om organizirala je 16. i 17. rujna 2021. konferenciju naziva Komentari, govor mržnje, dezinformacije i regulacija javne komunikacije. Događaj se fokusirao na analize digitalnog javnog prostora kao prostora demokratskih sloboda, ali i prostora dezinformacija i lažnih vijesti te govora mržnje i drugih oblika diskriminirajućeg govora. Jedan od glavnih govornika na konferenciji bio je i Paolo Mancini, redoviti profesor na Odsjeku političkih nauka Sveučilišta u Peruggi, autor mnogih knjiga i članaka iz područja komunikacijskih znanosti. Knjiga koju je 2004. napisao zajedno s Danom Hallinom, Usporedba medijskih sustava: Tri modela medija i politike seminalno je djelo u polju komparativnih istraživanja medijskih sustava. Njegovo izlaganje odnosilo se na deinstitucionalizaciju i novu digitalnu ekologiju u području medija, koju odlikuje medijski pluralizam, ali i manjak institucionalne i kulturne regulacije i uredničkih odgovornosti. 

U Usporedbi medijskih sustava Hallin i Mancini uveli su nekoliko novih koncepata analize "starih" medija – tiska, radija i televizije. Razvili su tri komparativna modela prema kojima je bilo moguće svrstati medijske sustave zapadnih demokracija u liberalni model, demokratsko-korporativni model i polarizirano-pluralistički model. Modeli su izrađeni prema stanju medijske industrije, stupnju profesionalizacije novinarstva, ulozi države u medijskom sustavu te političkom paralelizmu – oblicima veza između političkih aktera i medija, u kojima mediji odražavaju stvarne političke podjele. Pritom je uočena tendencija starih medija prema konvergenciji u liberalni model (SAD, Velika Britanija) u svim zapadnim demokracijama, a što se prvenstveno odnosilo na prevlast tržišno dominiranih medijskih sustava. U praksi je to značilo profesionalizaciju novinarskog zanimanja, opadanje partijskih utjecaja i snažnu komercijalizaciju medijskih sustava. No onda se dogodila digitalna revolucija medija… 

Povodom njegova zagrebačkog predavanja s Paolom Mancinijem razgovarali smo o izazovima opadanja utjecaja društvenih institucija poput države, političkih partija i medijskih organizacija na medijske sustave koji nastupaju uslijed tehnoloških promjena. 

 

Govoreći o deinstitucionalizaciji medijabiste li rekli da, u kontekstu fragmentacije medijskog polja, postoji previše medijskog pluralizma? Po čemu se medijski pluralizam i fragmentacija medija međusobno razlikuju u novim medijskim sustavima?

Fragmentacija je dio deinstitucionalizacije. Je li fragmentacija po sebi loša? Ne bih rekao da je, ali svakako predstavlja nove izazove za novinarski rad. Koja bi onda bila uloga novinara u tako fragmentiranom svijetu? Dobivanje novih informacija na terenu nije toliko teško, koliko je teško odabrati vijesti. Želim reći da u fragmentiranom svijetu, u deinstitucionaliziranoj medijskoj ekologiji, novo mjesto za profesionalne novinare može biti odabir vijesti, onih vijesti koje su važne. Ogroman broj vijesti kruži javnim prostorom: koja je važna, koja nije važna? To može biti posao novih novinarskih profesionalaca – selekcija. Ne želim reći da je fragmentacija loša. U osnovi ne vidim razliku između pluralizma i fragmentacije. Fragmentacija jest pluralizam.

U svom istraživanju pisali ste o medijskoj konvergenciji zapadnih medijskih sustava prema liberalnom modelu. Biste li rekli da postoji neka nova vrsta konvergencije kada je riječ o novim medijima? Postoji li mogućnost neke vrste transnacionalne konvergencije kada govorimo o modeliranju i komparativnoj analizi medijskih sustava?

Bit ću iskren – knjiga Usporedba medijskih sustava: tri modela medija i politike napisana je 2004. godine. Nisam siguran da bismo danas u knjigu napisali poglavlje o konvergenciji. Barem ga ne bismo napisali na isti način. Nisam siguran postoji li konvergencija danas. Na primjer, mislili smo da različiti novinarski modeli idu prema komercijalnom modelu, liberalnom, odnosno američkom modelu. Danas vidimo da američki model ide u obrnutom smjeru. Američki model postaje stranački, postaje sve polariziraniji – sve je bliže polariziranom pluralističkom modelu. Konačno, konvergencija više nije prema liberalnom modelu, već je konvergencija prema nečem drugom – prema fragmentaciji. Dakle, danas ne bismo pisali poglavlje o konvergenciji kako smo ga napisali 2004., u tom poglavlju nismo razmatrali posljedice novih medija. Moramo ažurirati knjigu. Svijet se promijenio, razvili su se novi mediji, a situacija je potpuno drugačija. Ne zaboravite da smo knjigu počeli pisati 1997., a završili je 2004. Sjećam se da su se 1997. godine pojavila prva osobna računala u široj upotrebi pa novi mediji i digitalna revolucija tada još nisu bili oblikovani.

U članku Usporedba medijskih sustava i digitalno doba iz 2020. napisali ste kako je govor mržnje znak društvene polarizacije. Može li govor mržnje biti analitička postavka istraživanja polarizacije novih medija? Može li biti dio novog istraživačkog modela medijskih sustava? 

Rekao bih da je govor mržnje proizvod, a ne dimenzija iz koje se može pokrenuti studija. Govor mržnje je posljedica polarizacije, a također je i posljedica deinstitucionalizacije. Ako kontrola ne postoji, ako nitko nije odgovoran ni za što napisano ili rečeno u novim medijima, govor mržnje postaje sve rasprostranjeniji. Vrlo sam skeptičan prema mogućnosti regulacije jer u ovoj novoj medijskoj situaciji činjenica je da govor mržnje na neki način postaje pravilo. Nema kontrole i pitanje je kako je uopće može biti.

U svojoj prezentaciji rekli ste kako se nadate da ljudi mogu razviti određenu razinu osobne odgovornosti kada je riječ o proizvodnji sadržaja za nove medije. Tko bi bio odgovoran za razvoj takvih osobnih odgovornosti na sustavnoj razini?

To može biti jedna od dužnosti tijela poput onog koje je organiziralo ovaj sastanak [konferenciju Komentari, govor mržnje, dezinformacije i regulacija javne komunikacije, u organizaciji Agencije za elektroničke medije, op.a.]. Ali isto tako, odgovornost je na školama i sveučilištima da razviju tu individualnu odgovornost, jer činjenica je da za odluku o distribuciji nekog sadržaja moram razgovarati sam sa sobom u novoj situaciji – nemam s kime o tome razgovarati, to je moja vlastita odluka koja ima veze s mojom osobnom odgovornošću.

Uloga nacionalnih država u medijskim sustavima se promijenila razvojem novih medija. Može li država biti regulator novih medija? Uspješan regulator?

Ne, ne. U Australiji imamo primjer zakona u kojem društvene mreže moraju plaćati lokalnim medijskim organizacijama za poveznice na vijesti, imamo primjer Francuske u kojoj najveće digitalne korporacije imaju rok od 24 sata za uklanjanje sadržaja koje vlasti označe govorom mržnje, ali u isto vrijeme mislim da su transnacionalne institucije te koje su dužne regulirati. I čvrstog sam uvjerenja da, na primjer, Europska unija može imati vrlo važnu ulogu u regulaciji jer ona okuplja nacionalne države na jednom mjestu. Primjerice, moć Italije u odnosu na Facebook vrlo je slaba. Facebook ima proračun veći od onog cijele države Portugal. Pojedine zemlje same za sebe nemaju moć pregovaranja s takvim korporacijama, ovo je transnacionalno pitanje. Pogledajte Bidenov prijedlog o dodatnom oporezivanju korporacija – to je postignuto međudržavnim naporima, to nije uspjeh jedne države.

Pisali ste o političkom paralelizmu i koristili ga kao koncept u analizi medijskih sustava. Može li ovaj koncept biti od pomoći kada analiziramo odnose Facebooka, Googlea i sličnih medijskih korporacija s nacionalnim ili transnacionalnim političkim silama?

Ne, mislim da ideja političkog paralelizma, a bit ću oštar, u novoj digitalnoj ekologiji nema mjesta kao koncept. Kao što ste rekli, sustav je sve fragmentiraniji. Kako možemo govoriti o političkom paralelizmu kad se suočavamo s masom pojedinaca koji nisu organizirani? Ideja političkog paralelizma dio je postojanja organizacije na strani medija (novine, televizija) i na strani politike, političkih stranaka. Činjenica je da na oba polja, u politici i medijima, organizacija postaje sve slabija. Koncept političkog paralelizma je stari koncept. Može se primijeniti na "stare" medije (legacy media), ali nakon razvoja novih medija, ne znam koliko bi politički paralelizam mogao biti koristan kao koncept.

Biste li sebe nazvali optimistom ili pesimistom kada je riječ o novim medijima općenito?

Mislim da trebamo promišljati društvo u novim okvirima. Rekao bih da sam pesimist kada je riječ o regulaciji. Sve će teže biti regulirati fragmentirani, individualizirani svijet medija. To je sigurno. Sve se više moramo oslanjati na individualnu odgovornost.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 05.10.2021

VEZANE VIJESTI

Maskiranje stvarnih odnosa moći

Piše: Matko Vlahović
Recentne rasprave o reguliranju tehnoloških korporacija jedan su u nizu primjera kako suvremeni diskurs o tehnologiji mistificira upravo one probleme koje želi razjasniti.

U sudaru s govorom mržnje, sloboda govora gubi

Piše: Antonija Letinić
Na okruglom stolu pod nazivom "Govor mržnje - odgovornost medija", prisutni su se govornici složili kako dobar zakonodavni okvir nije dovoljan, već je puno važnija njegova primjena.

Privedite informirane!

Serija podcast emisija o govoru mržnje Mreže mladih Hrvatske donosi intervjue s Gordanom Vilović, Cvijetom Sentom, Monikom Pažur, Majom Munivranom Vajdom, Miom Biberović i Ivom Šulentić.