Hirošima: izvještaj iz srca tame | kulturpunkt

Hirošima: izvještaj iz srca tame

Opisujući detalje uništenja ljudskog tijela i duha, "Hirošima" Johna Herseyja - jedan od ključnih novinsko-reportažnih tekstova 20. stoljeća - čitatelja ostavlja zbunjenog i posramljenog.

Piše: Vatroslav Miloš

Hirošima, rujan 1945. / FOTO: Stanley Troutman/AP

Svijet je u protoku od jedne minute, između otprilike 8.14 i 8.15 ujutro tog 6. kolovoza 1945. godine, postao bitno jezovitije mjesto. U tom astronomski zanemarivom trenutku s lica zemlje izbrisano je gotovo 100 tisuća ljudskih života, a ta je brojka do kraja godine udvostručena. Hirošima – kao i Nagasaki nekoliko dana kasnije – postala je mjesto traume nikad prije doživljene u povijesti ljudske civilizacije. Pred sobom smo imali nultu razinu kataklizme, empirijski dokaz da smo napokon dosegli stupanj evolucijskog razvoja na kojemu možemo poništiti bilo kakvu mogućnost daljnjeg evolucijskog razvoja. I rekli smo: nikad više. Ali, kao i mnogo puta do tada u povijesti, bilo je to nikad više s figom u džepu. Detonacijom atomskih bombi u Hirošimi i Nagasakiju započelo je doba u kojem smo uvijek na rubu totalnog samouništenja, a s nekih 60 tisuća bojevih glava, koliko su ih među sobom sredinom 1980-ih imali SAD i SSSR, to smo mogli učiniti nekoliko stotina tisuća puta iznova. Od tada globalne nuklearne politike idu prema reduciranju bojevih glava sposobnih za masovno uništenja no, čini se, i dalje s figom u džepu. Danas na svijetu ima oko 15 tisuća nuklearnih bojevih glava, raspoređenih na devet zemalja, a najvećim brojem i dalje raspolažu SAD i Rusija. Brojka je to i dalje dovoljna da sami sebe izbrišemo s lica Zemlje nekoliko desetaka tisuća puta. Ponešto o tome koliko smo posvećeni tome da – i doslovno i figurativno – spriječimo svaki pomak naprijed govori i činjenica da je samo od pada Berlinskog zida više od 40 zemalja svijeta prema više od 60 svojih susjeda podignulo zidove

Prigoda za ovo podsjećanje leži u jednoj maloj crnoj knjižici, prvi puta na hrvatskom objavljenoj davne 1952. godine. Hirošima Johna Herseyja, jedan od ključnih novinsko-reportažnih tekstova 20. stoljeća, izašla je tada u izdanju Društva novinara NR Hrvatske i u prijevodu Ljudevita Stantića, šest godina otkako je rasprostirući na preko 30 tisuća riječi – i zauzevši glavninu tog izdanja – objavljena u časopisu New Yorker. Danas je – kao dobar podsjetnik da se nekim tekstovima uvijek vrijedi vraćati – pred nama u zajedničkom izdanju nakladničke kuće Sandorf i Hrvatskog novinarskog društva. U trenutku kada izlazi, Herseyjeva reportaža otvara novi front u izvještavanju o posljedicama nuklearne kataklizme u Hirošimi i Nagasakiju. Iako vijesti o broju mrtvih, stanju devastacije gradske infrastrukture i površinskih priča o tome kako se život pomalo vraća u rutinu nije nedostajalo na svim stranama svijeta, Hersey je otišao korak dalje: svoju je priču prepustio ljudima koji su preživjeli. Američka okupacijska uprava strogo je kontrolirala informacije koje bi cirkulirale na japanskim otocima, kao i one koje bi izlazile iz Japana, bilo da se radilo o tehničkim podacima o svojstvima atomske bombe ili bilo kakvom filmskom i fotografskom materijalu koji bi nedvosmisleno prikazao razmjere katastrofe. 

"Doktor Sasaki radio je bez plana pomažući prvo onima najbližima. Ubrzo je primijetio da se hodnik sve više puni ljudima. Uz ogrebotine i razderotine od kojih je patila većina ljudi u bolnici, susretao se sa sve više strašnih opekotina. Tada je shvatio da su unesrećeni nahrupili izvana. Bilo ih je toliko mnogo da je počeo propuštati lakše ozlijeđene; odlučio je da se može samo nadati da takvi neće na smrt iskrvariti. Nedugo zatim pacijenti su ležali sklupčani na podovima bolničkih soba i laboratorija, ali i svih ostalih prostorija – ležali su po hodnicima, na stepenicama, u predvorju, ispod trijema, na prednjim kamenim stubama, na kolnom prilazu, na dvorištu i duž obiju strana ulice. Ozlijeđeni su pomagali osakaćenima, obitelji izobličenih ljudi su se spojile. Mnogi su ljudi povraćali." 

Ovo i ovako napisano nije nešto što su novinske agencije 1946. godine odašiljale u svijet i o čemu su čitatelji diljem svijeta, a kamoli u Japanu, mogli čitati. Obični su ljudi, pogotovo oni koji su imali nesreću naći se u neposrednoj blizini točke udara, govorili o tom da to što ih je snašlo uopće nije bila klasična bomba već da je iznad Hirošime raspršen magnezijev prah koji je potom u dodiru sa strujnim vodovima eksplodirao; vjerovali su da je nad gradom raspršena neka visokozapaljiva tekućina ili plin koje je detonacija pretvorila u vatrenu stihiju; nitko od njih nije mogao pojmiti, a bili su, pogotovo u tim zadnjim danima rata, navikli na brujanje bombardera, da bi samo jedan udar mogao ubiti i osakatiti tolike mnoge i sravniti gotovo čitav jedan grad sa zemljom. 

U Hirošimi John Hersey je dao glas upravo onima koje se, pogotovo u mjesecima neposredno nakon bombardiranja, nije mogao čuti. Glas osakaćenih, opečenih, ozračenih; glas onih (ne)sretnika koji su tumarali ulicama Hirošime zbunjeni smrću, razaranjem, vatrom koja nije prestajala gorjeti, vlastima koje nisu znale kako reagirati, samim sobom kako su uopće uspjeli izgmizati iz ruševina i nekako preživjeti. Službenica Tošiko Sasaki, udovica Hatsujo Nakamura, pastor Kijoši Tanimoto, svećenik Wilhelm Kleinsorge i liječnici Masakazu Fujii i Terufumi Sasaki nisu naprosto mogli znati što ih je snašlo tog 6. kolovoza 1946. u 8.15 kad je "nečujni bljesak" rasvijetlio nebo nad Hirošimom. Tošiko je tek pristigla na radno mjesto u tvornicu kositra, Hatsujo je kroz prozor gledala susjeda kako ruši kuću da bi napravio mjesta za požarni put, Kijoši je gurao dvokolicu punu stvari želeći ih sačuvati od očekivanog bombardiranja, Wilhelm je u donjem rublju ležao na krevetu i čitao, Masakazu se na trijemu svoje bolnice spremao čitati jutarnje novosti, a Terufumi je u ruci držao uzorak krvi spremajući se testirati ga na sifilis. 

"Nije se čuo zvuk aviona. Jutro je bilo mirno, mjesto je bilo hladno i ugodno. A onda je golemi bljesak proparao nebo."

Svjedoci, barem tako navodi Hersey u knjizi, uopće nisu čuli nikakvu eksploziju; većina ih pamti tek nevjerojatan bljesak, snažan poput Sunca, bez ikakve ideje o tome da najgore tek predstoji. Priče ovih šest ljudi Hersey dokumentira zastrašujućim intenzitetom: ono što poimamo kao postkataklizmičku fikciju – s ljudima kojima oči ključaju u dupljama, koža im se ljušti na dodir, otvorene rane ne zacjeljuju, umiru unatoč tome što vidljivih ozljeda nemaju i istovremeno panično traže preživjelu djecu, članove obitelju, kolege, susjede – oblikovano je u reportažnu formu, izvještaj iz srca tame koji, opisujući detalje uništenja ljudskog tijela i duha, čitatelja ostavlja zbunjenog i posramljenog. 

Ono što je historijski relevantno u Herseyjevoj reportaži jest činjenica da je taj tekst prvi puta javnosti predočio razmjere uništenja: da je, zapravo, eksploziju atomske bombe već nekako moguće preživjeti, ali da su njezine neposredne biološke posljedice – radijacijska bolest – uistinu okrutne i dalekosežne. Dajući glas ljudima poput nas – krojačici i službenici, svećeniku i pastoru, liječniku opće prakse i mladom kirurgu – Hersey je u ruševinama i ranama Hirošime pronašao – senzibilizirajući pogotovo američko čitateljstvo, ukotvljeno u službenu propagandu mržnje i nasilja prema kojoj je japanski narod dobio što je i zaslužio – tračak izgubljene ljudskosti. Hirošima je već u studenom 1946. godine izašla u književnom formatu, a ubrzo su uslijedili i brojni prijevodi na svjetske jezike, no ne i na japanski. Američka okupacijska uprava na čelu s generalom Douglasom MacArthurom strogo je, kako je već istaknuto, kontrolirala cirkulaciju svih izvještaja o posljedicama bombardiranja, i to ne samo o Hirošimi i Nagasakiju. Herseyjeva Hirošima na japanskom je izdana tek završetkom okupacije, 1949. godine u prijevodu jednog od protagonista članka i knjige, Kijošija Tanimota. 

"Stotine tisuća ljudi ubijeno je atomskom bombom. Preživjeli se pitaju zašto su oni ostali živi kada je toliko drugih poginulo."

Danas, kada se teško probijati kroz nevjerojatan šum koji proizvode mediji u rasponu od tiskanih dnevnika do digitalnih društvenih mreža, čini se nevjerojatnim da bi jedan novinski tekst, koliko god da je i formalno i sadržajno impresivan, mogao utjecati na našu neposrednu stvarnost kao što je bio slučaj s Hirošimom. "Nemoguće je reći kakvi su užasi usađeni u umove djece koja su preživjela bombardiranje Hirošime. U mjesecima nakon katastrofe površno su se sjećali samo pustolovine od koje čovjeku zastaje dah. Toshio Nakamura, koji je u vrijeme bombardiranja imao deset godina, vrlo je brzo bio u stanju slobodno, čak i vedro, govoriti o svom iskustvu. Nekoliko tjedana prije obljetnice u svojoj je Osnovnoj školi Nobori-cho napisao školski sastavak u kojem piše: 'Dan prije bombe otišao sam plivati. Toga sam jutra jeo kikiriki. Vidio sam svjetlo. Nešto me odgurnulo do mjesta gdje je spavala moja mlađa sestra. Kada smo spašeni, mogao sam vidjeti samo do tramvaja. Moja majka i ja počeli smo pakirati naše stvari. Susjedi su hodali uokolo opečeni i krvavi. Hataya-san mi je rekla da pobjegnem s njom. Ja sam rekao da želim čekati majku. Otišli smo do parka. Došao je vrtlog. Te je noći gorjela cisterna za plin i vidio sam odraz u rijeci. Ostali smo u parku jednu noć. Sljedećeg dana sam otišao do mosta Taiko i sastao se sa svojim prijateljicama Kikuki i Murakami. Tražile su svoje majke. Međutim, Kikukina majka je bila ranjena, a Murakamina majka je, nažalost, bila mrtva.’"

Zamijenimo sada ime grada u prvoj rečenici ovoga citata s gradom čije ime posljednjih nekoliko godina često čujemo u vijestima. Zamijenimo ga imenom Alep i vidjet ćemo da, nažalost, nismo naučili mnogo. 

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 24.01.2017

VEZANE VIJESTI

Preispitivanje postojećih granica

Piše: Nikolina Rafaj
Ovogodišnji Human Rights Film Festival ujedinjuje disperzirane poglede brojnih Ja, okupljajući ih oko tema izbjeglištva, neodgovorenih pitanja rase, kao i sveprisutnog siromaštva.

Prilog brisanju svih granica

Piše: Leona Širac

O ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče: Književnost još uvijek ima potencijal za postavljanje temelja kritičkog društva koje više neće između ljudi podizati granice.

Država-nacija i goli život

Piše: Luka Antonina
Diskurzivno odvajanje izbjeglica od azilanata, njih od migranata, a potonjih još i od ilegalnih imigranata, prijelomna je točka u kojoj se ogledaju aspekti (neo)liberalne vizije svijeta.