Human Rights Film Festival | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Human Rights Film Festival

Od 9. do 14. prosinca imali smo priliku pogledati niz zanimljivih i pamtljivih filmova.

Piše: Hrvoje Pukšec

Uobičajeno je kod bilo kakvog retrospektivnog pogleda unazad krenuti od početka i s laganim zastajkivanjima otklizati do kraja. Ukoliko i nije običaj, onda je svakako način na koji se pišu članci. Ovogodišnji Human Rights Film Festival ne bi trebao biti iznimka, no ipak jest. Središnji značenjski trenuci Festivala, koji je svoj raspored razdijelio na šest dana i četiri različite lokacije zbivanja, bili su daleko od MM Centra, kina SC, Močvare ili mame. Bili su i daleko od festivalskog kraja; dapače, desili su se već desetak sati nakon posljednje projekcije prvoga dana. Subota, rano poslijepodne, tik nakon obiteljskog ručka. Taj je trenutak ishodište iz kojeg ćemo krenuti u pregled HRFF – a. Dakle, u trenutku kad su u Preradovićevoj podgrijavani, a potom i puštani prvi kadrovi Stava skinheada Daniela Schweizera, nacionalna je televizija puštala neki svoj dokumentarac, neku svoju emisiju; neki svoj film. Samo dan nakon otvorenja Festivala pred punim kinom SC–a, nakon Markerovih rentgenskih snimaka revolucija dvadesetog stoljeća (Dubina zraka je crvena) te nakon jada i bijede suvremenog radnika iz najsiromašnijih područja svijeta (Smrt radnika), na HTV–u se vrtio Spas 911. Zanimljivo je bilo to iskustvo jer praktički smo imali priliku gledati ono što je samo malo ranije Chris Marker razotkrio i barem nam na trenutak na oči stavio naočale odmaka. Spas 911 je pir nasilja, nešto što s televizijskih ekrana blješti do mjere da smo ga i prestali primjećivati. Već jedan dan HRFF–a, samo dva pogledana filma, dovoljno su učinili da nam se otvore oči; da napravimo markerovski odmak. Hakim Bey i njegova teorija o spektaklu moći pojednostavljeno rečeno govori o utjecaju medija na socijalnu stvarnost. Glorificiranjem poluga moći (svi ti detektivi, vojnici i špijuni) želi se prikazati nepobjedivost sustava, uzaludnost čak i pomišljanja na suprotstavljanje. Čvor poludefiniranih slutnji o povezanosti države s nasiljem i ljudskim pravima razriješio je u jasnu misao jedan filmaš (kako prigodno!): Lech Kowalski. Obrativši se publici nakon projekcije njegovog Istočno od raja objasnio je kako je pokušao tematizirati različite emanacije moći koju sustav ima nad ljudima. Nesreća njegovih protagonista izvire iz bezobzirnog, moćnog društvenog poretka. Upravo u spomenutoj suboti i njenom Spasu 911 leži dobar dio problema: država i njen represivni aparat u službi zaštite ljudskih prava i istodobno gaženje ljudskih prava od te iste države i tog istog represivnog aparata. Možda ne istodobno i možda ne na istim prostorno–vremenskim koordinatama; u konačnici niti uvijek od istih država, no globalno gledano, riječ je o kontinuiranoj pojavi koja ne poznaje iznimke. Eto razloga dakle za očuvanje ljudskih prava, a posredno i za ovakav Festival.Human Rights Film Festival oduvijek je bio donekle low profile Festival. Ovogodišnje, treće po redu izdanje preselilo je s Tuškanca u kino Studentskog centra; na otvorenje su dovedeni svjetski priznati Bamby Molestersi, ali i ono što je najvažnije u cijeloj priči: osigurani su vrlo dobri filmovi. Razmišljanja novinara i kritičara prvog dana, prije samih projekcija, vrtila su se oko dvojbe - Je li došlo do konačnog zasićenja zagrebačke publike? 25 FPS, Zagreb Film Festival, Animafest, Tjedan češkog filma, Tjedan azijskog filma, Dokumania i sada Human Rights. Impresivan niz festivala i filmskih druženja ove je sezone preskočio samo One Take koji je skrenuo u bienalne vode. Ostali su festivali ne samo održani nego su u pravilu imali i solidnu posjećenost. HRFF nije dakle postao izuzetak i sada je i polu-zainteresiranim promatračima sa strane jasno da je nezasitnost metropole za festivalskim filmskim sadržajima obrnuto proporcionalna posjećenosti redovnog kino repertoara. Četrdesetak filmova, uglavnom dokumentarističkog predznaka, imali su jasnu tematsku preokupaciju i jasnu misiju – osvijestiti kod gledatelja spoznaju o životnoj zakinutosti velike većine svjetske populacije. Pojam 'ljudskih prava' vrlo je rastezljiv i ako ćemo posve iskreno mogao bi pokriti dobar dio svjetske dokumentaristike, ali i igranih naslova. Kod nekih se filmova tako dio podteksta i njegovih implikacija jednostavno morao eliminirati prilikom promišljanja. Možda je najbolji primjer za to film Raj na Zemlji, palestinskog redatelja Hany Abu – Assada. Film nagrađen na ovogodišnjem Berlinaleu ima zanimljiv pristup očuvanju ljudskih prava. Prikazavši posljednje dane samoubilačkog prijateljskog para redatelj teroristima doista daje lice, daje im ljudskost. No sredinom filma odluči ih uzdići na razinu simbola. Oni odjednom prestaju biti dečki iz susjedstva i postaju personifikacije ideja – od onih militantnih do onih ghandijevskih. Posve se zaboravlja prikazati Izraelce, njihovu stranu priče, i tako na kraju imamo film koji uistinu progovara o ljudskim pravima, no koji ih i gradira. Ono što je paradoksalno u svemu jest da je ta gradacija manjkava i da je na ljestvici prioriteta stavila pravo na samoodređenje iznad prava na život. Unatoč Raju na Zemlji organizatori HRFF–a napravili su vrlo dobar posao prilikom osmišljanja programa. Taj uvjetno rečeno 'problematičan' izbor i nije pogrešan jer se radi o filmu koji je uzburkao duhove gdjegod je prikazan i koji je postigao ono što mu je cilj: podsjetiti na izraelsko – palestinski sukob. Kao svijetao primjer filmskog izbora možda bi se mogao izdvojiti afrički Moolaadé. Istina, Smrt radnika je bio vizualno nadmoćniji, Pristojna tvornica primjer dobrog dokumentarca, spomenuti Istočno od raja emocionalno nabijeniji... Moolaadé se sa spomenutim filmovima po mnogočemu ne može mjeriti no ono zbog čega bi se trebao izdvojiti jest njegov sretan spoj aktivističkog pristupa temi s pozamašnom količinom narativne naivnosti. Igrani je to naslov koji govori o barbarskom, u većem dijelu Afrike još uvijek prisutnom, tzv. 'ženskom obrezivanju'. Neposredan i unatoč (ili baš zato) okrutnoj stvarnosti vrlo optimističan Moolaadé je upravo onakav kakav mora i biti: pristupačan svojoj primarnoj publici, Afrikankama koje moraju shvatiti kako im nitko ne može pomoći ukoliko same ne iniciraju promjene. Shvatila je to i publika pa su dijelovi filma ispraćeni uzvicima odobravanja. Za kraj ovog fragmentarnog pregleda prošlotjednog zbivanja ostavljena je retrospektiva filmova Chrisa Markera. Mogli smo pogledati osam njegovih filmova no ni izdaleka se nećemo pozabaviti niti s jednim od njih. Svaki iole ozbiljniji pokušaj takve vrste završio bi u dvoznamenkastom broju ispisanih stranica. Ono zbog čega je Marker ostavljen kao lizalica nakon odlaska iz doktorove ordinacije jest struktura njegovih filmova. Marker ne skriva niti u jednom trenutku koje mu je opredjeljenje u temi koju obrađuje; ne libi se izabrati stranu a kad ju definira slijedi pamtljiva razrada vlastite pozicije. Za svoje filmove on redovito posuđuje snimke drugih autora, dokumentarne zapise, pa čak i cijele izvatke iz tuđih filmova. Sve skupa sklapa u autorski zaokruženu cjelinu i pokazuje kako se istodobno može biti i angažiran i umjetnički neupitan. Šteta je što su upravo Markerovi filmovi bili najslabije posjećeni, no razlog tomu možemo potražiti i u zahtjevnosti njegovih djela – uostalom, ne svrstavaju ga bez razloga među tzv. filmske esejiste.Zaključak? Od 9. do 14. prosinca imali smo priliku pogledati niz zanimljivih i pamtljivih filmova, no da ne bi sve ostalo samo na njima priređeno je predavanje o Susan Sontag, izložba francuskog fotografa Oliviera Tourona, te još dvije tribine. Ekonomska stvarnost zemalja koje moraju pomiriti neoliberalne tržišne zahtjeve s osviještenom socijalnom politikom bila je tema jedne, a druga je tematizirala medijsku reprezentaciju realnosti. Kao što je već uobičajeno, filmove su u korak pratili i koncerti, no tu sad već ulazimo u područje upitne opravdanosti. Film kao vrlo raširen, popularan medij apsolutno je najmoćnije sredstvo kojim se može doprijeti do adresata. Human Rights Film Festival je u poziciji da relativno lako može pronaći odgovarajuće filmove. Snima ih se i više no dovoljno, a istodobno tema kršenja/očuvanja ljudskih prava leži gotovo u svakom od njih. No to bi trebale popratiti i brojnije tribine i predavanja. Možda je najzanimljiviji primjer baš film Moolaadé. Većina publike zasigurno nije znala do kojih je razmjera prošireno 'žensko obrezivanje'. Nisu znali da se ono najviše prakticira u sjeveroistočnoj i središnjoj Africi te da je primjerice Egipat upravo jedna od zemalja u kojoj je taj obred vrlo raširen. Filmovi sami po sebi mogu zadovoljiti potrebu prenošenja informacija no istodobno te su informacije često manjkave, mogu (a kako je riječ o autorstvu najčešće i jesu i moraju biti) biti subjektivno obojane, a na kraju krajeva i krive. U kontekstu HRFF–a film bi trebao biti poticaj dublje analize i (re)definiranja gledateljskog stava, a ne izgovor za besplatan odlazak u kino i na koncert. Sugestivno sufliranje za sljedeće izdanje Human Rights Film Festivala jest kako je možda sretnija kombinacija filma i tribina, predavanja i radionica; a ne filma i glazbe.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 22.12.2005