Grad kao utočište? | kulturpunkt

Grad kao utočište?

Borba za progresivna politička rješenja društvenog uključivanja koja bi poticala razvoj interkulturalnih zajednica preispituje gradove kao važne prostore otpora ksenofobiji.

Piše: Matko Vlahović
  • A
  • +
  • -

Integracija izbjeglica i osoba pod međunarodnom zaštitom u društvo domaćina je kompleksan, dugotrajan i dvosmjeran proces koji zahtijeva aktivnu participaciju, kako osoba pod međunarodnom zaštitom tako i domicilnog stanovništva. Upravo je zbog toga izgradnja smislenih institucionalnih okvira koji bi taj proces što bolje facilitirali sušto potrebna. Međutim, u Hrvatskoj ali i u brojnim drugim državama Europske unije ne postoji objedinjena i jednostavna praksa koja bi osiguravala da osobe pod međunarodnom zaštitom ostvare svoja ljudska prava ― štoviše, birokratizaciju sustava azila i integracije je teško ne promatrati kao sanitiziranu produženu polugu režima nasilja prisutnog na vanjskim granicama "Tvrđave Europe". 

Budući da su institucionalna rješenja na nacionalnim razinama u sve većoj mjeri politički instrumentalizirana te vođena više ili manje prikrivenom ksenofobijom, značajan teret za stvaranje humanog sustava integracije nerijetko leži na jedinicama lokalnih samouprava ― pogotovo onih s progresivnijom vlasti. Uloga gradova je tim veća zbog činjenice da osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom, kao i migranti općenito, bez obzira na njihov formalno-pravni status, svoje nove živote uglavnom pokušavaju uspostaviti u urbanim okolinama. Uzroci te privlačnosti gradova većinom se tiču relativno lakšeg rješavanja pitanja egzistencije i svakodnevnih potreba ― poput veće dostupnosti radnih mjesta i lakšeg zaposlenja, dostupnosti stambenog prostora, boljih etničkih, društvenih i kulturalnih mreža, anonimnosti, kao i veće razine društvenog prihvaćanja. Dakle, sve to apostrofira potrebu da se na razini municipalne politike razvijaju prakse koje bi olakšavale procese integracije i pogodovale izgradnji interkulturalnih društava.

Upravo se iz spomenutih razloga u posljednjih nekoliko godina u javnom diskursu raširio model gradova utočišta. Riječ je o konceptu koji dolazi iz specifičnog konteksta Sjedinjenih Američkih Država, a u najširim crtama označava niz mjera koje se mogu poduzeti na municipalnoj razini samouprave da bi se osobama iz trećih zemalja omogućila lakša integracija u društvo ili pak pružila minimalna zaštita od protjerivanja koje često provode državne institucije. Primjerice, nakon izbora Donalda Trumpa i njegovog proširenja ionako izuzetno karceralnog sustava represije migracija u SAD-u, gradovi su pokazali kao jedina mjesta gdje su se mogle sprovoditi koliko-toliko progresivne migracijske politike. S druge strane, također je važno držati na umu da jednostavno preslikavanje takvog modela u europski kontekst ponešto nespretno zbog čitavog niza institucionalno-pravnih razlika koji američkim gradovima omogućuju veću autonomiju spram federalne vlade. No potreba za pronalaženjem novih i zaobilaženjem ustaljenih praksi upravljanja migracijama itekako postoji, a gradovi se pojavljuju kao potencijalno važni prostori otpora.

Međutim, jako mali broj europskih gradova ima posebne mjere za uključivanje migranata u društvo. Primjerice, u posebno ranjivoj poziciji nalaze se takozvani iregularni migranti, tj. osobe koje nemaju određeni formalno-pravni status poput tražitelja međunarodne zaštite ili su pak taj status izgubili, a možda ga nikad ni nisu imali. Procjenjuje se kako je u Europi tri do četiri milijuna takvih osoba. Budući da nemaju formalno reguliran status, njihovi načini preživljavanja nerijetko leže izvan okvira legalnosti, a uz to su im pristup uslugama i ostvarivanje elementarnih prava gotovo u potpunosti onemogućeni. Kako navode autori i autorice preglednog članka Sanctuary Cities in Europe? A Policy Survey of Urban Policies in Support of Irregular Migrants, u istraživanju provedenom u 95 najvećih europskih gradova tek je 27 posto imalo neki oblik propisa koji se odnose na olakšavanje svakodnevnog života iregularnih migranata. Od onih koji imaju propise, većinom se radi o olakšavanju dostupnosti gradskih usluga, dok je samo pet gradova migrantima omogućilo dodjeljivanje posebnog formalnog statusa.

"U europskom kontekstu, gradovi ne traže samo rješenja za migrante koji nikada nisu dobili status boravka; nego se uglavnom susreću s migrantima čiji su zahtjevi za azil odbijeni, ali su ipak ostali. Primjerice, nakon takozvane 'izbjegličke krize' 2015./16., europske su zemlje odbile zahtjeve više od milijun tražitelja azila, ali je njihova stopa povrata bila znatno ispod 50 posto. Neki europski gradovi izravno se protive sve restriktivnijoj nacionalnoj politici prema iregularnim migrantima i odbijenim tražiteljima azila", zaključuju autori_ce članaka.

Kada je riječ o hrvatskom kontekstu, proces integracije osoba pod međunarodnom definiran je Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, koji je na snazi od 2018. godine. Osim što azilantima jamči određena prava ― pravo na spajanje obitelji, smještaj, obrazovanje, rad, zdravstvenu zaštitu itd ― Zakon predviđa i organizaciju raznih oblika potpore koje bi treble olakšati uključivanje u društvo. Ta pomoć podrazumijeva "izradu plana integracije za azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom s obzirom na njegove individualne potrebe, znanja, sposobnosti i vještine", kao i pružanje pomoći i nadzora pri izvršenju tog plana. No kako smo već i ranije pisali na Kulturpunktu, problem nije toliko u zakonskom okviru, već u načinu njegovog provođenja i dostupnosti institucija. U praksi veliki udio rada vezanog za uključivanje migranata u društvo ovisi o potplaćenom ili volonterskom angažmanu organizacija civilnog društva.

No osim zakonskim okvirom, procesom integracije upravlja se usvajanjem i provođenjem akcijskih planovima. Dosad su na nacionalnoj razini postojala dva plana ― za razdoblje od 2013. do 2015. godine te od 2017. do 2019. godine. Dok se još očekuje javna rasprava oko donošenje novog plana, Skupština Grada Zagreba je krajem siječnja usvojila Akcijski plan Grada Zagreba za integraciju tražitelja međunarodne zaštite i osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita za 2022. godinu, prvi takav operativni dokument na razini lokalne samouprave u RH. Plan je nastao u sklopu projekta Connection europske mreže gradova Eurocities. Radnu skupinu za izradu Akcijskog plana odabrala je prethodna gradska vlast, a javno savjetovanje se odvijalo tijekom prošlogodišnjeg lipnja i srpnja uz sudjelovanje organizacija civilnog društva koje se bave radom s azilantima.

Svojevrstan lajtmotiv novousvojenog plana je olakšavanje pristupa i informiranje o uslugama koje su u ingerenciji Grada. Konkretne aktivnosti podijeljene su u šest tematskih područja: socijalna i zdravstvena zaštita, učenje i obrazovanje, rad i zapošljavanje, jačanje lokalnih kapaciteta te međugradska i međunarodna suradnja. Tako je primjerice predviđena izrada mrežne stranice i tiskanje letaka na hrvatskom, engleskom, arapskom i farsi jeziku s informacijama o pravima i uslugama koje Grad osigurava tražiteljima azila i osobama s već međunarodnom zaštitom. Kao posebno značajan iskorak ističe se angažiranje prevoditelja i osoba koje će posredovati između gradskih institucija i azilanata. Upravo je to bio posao koji je dosad nerijetko ovisio o volonterskom radu i angažmanu kapacitetom ograničenih udruga civilnog društva.

Kao dobar iskorak ističu se i aktivnosti koje Akcijski plan predviđa za povećanje institucionalnog znanja o pravima azilanata. Primjerice, trenutno postoji veliki problem kod ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu jer liječnici u mnogim slučajevima nisu upoznati da troškove podmiruje nadležno ministarstvo umjesto HZZO-a, što nerijetko dovodi do odbijanja pacijenta. Unutar plana je zato predviđeno tiskanje letaka i njihovo slanje zdravstvenim ustanovama kako bi ih se upoznalo s procedurom. 

Za komentar o novom akcijskom planu zamolili smo Marijanu Hameršak, višu znanstvenu suradnicu na Institutu za etnologiju i folkloristiku te voditeljicu istraživačkog projekta ERIM. Hameršak je naglasila kako iz i historijske perspektive gradovi i lokalne zajednice imaju istaknutu ulogu u procesima integracije. U tom smjeru su išli i prijedlozi iz prošlogodišnje rezolucije Zagreb grad-utočište upućene novoj zagrebačkoj vlasti, a čije bi usvajanje podrazumijevalo da Grad izgradi konkretnu infrastrukturu ― poput kontakt centra i gradskog ureda u kojem je moguće zatražiti pomoć i savjete u vezi prijavljivanja za azil ― kako bi se osiguralo da na zagrebačkom "administrativnom teritoriju svi uživaju ista prava bez obzira na svoje porijeklo i administrativni status".

U tom kontekstu Hameršak je zaključila kako bi Akcijski plan Grada Zagreba za integraciju "samom činjenicom što je donesen, i to u uvjetima u kojima već godinama nemamo nacionalni akcijski plan za integraciju, ali zbog načina na koji je donesen, dakle, nakon otvorene javne rasprave povodom koje su s predstavnicima Grada Zagreba započeti razgovori o načelima i rješenjima iz rezolucije Zagreb grad-utočište, a posebice time što je u svojoj finalnoj varijanti uz osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita obuhvatio i tražitelje azila, mogao biti prvi korak na nelakom, ali nužnom putu stvaranja prostora slobode i sigurnosti za sve i u hrvatskom kontekstu. S obzirom da se akcijski plan o kojem je riječ odnosi na 2022. godinu, već će sljedeća, 2023. godina biti prilika da vidimo je li on to doista i bio, i je li to smjer u kojem će se Zagreb razvijati u budućnosti."

Kako ističu u Akcijskom planu u 2019. godini na razini države odobreno je tek 158 zahtjeva za azilom. Taj se broj dodatno smanjio u 2020. godini kada je odobreno 36 zahtjeva. Sveukupno je prema podacima MUP-a od 2006. godine, dakle od kada je formalno uspostavljen sustav međunarodne zaštite, pa do kraja prethodne godine odobreno 880 zahtjeva. Od osoba kojima je odobrena zaštita mnoge su već odavno otišle iz Hrvatske zbog nemogućnosti rješavanja osnovnih egzistencijalnih pitanja. Sve to ukazuje kako RH ima velik problem sa zadržavanjem ne samo vlastitog stanovništva, već i nekolicine osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita. Potreba za progresivnim političkim rješenjima koja bi poticala razvoj interkulturalnih zajednica je stoga očita, a Zagreb kao mjesto u kojem boravi najveći broj azilanata mora uistinu postati grad utočište.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Objavio/la matko [at] kulturpunkt.hr 28.02.2022

VEZANE VIJESTI

Budućnost integracije

Piše: Matko Vlahović

Okrugli stol Centra za mirovne studije mapirao je trenutne probleme s uključivanjem osoba pod međunarodnom zaštitom u društvo, kao i potencijale za izgradnju boljeg sustava.

Gradovi mogu diktirati tempo integracije

Piše: Vuk Tešija
Iako se civilno društvo godinama aktivno bavi izoliranošću i nevidljivim statusom stranih radnika u Hrvatskoj, njihova integracija u društvo još uvijek nije tema šire javne rasprave.

Birokratski limb integracije

Piše: Matko Vlahović

Birokratiziranost i tromost procesa integracije tek je dio opće strategije politika odvraćanja i discipliniranja migrantske populacije te kriminalizacije solidarnosti.