Hrvatska već dugo ima dissability art scenu | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Hrvatska već dugo ima dissability art scenu

Mario Kovač redatelj je s bogatim iskustvom u radu s umjetničkim skupinama osoba s invaliditetom. Njegov zadnji projekt na tom polju, radionica "Film s posebnim potrebama, održan je u Zagreb

Razgovarala: Janja Sesar
  • A
  • +
  • -

Da se podsjetimo, festival "Ekstravagantna tijela", jedinstveni je umjetnički događaj koji je u prosincu okupio cijenjene domaće i međunarodne umjetnike s invaliditetom. Koncept radionice dovodio je sudionike u "nemoguće" situacije pa je tako na primjer kamerman bio slijepac... S Mariom smo povodom filma koji je nastao na temelju radionice razgovarali o rezultatima ovog neobičnog "tehničko-socijalnog eksperimenta" te o razvoju i značenju dissability art scene u Hrvatskoj.

KP: I prije si se bavio radom s osobama s invaliditetom i možemo reći da si se već isprofilirao u tom području. Kada i kako si se odlučio posvetiti upravo tom dijelu umjetničke produkcije te toj problematici?
Mario Kovač: Prvi ozbiljan kazališni rad s osobama s invaliditetom bila je režija drame Felixa Mitterrera "Smrtni grijesi" s kazalištem za slijepe i slabovidne osobe "Novi život". Do te je suradnje došlo zahvaljujući pozivu njihovog umjetničkog voditelja i glumca Vojina Perića koji je bio zainteresiran da rad grupe odvede u eksperimentalnije i aktivistički angažiranije vode. U tih proteklih skoro 5 godina zajedničkog rada, zajedno smo ostvarili tri cjelovečernje predstave, nekoliko performansa, par filmova, jednu radio-dramu i čitav niz drugih događanja. Preko Novog života došao sam u kontakt s mnogim drugim umjetničkim i studentskim grupama osoba s invaliditetom te sam počeo surađivati s mnogima od njih, no bitno je naglasiti da smo svi u tom radu uvijek izbjegavali "getoizaciju" njihovog umjetničkog rada te da su mnogi zajednički ostvareni projekti ravnopravno bili kreirani od strane osoba s invaliditetom i osoba bez njega. Taj pojedini "specifikum" ponekad je problematiziran u tim projektima, a ponekad smo radili projekte u kojima on nije bio posebno istican niti bitan već je prihvaćen kao i svaka druga tjelesna ili zdravstvena karakteristika koja odlikuje osobu.

KP: U sklopu festivala vodio si radionicu "Film s posebnim potrebama". Zašto si se odlučio upravo na takav koncept (kamerman slijepac...) i što si time htio postići?

Mario Kovač: Osnovna zamisao bila je tehničko-socijalni eksperiment s nepredvidivim rezultatima. Isticanjem pojedinog invaliditeta kod umjetnika koji ga onemogućuje ili sputava u tome da se bavi baš tim aspektom umjetničkog (u ovom slučaju filmskog) rada htjeli smo vidjeti kakve rezultate ćemo postići bez ikakvih većih pretenzija. Medijska slika koju o osobama s invaliditetom dobiva prosječan televizijski gledatelj bilo kojeg domaćeg tv kanala je poprilično porazna. U ogromnom postotku slučajeva, osobe s invaliditetom se pojavljuju na televiziji samo kad su u pitanju neke humanitarne akcije koje sakupljaju donacije ili sredstva za pomoć određenoj udruzi ili pojedincu. U izrazito malom postotku slučajeva, vidjet ćemo na televiziji osobe s invaliditetom u nekim posebno atraktivnim situacijama (paraolimpijske igre, medicinski uspjesi...). Između ta dva dijametralno suprotna pola prezentacije (od samilosti do divljenja) nalazi se čitav jedan neistraženi spektar događanja i emocionalnih inputa koji osobe s invaliditetom svakodnevno žive, ali koji nema pristup javnim medijima. Htjeli smo da naš film djelomično popuni i tu rupu.

KP: Možeš li nesto reći o samim iskustvima s radionice – tvojim, ali i dojmovima glavnim aktera?
Mario Kovač: Osobno sam jako zadovoljan radionicom. Snimili smo zanimljiv materijal i dobili čitav niz ideja za buduće projekte. Drago mi je da se u rad radionice uz neizbježne Vojina Perića i Angela Naumovskog uključio i međunarodno priznati umjetnik Mat Fraser, a zasigurno ne bih smio zaboraviti i ekipu iz udruga "Korak" i "Zamisli!" kao ni ostatak ekipe zaslužne za tako ugodan i kvalitetan rad na dotičnoj radionici i filmu: Tomislav Medak, Ivan Golić, Damir Kantoci – Krvavi... Želja nam je film poslati na par domaćih i međunarodnih festivala pa da vidimo kakve će biti reakcije publike.

KP: Smještanje radnje filma u javni prostor očekivali ste naravno i reakcije slučajnih prolaznika i drugih koji su se zatekli u sceni. Je li reakcija bilo i jesu li one bile očekivane?
Mario Kovač: Naravno da je reakcija bilo. Prvi dio filma snimio je slijepi kamerman koji se uz pomoć bijelog štapa i s kamerom u ruci kretao kroz prometne gradske ulice. Slučajni prolaznici bili su zbunjeni tom oksimoronskom situacijom i njihove reakcije su bile različite: od onih koji su htjeli pomoći do onih koji su sumnjali da je riječ o pravoj slijepoj osobi vjerujući da je riječ o nekom reklamnom triku ili zajebanciji. Dosta ljudi pokazalo je i svojevrsni strah od kamere izmičući se pred njom i snimateljem.
Drugi dio filma bio je zamišljen kao znatno interaktivniji jer je u formi skrivene kamere na ulicu doveo dva mladića u invalidskim kolicima koji su se fiktivno posvađali i potukli na javnom mjestu. Reakcije su opet bile podvojene jer je veći dio ljudi izbjegavao njih dvojicu pa su se odmaknuli i čitav "incident" promatrali sa sigurne udaljenosti, no uvijek bi se pronašao i netko tko bi im nakon "tuče" došao pomoći da se vrate u kolica. Meni je osobno bila najzanimljivija reakcija jedne djevojke ispred SC-a koja je hladnokrvno izvadila mobitel i njime snimala čitav događaj pa se ne bih začudio kada bismo to već mogli vidjeti na You Tube-u. Jedan od dvojice mladića je tijekom čitavog događanja prijetio drugome da će ga raznijeti bombom pa je i taj faktor možda utjecao na prestrašene reakcije slučajnih prolaznika kojima takav način PTSP-ovske komunikacije nije nepoznat.

KP: Što misliš o budućnosti dissability arta (barem u području kazališta i filma) u Hrvatskoj i koliko će našoj sredini biti potrebno da ta scena zaživi?

Mario Kovač: Mislim da ta vrsta scene kod nas već živi. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da je "Novi život" najstarije kazalište te vrste u svijetu i po tome se može svrstati među pionire onoga što nazivamo "dissability artom". Osim toga, njihove predstave ravnopravno sudjeluju na mainstream kazališnim festivalima i na njima osvajaju nagrade (SKAZ, Zlatni lav...), čime se u svojim državama može pohvaliti rijetko koja strana kazališna družina slijepih i slabovidnih. Kvalitetu svog rada iz projekta u projekt podiže i kazalište gluhih osoba "Dlan" i smatram da je ta scena (barem u kazališnom radu) već punopravni subjekt našeg kazališnog života.

KP: Možeš li reći što za tebe kao redatelja znače ovakve vrste projekata?

Mario Kovač: Kad sam prvi put radio s "Novim životom" (i nekim drugim udrugama osoba s invaliditetom) taj sam rad doživljavao kao nešto specifično i posebno pri čemu treba raditi oprezno. No, s vremenom mi se ta blokada otkočila i sada rad s njima shvaćam kao svaki drugi kazališni rad. Među glumcima – osobama s invaliditetom baš kao i među glumcima koji nemaju invaliditet postoje oni koji su talentiraniji i vrijedniji od ostalih kao i oni koji su lijenčine i "šmiranti" tako da u tom aspektu rada nema neke posebne razlike. Specifikume rada s njima koji postoje u nekim tehničkim pitanjima rada, no ne i u ljudskim, pokušavam skupiti na jednom mjestu i analizirati u svom doktorskom radu koji pišem pod mentorstvom dr. Sibile Petlevski na postdiplomskom studiju.
Ono što smatram bitnijim na tom polju djelovanja zasigurno je odnos potencijalne publike spram umjetnosti koju stvaraju osobe s invaliditetom. Smatram da u očima gledatelja taj specifični invaliditet mora postati nevidljiv ili u potpunosti nestati (osim ako umjetnički rad upravo ne problematizira taj specifikum) i da tek onda možemo početi pričati o "ravnopravnosti".

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 30.12.2007