Gusti slojevi glazbe i značenja | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Gusti slojevi glazbe i značenja

Album Divinities of the Earth and the Waters Mimika Orchestra ozbiljan je, gotovo megalomanski projekt iza kojeg stoji precizna, talentirana ruka kompozitora Maka Murtića.

Piše: Nina Čalopek

FOTO: Silvija Dogan / Facebook

Iako se relativno nedavno pojavio na domaćoj sceni, Mimika Orchestra nije niti naivan, niti suzdržan, a mogli bismo pretkazati, niti beznačajan projekt. Njegov inicijator, Mak Murtić, autor je s backgroundom i iskustvom londonske scene, a njegov posljednji, netom objavljen album Divinities of the Earth and the Waters (PDV records, 2018.), snimljen s međunarodnom grupom od čak 30 muzičara, upravo je svojevrsno domaće predstavljanje, hrvatski nastavak i proklamacija dugogodišnjih Murtićevih otočnih nastojanja i aktivnosti. Nedavnim koncertom u KSET-u i samim predstavljanjem albuma u Gorgoni, dvorani zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, ustoličena je i domaća inačica izvođačkog Mimika korpusa. Hoće li i koliko kohezije nastati među ovim domaćim muzičarima te hoće li biti spremnosti, inspiracije i volje da se protegnu u kontinuiranu i – po scenu utjecajnu – pojavu, vrijedi nam čekati (nadati se) i vidjeti.

Jer Divinities of the Earth and the Waters iznimno je propulzivan i ambiciozan album. Osam kompozicija koje u cijelosti (i glazbu i tekst i orkestraciju) potpisuje Mak Murtić svjedoče o glazbenom jeziku, ali i o konceptu koji stoji iza njega, a koji nikako ne želi biti suzdržan. Njihovim neuobičajeno opsežnim trajanjem (većina iznad deset, a tek jedna skromne četiri minute) slušatelja se dovodi do ruba izdržljivosti i koncentracije, a specifični autorski stav prepoznaje se i u samoj prezentaciji, počevši od toga da je Murtić za svoj izraz odabrao upravo orkestar kao izvođačko tijelo. Osim toga album je definiran i kao konceptualni izraz određenog antropološkog sadržaja, koji prvenstveno komunicira semantičkim aparatom kvazislavenske mitologije i folkloriz(a)ma (od rođenja do smrti preko fašnika do žetvenih običaja). Murtić nas podsjeća da je svjestan i istih tih utjecaja unutar tzv. suvremene ozbiljne ili art glazbe, te se pri tom poziva i na Stravinskog, što se može vrlo jasno i čuti na prvoj, naslovnoj kompoziciji albuma. 

No neminovno se otvara pitanje je li ovakav hrabar odabir (glazbenog i idejnog) koncepta ujedno i glazbeno-tehnički opravdan s obzirom na provedbu, odnosno je li ona uspjela. Prekrivaju li viškovi materijala i svi slojevi koji se moraju (istovremeno) percipirati neke nemuštosti? Mogu li se oni po potrebi i želji individualnog slušatelja (lako) odstraniti? I je li Murtićevo prenapregnuto tkivo opravdano s obzirom na glazbene ideje u osnovi kompozicija?

Egzotizam i primamljivost koju donosi idiom folklorne glazbe i njezin kulturološki okvir, bez kojeg ju se teško može sagledati, ujedno donosi i određene konzekvence po skladatelja. Unutar tako postavljenih okvira bilo je za očekivati da će se Murtić pozabaviti određenim aspektima glazbenoga jezika koji je specifičan za odabrane idiome. Međutim, postupci s modalitetima van dursko-molskog tonalitetnog sistema neobično su rijetki u Murtićevim instrumentalnim dijelovima, kako u onima koje donosi sam orkestar, a pogotovo u solističkim dionicama. Takav način razmišljanja o tonalitetnoj građi nešto je prezentniji u vokalu, međutim niti melodijsko niti vertikalno harmonijsko tretiranje kompletnog zvuka ansambla nije uspjelo prenijeti autentičnost tonalitetne građe koja u osnovi počiva (ili bi htjela počivati) na ideji folklornog. Jer upravo da je Murtić više poradio na tom aspektu, dobio bi više "safta" i obilježio bi svoje kompozicijsko htijenje jačom, kvalitetnijom dozom eksperimenta u okviru glazbe koju stvara i široko postavljenih žanrova jazza i world musica. Ono čime se Murtić približio idiomu folklorne glazbe svakako je ritam. Permutacija i varijacija ritamsko-motivskih ćelija, van-taktna ritmika, ostinatne strukture ujedno vrlo dobro nose velike forme koje Murtić gradi te podupiru i novo poimanje glazbenog vremena na pomoć samom slušatelju.   

Murtićev bend ponekad zvuči zaista vrlo lijepo orkestrirano, u maniri nekih neoromantičnih/neoklasičnih skladatelja prve polovice ili sredine 20. stoljeća, ili već onih inspiriranih (južno)slavenskim folklorom, poput Berse, Slavenskog ili Papandopula. Dočim se u nekim zaigranijim prijelazima ne može pobjeći od primisli na zvuk big banda. Ipak u svojoj teksturi, u boji kojom ovaj album zapravo osvaja, zaista stoji jedan dobar uigran zvuk orkestra kojeg čine vrsni individualci. Na albumu se mogu čuti izvedbeno-tehnički vješte solističke dionice, dobre motivske razrade i zanimljive konfrontacije, koje ipak previše ne izlaze iz standardne jazzerske prakse. No ovako velikim aparatom Murtić je uspio iznijeti krasne zvučne slike, čemu je, vjerujemo, pridonio i Hrvoje Nikšić, odgovoran za produkciju i miks zvuka. Međutim, pogotovo s obzirom na dugačke forme kojima Murtić inklinira i na potrebu da se svim glazbenicima da dovoljno prostora kako bi se izrazili, u pojedinim kompozicijama stvara se dojam naslagivanja i pastiša, a nažalost ne i homogeno razrađenih struktura. 

Odličan vokal Maje Rivić već je postao trademark Mimika Orchestra. To se dokazuje i ovim albumom u kojem pokazuje zanimljive boje i izrazite vokalne mogućnosti, s nešto malo problema u nižim registrima (što se moglo izbjeći skladateljskom intervencijom) te perfektnu dikciju. U većini kompozicija slog je zgusnut i otežan melodijskim zadatostima, međutim Rivić iznosi Murtićev vrlo dobro raspisan i logično uglazbljen tekst bez prevelikih problema, održavajući ga razumljivim, što je velika vrijednost ovako zamišljenih kompozicija. Vokal je ipak daleko najzanimljiviji u Pantheonu/Panteonu. Centralna po svojem četvrtom mjestu na albumu, ova kompozicija zaista iskače od ostalih. Privlačna, mantrična melodijska fraza koja se konfrontira sa svojevrsnim korom na tragu antičkog teatra, otvara ovu kompoziciju u svim svojim elementima prema kazališnom diskursu. Vokalna dionica briljira iznoseći neki tip ekstatične emocionalne katarze. Cijeli se pak album otvara atmosferom radosti naslovne kompozicije Divinities of the Earth and the Waters/Božanstva zemlje i vode koja je ujedno i najkvalitetnija na čitavom albumu, dok je u She Sowe Wheat/Sila je žito koja se najdirektnije naslanja na istarsku folklornu tradiciju, Murtić ostao previše stamen. Treba spomenuti i zanimljiva suradnju s Filipom Novoselom na braču u Child/Dijete u kojoj je u prvom planu svakako izvrsnost na instrumentu. 

Divinities of the Earth and the Waters ozbiljan je, gotovo pa megalomanski projekt. Neosporno je da iza njega stoji vrlo precizna i talentirana ruka, osoba koja može promisliti i kontrolirati različite aspekte ovako složenog albuma. S toliko mnogo zvuka i aspekata koji ga prate, nije jednostavno odrediti pravu mjeru, što se u osnovnom dojmu dogodilo i ovom albumu. Razrade nekih glazbenih ideja bile bi zanimljivije da se probalo s manje, da se zaustavilo na vrijeme, da se išlo na tiše i skromnije. Osim toga ovaj album ne bi trebalo slušati kao cjelinu, iako se na taj način ide kontra osnovne konceptualne ideje. Jer upravo je u svojoj cjelini on preopterećen, a svaka pojedina kompozicija zagušena dodatnim slojevima značenja. Paradoksalno, upravo iz istog razloga, Divinities of the Earth and the Waters treba se, ako ne i mora, dati mnogo vremena i mnogo (različitih) slušanja.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 30.05.2018

VEZANE VIJESTI

Ograničenja i obećanja stilske hibridnosti

Piše: Domagoj Kučinić
Pored nedostataka prostora u kojem se održao, koncert alternativnog ansambla Mimika u zagrebačkom KSET-u ukazao je na nedorečenosti, ali i potencijal autorske glazbe koju sastav izvodi.

Na tragu drugačijeg slušanja

Piše: Nina Čalopek

Iako prvom izdanju ZEZ festivala nije nedostajalo odvažnosti, ostaje dojam da su ambiciozni planovi rezultirali time da se kvaliteta programa dijelom raspršila u kvantiteti.

Organski gravitacijski ples na podlozi jazza

Piše: Anamarija Žugić

Na albumu Gravity Kozmodrum vješto dozira jazz naobrazbu s tradicijom klasičnog minimalizma, ali i klupske scene, post-rocka i elektroničke glazbe sedamdesetih.