Grad koji čeka | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Grad koji čeka

U Ljetopisu kretanja Katerina Duda mapira transformaciju Rijeke kroz dvije vremenske točke u čijem su sjecištu šetači koji slažu mozaičnu sliku grada kao kolateralne žrtve.

Piše: Glorija Mavrinac

FOTO: Katerina Duda, Rijeka: Ljetopis kretanja / Građanke svom gradu

  • A
  • +
  • -

Potkraj 2019. i početkom 2020. godine zamišljena projekcija budućnosti riječkog kulturnog života u kolektivnoj svijesti imala je utopijske konotacije. Grad  u tom trenutku bilježi nagli porast kulturnog turizma čiji se boom tek očekuje, otvaraju se nova radna mjesta, raste odaziv na kulturne manifestacije, a kultura sve više izlazi na ulice. Epidemija koronavirusa euforiju zamjenjuje apatijom i iščekivanjem, a crvene zastave s natpisom "Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture" koje vijore s prozora praznih apartmana, podsjećaju na turiste koji nikad nisu došli i na događanja odgođena za neka druga, bolja vremena.

Iako je identitet grada primarno vezan uz industrijalizaciju i urbanizaciju, posljednjih godina Rijeka postaje turističko središte. Naime, u kolovozu 2017. u gradu je zabilježeno 77 990, dok je dvije godine kasnije zabilježeno 111 018 noćenja. U skladu s tim, raste i broj smještajnih jedinica koji se u samo godinu dana s 876, koliko ih je u gradu bilo tijekom kolovoza 2018., penje na njih 1268. Gotovo 50 postotni porast stanova za kratkoročni najam dugoročno rezultira iseljavanjem stalnih stanovnika, što dovodi do depopulacije, ali i deurbanizacije, dotad mahom industrijskog grada.

Utjecaj rastuće turistifikacije na (de)urbanizaciju i identitetsku transformaciju priobalnih gradova jedna je od preokupacija novomedijske umjetnice Katerine Dude, koja riječki "slučaj" tematizira u dvije faze. U prvom segmentu umjetničko-istraživačkog projekta Ruke, plahte, metla: statistički ljetopis, realiziranom u produkciji umjetničke organizacije Građanke svom gradu u prosincu 2019. godine, Duda problematici pristupa iz feminističke vizure te perspektive budućnosti i sadašnjosti rada. Koristeći prostor riječkog Korza kao podlogu za vizualizaciju podataka, autorica je predočila riječki turizam u brojke te prikazom obima njihovog posla kvantificirala rad spremačica i pralja, pri čemu je rasvijetlila zakulisni rad žena u turizmu i njegovu neadekvatnu valorizaciju.

Drugi segment umjetničkog projekta, Ljetopis kretanja izložen je 6. studenoga 2020., a riječ je o svojevrsnom nastavku Statističkog ljetopisa, zamišljenog u formi audio šetnje čija je polazišna točka Gradska ura. Preuzimajući audio sadržaj na svoje mobilne uređaje publika dobiva precizne upute o kretanju gradom, pri čemu se zaustavlja pored nekoliko markacijskih punktova: zgrade stare gradske pošte, skulpture Hodača (kojim i sama postaje), hotela Neboder i Bonavia te zgrade Gradske knjižnice u čijoj će blizini šetnja završiti. Kretanje je organizirano nelinearno: kreće se ciklički glavnom gradskom ulicom, nekoliko puta prolazeći pored istih lokacija. 

Medij prijenosa je muški glas koji daje smjernice o kretanju pa publika, afirmirajući pokretnu točku motrišta, postaje aktivnim agensom i sustvarateljem umjetničkog projekta. Tako se Ljetopis kretanja razvija međudjelovanjem triju instanci; prva se odnosi na autoritarni glas, odnosno vodiča Korzom, a druga na umetnute glasove građanki i građana čije odgovore na pitanja o gradu i gradskom životu slušamo za vrijeme šetnje. Treća je instanca sama publika, šetači i šetačice koji se prema napucima vodiča kreću gradom te recepcijom dobivenih podataka i neposrednim djelovanjem u javnom gradskom prostoru mozaično konstruiraju sliku grada koji, umjesto očekivanog uzleta, stagnira i postaje – kako je u projektu naglašeno – grad koji čeka.

Izražena tematska preokupacija rada je rascjep između prošlogodišnjih zamišljenih percepcija budućnosti i realiteta, odnosno između očekivanog kulturnog i turističkog booma te postojeće epidemiološke stvarnosti. Šetnja znakovito započinje tvrdnjom o riječkom turizmu kao donedavno izvrsnom financijskom planu b, a vodič navedeno oprimjeruje prošlogodišnjim dijelom projekta u kojem je većina građana na postavljeno pitanje o tome je li prazan stan u turističkoj sezoni propuštena prilika za biznis, odgovorila potvrdno. Kontrapunktirajući predepidemiološko stanje sa sadašnjošću i osvjetljavajući turizam kao jedan od epidemijom ugroženijih sektora, vodič slušateljima postavlja isto pitanje. Naglasak rada je na dijaloškoj formi i zahtjevu za interaktivnim sudjelovanjem publike pa se od nje traži propitivanje sljedećeg: Kako zamjena stalnih stanovnika privremenima utječe na identitetske okosnice grada, jesu li turisti privremeni stanovnici? Možemo li se na turizam olako oslanjati? Možemo li razlučiti stalne stanovnike grada od radnika ili posjetitelja te koja je skupina u manjini?

Premda se odgovori nameću sami od sebe, pounutrašnjene perspektive i iskustva građanki i građana pomažu nam pri razumijevanju razvojnog puta deurbanizacije i depopulacije. Jedna od intervjuiranih građanki govori o iskustvu iznajmljivanja stanova u Rijeci, zaključivši da je prije 2018. bilo jednostavnije pronaći stan za dugoročni najam po pristupačnoj cijeni. Situacija se porastom turizma znatno promijenila: cijena najma raste, a velik broj stanodavaca traži tzv. ljetno iseljavanje što je za stalne stanovnike neprihvatljivo. Dolaskom epidemije situacija funkcionira retrogradno pa uočavamo da su apartmani i hosteli, na koje nam vodič ironično ukazuje kao na kakve turističke atrakcije, zatvoreni ili prazni.

Figura šetača je antipodna, a informacije prima na dvostrukoj razini: slušanjem sadržaja umjetničkog projekta uronjen je u struju glasova koja ga upućuje o aspektima promjena, a kretanjem glavnom gradskom ulicom i njezinim iščitavanjem ima priliku neposredno iskusiti promijenjeni grad. Na taj način analogno egzistira u sadašnjosti i prošlosti, a pozicija voajerističke instance istovremeno ga čini autsajderom koji izvana promatra situaciju i insajderom uklopljenim u gradsku vrevu.

Kao i u prvom dijelu projekta, autorica oscilacije u turizmu na riječkom području prikazuje brojkama, a Korzo ponovno koristi kao podlogu za vizualizaciju podataka. U Statističkom ljetopisu na mjestu Korza zamišlja hotel koji, da bi mogao primiti dnevni dolazak gostiju u kolovozu 2019., mora imati pet etaža i biti visok 17.5 metara. Zamišljeni bi hotel u kolovozu 2020., jasno, bio prazan. U Ljetopisu kretanja vodič od publike traži prenamjenu imaginarnog hotela pa, umjesto turista, u njega smješta iseljene stanovnike kojih je od početka turističkog booma iz grada odselilo više od tisuću. U zamišljeni hotel smješta i sezonske radnice, sobarice, čistačice i ostalo osoblje koje je u propaloj turističkoj sezoni proglašeno tehničkim viškom, čime projekt artikulira glasove onih koje je epidemija postavila u poziciju društvenih marginalaca, rasvjetljavajući posljedice novonastalih ekonomskih i društvenih procesa.

Rijeka se u radu nastoji prikazati kroz prizmu njezinih cjelogodišnjih stanovnika pa se propituje čitava lepeza gradskih problema, neovisnih o turizmu i epidemiji. Građani bitnim smatraju nedostatak parkinga te, ističući Korzo kao jedinu gradsku ulicu koja ne funkcionira kao prometnica, zaključuju da Rijeka, za razliku od većine hrvatskih gradova, nije prilagođena pješacima. Grad je prikazan kroz emotivnu dimenziju njegovih stanovnika pa su iznesene subjektivne reminiscencije i odnos prema življenom prostoru. Primjerice, jedna građanka ističe ambivalentan odnos prema Korzu koji istovremeno vidi kao na mjesto povezivanja, ali i kao odcijepljeno gradsko slijepo crijevo. U svom pristupu Duda objedinjuje subjektivno i objektivno tumačenje grada pa uz lokalne perspektive, edukativna audio šetnja nudi i brojne povijesne zanimljivosti, poput one o palači Modello čija je gradnja početkom 1880-ih obustavljena na dva mjeseca zbog epidemije kolere. 

Okupiranost prostorom bitno je obilježje obaju dijelova ovog istraživačko-umjetničkog projekta, pri čemu je naglašena njegova estetska i emocionalna komponenta, pa su reprezentacija prostora, izvođenje kulturnih praksi te setovi društvenih obrazaca mehanizmi za njegovo iščitavanje. U Ljetopisu kretanja Katerina Duda mapira javnu površinu prikazujući Korzo kroz dvije vremenske točke. Prva se odnosi na razdoblje prije epidemije, u riječkom kontekstu obilježeno optimističnim projekcijama nadolazeće godine kulture, a druga na razdoblje u kojem euforiju i optimizam zamjenjuje epidemijska stvarnost. U sjecištu tih točaka nalazi se publika, odnosno šetači koji promatrajući urbanu geografiju grada te slušajući opaske o (de)populaciji, (de)turistifikaciji i (de)urbanizaciji mozaično slažu cjelovitu sliku o gradu kao kolateralnoj žrtvi epidemije.
Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 16.11.2020

VEZANE VIJESTI

Spekulativna utopija postradničkog svijeta

Piše: Glorija Mavrinac

Videoinstalacija Shema stvari zamišljajući postradničku budućnost dokolice i slobode razotkriva problematična mjesta kapitalističkog društva sadašnjosti.

Umjetnička konstrukcija otvorenosti grada

Piše: Glorija Mavrinac
Prodirući u riječki javni prostor, umjetničke intervencije tematiziraju deurbanizaciju, turistifikaciju i depopulaciju te otvaraju pitanja o njihovom utjecaju na kolektivnu svijest o gradu.

Borba za davanje novog smisla prostoru

Piše: Karla Crnčević
Dubrovačka nezavisna kulturna i umjetnička scena u različitoj se mjeri uspijeva nositi sa sve raširenijim problemom nestajanja javnog prostora i čvrste društvene zajednice.