Hod po ivici državne moći | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Hod po ivici državne moći

Bečki Institut za primijenjenu korupciju neprofitna je organizacije kojoj je jedan od ciljeva tematiziranje korupcije kroz razne oblike aktivističkih modela i participativnih dešavanja.

Piše: Jana Dolečki

Jedan od informativnih postera koji vam zabavlja vidno polje u centralnom bečkom magistratu dok s ostalim sebi sličnim strancima iščekujete dozvolu boravka u Austriji prikazuje crtež vidno uznemirene službenice kojoj s druge strane stola pristupa razdragani bračni par, neodređene etničke pripadnosti, ruku punih cvijeća i bombonjera. Preko ove stripovske scene zalijepljen je veliki crveni križ što u prvi mah zbunjuje mozak naviknut na raznorodne proslave, veselja i čestitanja po zakucima državne administracije. Ali lukavi su se naručioci plakata baš na takve nesporazume i pripremili pa su ispod scene zabrane zahvale austrijskim administrativcima na nekoliko jezika koji se najčešće čuju u toj prostoriji objasnili glavnu poruku postera – korupcija je u Austriji krivično djelo. Nikakve slastice, mljevene kave, tek procvali božuri i ostali simboli intimiziranja vašeg odnosa s državom ne mogu biti korišteni u cilju ostvarivanja nekog prava; država je država makar ona imala i ljudsko lice službenice u magistratu. 

I eto, već na prvom koraku ozbiljnije i legalne integracije u austrijsko društvo slikovito vam je objašnjeno da su neki običaji, pripisivani onima koji upravo u ovoj alpskoj zemlji traže bolju budućnost, ovdje kažnjivi. I ne samo to – ono što vam se plakatom očito želi sugerirati je da ste upravo vi i vama slični ti koji donose korupcijske modele u Austriju, bilo kao nesvjestan socijalni atavizam, bilo kao svjesnu metodu uspjeha "preko reda". U drugim magistratima i tijelima državne uprave takvih i sličnih plakatiranih zabrana nema jer je korupcija valjda svojstvena "drugima", dok u austrijskom društvu nosi samorazumljivu stigmu krivičnog djela te je se kao takvu jednostavno ne mora više niti zabranjivati. 

No, već na drugom stupnju razvoja integracijske pripadnosti, čim počnete razumijevati jezik dovoljno da pratite rad medija, shvaćate da stvari i nisu tako samorazumljive, unatoč vašoj vjeri u Austriju kao naprednu demokratsku činjenicu. Naime, riječ korupcija je jedan od najčešćih ključnih riječi novinarskih izvješća – gotovo svaki tjedan obilježen je jednom novootkrivenom financijskom aferom ili ponovljenim suđenjem za ranije grijehe, a protagonisti tih izvještaja najčešće su bivši ministri, premijeri ili predsjednici kompanija s multimilijunskim budžetom, sve uglađeni i ugledni pripadnici austrijske društvene kreme (da zemlji valcera i štrudli korupcija i nije toliko strana praksa dokazuje i izvještaj Transparency internationala na čijoj ljestvici korupcije koja uključuje 176 zemalja Austrija brani 25. mjesto). To samo dokazuje da korupcije itekako ima ali je ona samo nadmoćno nevidljiva oku običnih smrtnika, dešava se na mjestima društvenog i poslovnog vrha, u ministarskim kabinetima, u penthausovima i galerijskim restoranima koji nadvisuju bečki Burgring, na izletima u tirolske dvorce poslovnih partnera, i slično. Međutim, ta koruptivna hobotnica začeta u mutnoj vodi konzervativno-desničarske koalicije koja je vladala zemljom od 2001. do 2007. dobila je popriličan medijski tretman  – može se čak reći da je posljednjih godina ova tema potrošila toliko medijske minutaže da je to kod većeg dijela austrijske javnosti stvorilo neki kontra-efekt u smislu zasićenja. Još je zanimljivije što su kroz konstantnu medijsku prisutnost neki akteri tih afera dostigli status reality show zvijezda. Možda najočitiji primjer jedne takve estradizacije sudski optuženog lica je onaj Karla Heinza Grassera, preplanulog bivšeg financijskog ministra koji je vodio privatizaciju nekoliko državnih tvrtki i kojeg se sumnjiči da je bio mozak nekoliko najtežih financijskih skandala u modernoj povijesti Austrije, a kojemu je omogućeno da putem medija brani pravno uspostavljenu sliku nevinog obiteljskog poslovnog čovjeka čiji je najveći grijeh to što je tijekom obnašanja svojih ministarskih dužnosti bio "previše mlad, previše inteligentan, iz previše dobre i bogate kuće, i previše lijep" (ovu je listu napisanu od strane neke njegove obožavateljice sam Grasser iščitao tijekom jednog od najgledanijeg austrijskog talk-showa). 

Drugim riječima, mediji su "zločine bijelih ovratnika" u Austriji prilično osvakodnevili kao jednu od osnovnih rak-rana austrijskog društva. O korupciji se sve zna, ona se prati, ona se prikazuje kroz lica i iskustva mnogih, ona se kažnjava putem državnih institucija moći i pravde, ali, zanimljivo, za razliku od drugih gorućih tema austrijskog društva, ona gotovo nikad ne izaziva javni protest ili bilokakav oblik aktivističke reakcije, bilo preventivne bilo represivne. Razlozi ovakve građanske pasivnosti su naravno mnogobrojni i podložni tek mojem nagađanju, ali zasigurno joj doprinosi određena mnogoličnost i kompliciranost teme kao i krinka državnih prioriteta pod kojom se često skriva. 

Isto tako, dok druga opća mjesta negativnih trendova društva još nekako i bivaju tematskom okosnicom raznih oblika umjetničkog djelovanja te se projekti koji umjetnički obrađuju pitanja poput integracijskih procesa ili austrijske nacističke prošlosti vrlo često mogu sresti na austrijskim pozornicama, galerijama, muzejima i ostalim izvedbenim toposima, tema korupcije unatoč svom svojem izvedbenom potencijalu začuđujuće rijetko odjekuje u umjetničkoj praksi. "Postojali su neki umjetnički pokušaji obrađivanja te teme, ali mislim da ili nisu bili dovoljno vidljivi ili dovoljno subverzivni", objašnjava mi vlastite postulate "uspješne" umjetničke akcije Julia Draxler, umjetnica, edukatorica i jedna od dvoje osnivača Instituta za primijenjenu korupciju (IFAK), neprofitne organizacije kojoj je jedan od službenih ciljeva upravo tematiziranje korupcije kroz razne oblike aktivističkih modela i participativnih dešavanja. I doista, ubacite li ključne riječi u internetske tražilice, vidjet ćete da se "korruption" uglavnom spominje u satiričkim tv skečevima i u muzičkom repertoaru pojedinih austrijskih kabare-zvijezda, dok ozbiljnijih umjetničkih dešavanja na zadanu temu jednostavno - nema. Doduše, ni spomenuti Institut ne bježi od određenog ironičnog pristupa spomenutoj problematici – od samog odabira luckastog imena Instituta čiji se akronim čita kao ajfak, do formata akcija koje poduzimaju u ostvarenju svojih ciljeva, osnivači kao da kroz određenu ironiju otvaraju prostor ne samo kreativnijim tematiziranjima i prikazivanjima ove problematike već i interesu šire javnosti. "Osim toga, humor se nekako oslanja na duh tradicije bečke škole satiričnih kabare performansa koji su se uvijek doticali suvremenih društvenih dešavanja", objašnjava mi Roland Spitzlinger, trenutni doktorand na studiju filozofije, drugi dio osnivačkog dvojca. No, dakako, ironija u djelatnostima Instituta za primijenjenu korupciju nije sama sebi svrhom. Primarni ciljevi organizacije, kako ističu u svojim osnivačkim dokumentima, obuhvaćaju kreiranje javne državne platforme za prijavu korupcije ali i pružanje mehanizama za aktivnu borbu šire javnosti protiv korupcijskih modela kroz razne oblike participativnih projekata. "Svojim akcijama ustvari nastojimo poboljšati sposobnosti učenja kod naše publike, trudimo se da je maksimalno uključimo u naš rad", objašnjava mi Draxler. 

Sam je Institut nastao na temeljima osobnih interesa Spitzlingera koji je još kao zaposlenik stranke Zelenih u Parlamentu bio zgrožen količinom tračeva o korupcijskim aferama koji su kolali zastupničkim kuloarima. Zaintrigiran temom, po izlasku iz Parlamenta sam je ispisao sve Wikipedijine članke na temu korupcije u Austriji ne bi li nekako na jednom mjestu skupio obiman sadržaj čija je disperziranost prijetila da temu obilježi kao nebitnu.  "U austrijskim medijima možeš naći vrlo ozbiljne novinarske priče o korupciji ali iz tjedna u tjedan se pojavljuju novi skandali koji jednostavno ove prošlotjedne guraju u zaborav. I sam sam u toj količini sadržaja zaboravljao detalje afera pa sam odlučio da ih nekako sistematiziram." No, ubrzo je od "dosadnih članaka" zaželio preći u puno dinamičniji javni prostor te je zajedno sa Draxler počeo osmišljavati aktivističku formu koja bi temi korupcije mogla dati vidljivost i subverzivni potencijal. Tako se nekako i stvorila ideja organiziranja bečke "Korupcijske ture" mada takav performativni koncept i nije njihov izum pošto koncepcijski slične ture već postoje u nekim drugim svjetskim gradovima (trenutno je najpoznatija i medijski najpraćenija ona koja se odigrava u Pragu). 

Ovaj dvosatni šetalački performans koji na prvu loptu uspješno ironizira turističke formate prezentacije ima formu svojevrsnog kratkog kursa u umijećima korupcije – tako se učesnike ture na mjestima određenih kriminalnih radnji sukladno temi podučava kako primiti mito bez uplitanja osobnih etičkih kodeksa, kako izbjeći konkretan odgovor o krivici u slučaju sudske tužbe za korupciju, kako malverzacijama kupiti stan od 4 milijuna eura bez plaćanja poreza, itd. Tura pod vodstvom glumice/glumca tako vas vodi postajama direktno vezanima za neke od najvećih afera u modernoj povijesti, a zanimljivo je da ova putešestvija itinererom ne odudara puno od onih klasičnih razglednih ruta Bečom. Tako vam ubrzo postaje jasno da su sva mjesta kriminalne radnje (ured ministra financija, ured  vladine agencije za medije, ured udruženja industrijalaca, sjedište Raiffeisen Banke) ustvari u samom centru državne i političke moći, ponekada samo na desetak metara udaljenosti od onih državnih institucija zaduženih upravo za onemogućavanje tih istih koruptivnih procesa. 

Geneza same ture vezana je uz namjeru osnivača Instituta da ljudima u fizičkom odnosu spram viđenoga dokažu da ti skandali stvarno postoje, da su ta mjesta korupcije stvarna, da su ti okrivljenici stvarni, kao i da je taj silni novac potrošen u bespućima zlouporabe službenih dužnosti stvaran. Ono što mi i Spitzlinger i Draxler u razgovoru nekoliko puta naglašavaju jest "činjenična istinitost" podataka koji tvore sam sadržaj ture – iako je on dramaturški obrađen i u pojedinim trenucima vrlo otvoren za aktivno sudjelovanje publike (poput preuzimanja uloga učesnika ministarskog doručka iz 2002. na kojem je odlučena nesmotrena kupnja 18 primjeraka borbenog lovca Eurofightera za tričave dvije milijarde eura), glavnu okosnicu sadržaja čine pomno odabrani rezultati višegodišnjeg istraživanja teme. "Sve što navodimo tokom ture, čak i one stvari koje ti se čine pretjerane i izmišljene – jer nekada su izjave tih ljudi optuženih za korupciju toliko nevjerojatne da zvuče potpuno izmišljeno - su zapravo istinite i lako provjerljive", uvjeravaju me. Međutim, u ovoj se igri između prikazivanja istine i laži skriva možda i najinteresantniji sadržaj projekta – naime, da bi se osigurali protiv eventualnih tužbi ljudi i institucija koje spominju kroz svoju koruptivnu turu, Institut je bio primoran angažirati pravni tim na čiji je rad utrošena velika većina budžeta dobivenog kroz crowdraising kampanju. Prvi savjet koji su im pravni stručnjaci dali bio je da naprosto odustanu od tog projekta. Kad su krenuli u daljnju raspravu, Draxler i Spitzlinger su savjetovani da na sve svoje propagandne materijale kroz koje najavljuju projekt (poput videa koji se nalazi na njihovoj službenoj stranici) stave upozorenje da je sadržaj projekta ustvari izmišljen, unatoč tome što se on sastoji od činjeničnih podataka koji su na ovaj ili onaj način već postali javni. Drugim riječima, objasnili su im da je laž puno sigurnija pozicija obrane. Kad ih pitam zašto su pristali na takva pravila igre odgovaraju da jednostavno nisu imali izbora jer znaju da im je dovoljna samo jedna tužba da im cijela imovina, i zajednička i osobna, ode na bubanj. A pod pritiskom takve jednadžbe, oboje priznaju, brzo su se uplašili za svoju egzistenciju, polako uviđajući da su se upleli u nešto mnogo opsežnije i dalekosežnije od pomodno kritičnog umjetničkog čina. Tad su i shvatili zašto nema toliko puno sličnih umjetničkih projekata na temu korupcije. "Vrlo je jednostavno, odgovor je matematički logičan. Umjetnici jednostavno nemaju toliko novca da troše na odvjetnike, tu je borba unaprijed izgubljena", tvrdi Draxler i nastavlja: "Ima mnogo rubova po kojima hodaš dok radiš na ovakvoj temi. Tako smo i mi na kraju puno više vremena proveli u radu i razgovoru s odvjetnicima nego na stvaranju samog projekta". 

No, upravo su ovakvi i slični pronalasci i najvredniji segment ovakvog projekta koji kao da testira institucije moći i njihovu propusnost za navedene i slične teme. A činjenica da svaku komunikaciju s određenim predstavnicima vlasti povodom samog projekta objavljuju na svojoj Internet stranici i da je ta spisanija javno dostupna, govori da su dosljedni u svojim gore navedenim ciljevima. Recimo, jedno od najzanimljivijih otkrića desilo se sasvim slučajno u procesu održavanja ture – zbog akcije bacanja papirnatih maketa Eurofightera na platou ispred austrijskog Parlamenta koji predstavlja posljednju postaju same ture, policija se obratila Institutu sa prijavom za skrnavljenje "privatnog posjeda Parlamenta". Isto tako, pojašnjava mi Draxler, kroz pripremu projekta saznali su da se o nekoj osobi koja je pravomoćno optužena za neki zločin ili prekršaj i koja je odslužila određenu zatvorsku kaznu ne smije javno govoriti u kontekstu njenih dokazanih grijeha čak i ako se radi o umjetničkom projektu, jer u tom slučaju kršite zakon i radite suprotno nastojanjima pravne države da reintegrira tu osobu u društvo bez kriminalnih stigmi iz prošlosti. Čak i ako je osoba javni dužnosnik (ako se recimo nakon korupcijskog skandala ponovno odluči baviti politikom), javno spominjanje njegovih prošlih posrnuća u zločin zakonom je zabranjeno. I sva ova i druga saznanja na koja su nabasali tijekom stvaranja projekta ustvari vrlo detaljno teoretski propituju problematiku odgovornosti javne riječi. Osnivači Instituta primijenjene korupcije na vlastitom su iskustvu saznali odgovor na pitanja gdje, kada i kako smiješ iznijeti činjenice o korupciji. "O korupciji u ovoj zemlji možeš pričati uvijek i svugdje dok te ne – tuže. To je granica", objašnjava Draxler. 

Jedan od načina na koji su se barem načelno zaštitili od potencijalnih tužbi za klevetu i neispravne navode je i korištenje inicijala umjesto punih imena u samom sadržaju Korupcijske ture. "S jedne strane to može biti bilo tko, ali opet, svi znaju o kome se radi", tvrdi Spitzlinger. Dodajem svi, osim mene. Jer Korupcijska tura je u punini svoje koncepcije i cilja ipak usmjerena građanima Austrije koji su na ovaj ili onaj način godinama izlagani specifičnoj problematici korupcije i kojima ona ustvari služi kao neka nadogradnja, analiza ili razigravanje sadržaja. I u ostalim projektima Institut za primijenjenu korupciju svu pažnju usmjeruje na specifičan kontekst Austrije unutar kojeg se najviši nivo korupcije, onaj politički, društveno još uvijek opravdava kao aktivnost za opće dobro. "Kad se dešava na razini svakodnevice, korupcija je u Austriji društveno prezrena i ekspresno kažnjiva. No kako se penjemo društvenom i političkom ljestvicom moći, tako je ona društveno zanemarivana pod egidom općeg dobra", pojašnjava mi Splitzlinger društveno ponašanje na koje Institut svojim djelovanjem i želi utjecati balansirajući između umjetničkog aktivizma i konkretne društvene akcije. I tako nas upućuje na svojevrsnu univerzalnost koju prepoznajemo još i tokom same ture – iako nam detalji priča možda nisu poznati, svi ostali pojmovi poput naziva firmi, imena premijera, ministara, direktora i iznosa mita koji se dilaju u plastičnim vrećicama tijekom kavice u hotelu Sacher neodoljivo su zamjenjivi. 

Koruptivna tura za posljednju postaju prigodno odabire austrijski Parlament. I dok nam ispred samog ulaza u Partenon austrijske državnosti voditelji performativne šetnje dijele diplome o uspješno završenom kursu korupcije koje, prigodno, sami sebi potpisujemo, s leđa nas nadvisuje višemetarski zlatni kip. Kip je to Slijepe Pravde koja svakodnevno žmiri na zastupnike i u svojoj veličanstvenosti im stoji ispred radnog praga kao svojevrsna uputa za upotrebu države. Baš kao i onaj plakat za strance željne nasušne integracije u bečkom magistratu s početka priče. 

Koruptivne ture Instituta za primjenjenu korupciju održavaju se do kraja rujna, a sve informacije o turi možete dobiti na www.ifak.at.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 20.08.2013