Humor kao olakšanje, apsurd kao ilustracija stvarnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Humor kao olakšanje, apsurd kao ilustracija stvarnosti

Ususret performansu Goli život s Oljom Grubić razgovaramo o izvedbenom odnosu prema tijelu i prostoru, prirodi i društvu, umjetnosti i cenzuri.

Razgovarala: Hana Sirovica

FOTO: Andrej Mahne

  • A
  • +
  • -

Umjetnica Olja Grubić dolazi iz Pule, a studij vizualnih umjetnosti završila je u Ljubljani, gdje već niz godina živi i djeluje kao umjetnica performansa i kabaretska izvođačica, scenografkinja, kostimografkinja, autorica crteža i prostornih instalacija. Njezino stvaralaštvo, koje ostvaruje u različitim medijima i kontekstima, prepoznatljivo je po uporabi i razradi tjelesnosti i seksualnosti te (nerijetko crnom) humoru kojim propituje različite društvene norme i stege. Bila je suvoditeljica i jedna od izvođačica Kabarea Tiffany, laboratorija za istraživanje LGBTIQ+ izvedbe čije je djelovanje vezano uz istoimeni kultni ljubljanski klub. Redovito surađuje sa slovenskom platformom za scenske umjetnosti Via Negativa, a jedan od njihovih zajedničkih projekata, performans Goli život, gostuje 18. svibnja u Zagrebu u sklopu Vox Feminae festivala. Tim povodom s Grubić smo razgovarali o njezinoj praksi, izvedbenom i izvođačkom odnosu prema tjelesnosti, uvjetima i preprekama s kojima se susretala djelujući u različitim kontekstima, te perspektivi suvremene kulture u Sloveniji.

 

Iako radiš na razmeđu različitih umjetničkih područja, obrazovala si se u vizualnim umjetnostima, a tvoj prvi medij bio je crtež. Možeš li nam, za početak, ispričati kako je došlo do iskoraka iz crteža u umjetnost izvedbe, i koje su te preokupacije usmjerile prema performansu?

Diplomirala sam na Akademiji za vizualne umjetnosti (AVA) u Ljubljani, smjer konceptualizacija prostora. Crtež je oduvijek bio moj jezik, prvi medij, nešto što bih radila uglavnom za sebe i istraživala razumijevanje svijeta, predstavljao je osnovu koja mi je pružila uvid i prostor za razmišljanje. Performans me počeo zanimati na fakultetu; mama je profesorica likovnih umjetnosti i ona me je vrlo rano upoznala sa svijetom umjetnosti, pa tako i performansom. Prvi performansi koji su mi privukli pozornost bili su oni Vlaste Delimar i Tomislava Gotovca. Pred kraj studija me je performans toliko povukao da sam redovito obilazila Vlastin festival performansa, Moja zemlja, Štaglinec. Naslov mog diplomskog rada bio je Radikalni aktivizam u umjetnosti i subverzivne forme, a najviše sam pisala o performansu. Mislim da me performans toliko preuzeo baš zbog aktivne pozicije umjetnika. Polako je postao jedan od "jezika" koje govorim. 

Goli život, rad koji će biti izveden na Vox Feminae Festivalu, jedan je kritičar opisao kao "performativni obračun s povrćem". Povrtni i biljni svijet također je čest je motiv u tvojim crtežima gdje se, kao i u Golom životu, pojavljuje uz golo tijelo. Možeš li nam reći više o tome kako je došlo do "obračuna s povrćem" u Golom životu, ali i šire – kako kroz svoj rad promišljaš odnos (neljudske) prirode i (ljudske) tjelesnosti?

U mom radu, kao i u većem dijelu povijesti umjetnosti, prisutno je golo tijelo. Golo tijelo mi je toliko fascinantno jer ga posjedujemo svi, ali se naše razumijevanje i odnos prema njemu razlikuje od osobe do osobe. Zanima me zašto se čovjek toliko udaljio od svog tijela, može li se uspostaviti neki normalan odnos s golim tijelom, zbog čega smo toliko "uzbuđeni" kada vidimo golo tijelo, zašto nam je golo tijelo toliko nenormalno i neprihvatljivo, zašto se toliko sramimo sami sebe, i možemo li sve to promijeniti? Zašto u našem društvu prolazi da golo tijelo reklamira pastu za zube ili boju za zid, ali čim ono nosi neku veću, umjetničku poruku, to postaje kršenje javnog reda i mira? Promijenimo li odnos sebe i drugih s golim tijelom, prihvatimo li to svoje golo tijelo, prihvatit ćemo sebe i druge. 

Povrtni, biljni, životinjski svijet također često nalazi mjesto u mojim radovima, isključivo zbog svog organskog karaktera. To je priroda i mi smo dio nje, kroz razumijevanje prirode možemo razumjeti i sebe. Ako poštujemo prirodu, poštujemo i sebe. Goli život je performans koji se bavi pitanjem kako postojati u svijetu u kojem živimo. Ne bih rekla da je performans ''obračun s povrćem'', obračun je to s našim razumijevanjem društvene situacije i ideologije, s uvjetima postojanja. Kroz poetičan jezik Goli život vizualizira intimnost žive prisutnosti ljudskog tijela i dinamike između njegovog fizičkog, duševnog i osjećajnog identiteta. Nakon svakog dosadašnjeg performansa zapisivale smo tok misli nastalih za vrijeme akcije ribanja povrća, a naribanim povrćem nahranile bismo kokoši. 

Goli život nova je u nizu tvojih izvedbi koje su nastale u suradnji s platformom Via Negativa. Kako je krenula vaša suradnja i kako se ona razvijala?

Nakon Golog života uslijedio je još jedan performans; Dihaj, nastao u suradnji Vie Negative i Zavoda Sploh, koji smo izveli 16. aprila 2021 u Ljubljanskoj galeriji Fotopub. U izlogu galerije je sedamnaest golih ljudi stajalo i disalo s vrećicama za biootpad na glavama. Taj se performans bavio pitanjem disanja kao borbe za život, za svoje postojanje, za svoj značaj, za svoju misao. Kroz minimalističku akciju instalacije publika je pratila osnovno ljudsko pravo na postojanje. Kroz vizualnu poetiku bila je prikazana borba za to osnovno pravo. Performans je prekinula policija. Isti performans smo izveli i sljedeći dan, bez prekida policije. Policija je reagirala na poziv susjede, koja je bila toliko uznemirena našim disanjem da smo dobili kazne za pokazivanje spolovila na javnom mjestu, bez obzira na to što smo bili u prostoru galerije. Naš slučaj preuzela je Pravna mreža za varstvo demokracije koja nas je na sudu i obranila. Kazne nismo trebali platiti.  

Via Negativa je platforma za istraživanje, razvoj i produkciju suvremene scenske umjetnosti. Usredotočena je na istraživanje i nalaženje različitih strategija scenskog izvođenja, s naglaskom na etičnosti i živosti izvedbene prakse, postupaka, žanrova. Viu Negativu sam zapazila za vrijeme studija, ali tek nakon diplome sam se odvažila i započela suradnju s njima. Prvi projekt u kojem sam se susrela s Bojanom Jablanovcem (osnivačem i umjetničkim voditeljem VN) bio je Kitch, Multimedijski praktikum za opolnomočenje manjšin. Nakon toga sam počela redovito dolaziti na Laboratorij Vie Negative, seriju radionica koje su povezane u kontinuirani kreativni proces. Na kraju svake serije radionica slijedi javna prezentacija materijala nastalog na radionicama. Suradnja s Viom Negativom razvijala se organski i polako je iz nje nastao autorski performans Goli život, nakon njega Dihaj, dok u rujnu slijedi novi performans Rodovitna prst. Za Viu Negativu sam radila kao performerica, scenografkinja, kostimografkinja u raznim projektima. Sada sam jedna od članica umjetničkog svijeta Vie Negative. Via Negativa me privukla metodom rada i načinom razmišljanja. VN ustrajno radi na izvedbi sa stavom, kakva svjesno radikalizira i relativizira vlastitu poziciju sa samoironijom i humorom. 

Pored radova koje izlažeš ili izvodiš u prostorima suvremene umjetnosti, radila si i u klupskom prostoru s kabareom Tiffany. Možeš li nam reći više o kabaretskom kontekstu tvog rada, ali i o tome na koji način promišljaš odnos s publikom s obzirom na različite kontekste u kojima stvaraš?

Moj klupski rad tekao je paralelno s radom koji se izvodio u prostorima suvremene umjetnosti. Gay Klub Tiffany jednostavno me privukao svojom otvorenošću, prihvaćanjem, kreativnosti i slobodom. Počela sam surađivati sa Jernejem Škofom (koordinatorom programa Kluba Tiffany), koji se u našoj suradnji iskazao u ulozi kustosa (zajedno smo pripremili nekoliko izložbi) i performera (Kabaret Tiffany, Vulgarne Akne). Osim noćnih izlazaka, klub je nudio, i još uvijek nudi, raznolike queer kulturne sadržaje. Kabaret Tiffany je program namijenjen LGBTIQ+ osobama i zasnovan kao laboratorij za istraživanje LGBTIQ+ izvedbenih umjetnosti, autonomnog scenskog izraza i tijela. Kabaretu sam se pridružila 2014. godine i provela sam neko vrijeme u ulozi performerice, a vrlo brzo sam i preuzela vođenje kabareta koji sam vodila donedavno. Kabaret mi je nudio slobodu, opuštenost i humor. Unutar kabareta sam najviše izvodila točku Artistas, koja je usko povezana sa svijetom suvremene umjetnosti. Artistas čini trio: dvije drag kustosice – jedna od njih je govornica engleskog iz visokog svijeta umjetnosti, dok je druga kustosica ''mlađa kolegica sa nekih drugih prostora'', prevoditeljica koja se trudila kako je najbolje znala i mogla (prevodili smo na slovenski, španjolski, srpski, češki, mađarski, francuski, bosanski...) – uz mene, u ulozi umjetničkog djela (koje je ili predstavljalo žensko tijelo ili bilo napravljeno sa strane ženske umjetnice). To je točka koja ismijava visoke cijene visoke umjetnosti, stereotipe, samo razumijevanje i važnost visoke umjetnosti.

Artistas je točka u formi aukcije ženskih radova, radova u kojima je prisutna žena ili ženska tema. Naslovi pojedinih performansa su bili: ženski problemi, mokre žene, zaljubljene žene, ženske tragedije.... Kustosice su predstavljale radove, objašnjavale njihovu važnost u povijesti umjetnosti i prodavale ih za nezamislive cijene ili u nepredstavljivim količinama: galonima nafte, suhom zlatu, dijamantima, bitcoinu, sapunima (za vrijeme COVID epidemije) itd. U svakoj točki predstavili bismo tri različita rada, a među njima je svoje mjesto obavezno imala i Marina Abramović. Kustosice su neuspješno pokušavale prodati radove, držeći zlatni materijal iza kojeg bih stajala ja, preuzimajući identitet Marine Abramović (Rythm 0, Balkan Baroque, The Artist is Present, Artist Must be Beautiful...), Yoko Ono, likove Salome, Rođenja Venere, Piete, Lupe Capitoline, Sna Ribarove Žene, Noćne more, Olympije... Ta točka pružala je uvid u žensku ulogu u povijesti umjetnosti, a stereotipizacijom i humorom smo razmišljali o ozbiljnim temama, o položaju žena u društvu. Moj odnos s publikom oduvijek je bio prijateljski – nalazimo se zajedno da bismo razmijenili mišljenja i nasmijali se. Smijeh je nešto što je za život nužno, što nam omogućuje nam da se lakše nosimo s njime. 

Crni humor i apsurd prisutni su u tvom radu na specifičan način. Voljela bih se zadržati na njihovoj uporabi u radovima u kojima si se eksplicitnije bavila položajem umjetnika_ca i slobodnom umjetničkog izražavanja. Tematizirala si, primjerice, pojave kao što su cenzura na društvenim mrežama i fake news. Možeš li nam reći više o ovim intervencijama i strategijama komunikacije koje si u njima gradila? 

Crni humor kao olakšanje, apsurd kao ilustracija. Prisutnost onoga što svi posjedujemo – golog tijela – u mom radu pratila je pojava cenzure. Ona se prvo pojavila na društvenim medijima, a kasnije se proširila i u ''stvarni život'' te tako postala i temom moga rada. Cenzurom sam se bavila u projektu Psihološki kanibali, u sklopu kojeg sam u Kinu Šiška izložila crnu knjigu, cenzuriranu knjigu, u crnom prostoru. 

Knjiga je bila u potpunosti zacrnjena/cenzurirana, sadržavala je sedam čipova (kakve možemo naći u rođendanskim čestitkama) koji su bili umješteni u nju nasumično. Na svakome od njih je bio izmiksan zvuk religioznih pjesama, političkih govora i vojnih akcija. Psihološki kanibali su intermedijski projekt koji problematizira plutokraciju kao oblik apsolutne političke vlasti. Psihopatska elita kroz religiju, vojsku i politiku društvu nameće norme, koje to društvo bez razmišljanja prihvaća. Egoizam, želja za vlašću, militarizam, glorifikacija političke moći, vjerski misticizam, fanatizam i narcizam su osobine suvremenog društva, a suvremeni psihopati često su inteligentni ljudi koji zakone ne krše, nego ih stvaraju. Aktivistička umjetnost i drugi neprimjereni komentari na stanje u društvu, vladavinu psihopata i njihovo iskorištavanje su cenzurirani. Cenzura zato u projektu postaje medij izražavanja, komentar i umjetnička reakcija na svijet u kojem živmo. Crna umjetnička knjiga sadrži cenzurirane slike i tekstove s povremenim zvučnim intervencijama – ''psihološkim minama''. Cenzura je publici dopuštala slobodnu interpretaciju toga što zbog nje nije vidljivo, izazivajući razmišljanje o slobodi izražavanja, te o (samo)cenzuri radi straha.  

Fake news je bila performativna instalacija, namjerna dezinformacija koja je preispitivala poziciju umjetnosti i umjetnika u današnjem post-truth društvu. Fikcija je važnija od istine. Cenzura i lažne vijesti su u zadnje vrijeme prilično prisutne u našem društvu. Moramo  sami sebe dovoljno obrazovati da bi se znali nositi s tim pojavama. Taj se rad se bavio politizacijom informacije i lažnim vijestima koje igraju toksičnu ulogu u današnjici. Kroz humor možda lakše razumijemo, a sigurno se lakše nosimo s apsurdom u kojem živimo. Razumjeti humor i moći se nasmijati jest kvaliteta koju treba moći održati. Humor je uvijek ljudima pomagao da prolaze kroz teška vremena. Slovenija je u zadnje vrijeme pokazala koliko je humora ostalo u društvu, humor je pucao po društvenim mrežama i u javnosti, te smo na taj način lakše izdržali. 

Položaj samostalnih umjetnika_ca, kao i ostalih radnika_ca u kulturi, u Sloveniji je od početka pandemije ozbiljno narušen, a uz probleme s kojima su suočeni samozaposleni u kulturi, pod napadima su se našli i prostori u kojima si djelovala kao što su Tovarna Rog, autonomni prostor koji je deložiran, ili Metelkova 6, zgrada koja okuplja brojne organizacije nezavisne kulture, koju su pokušali deložirati. Kako sada, nakon nedavne smjene vlasti koja je bila krajnje nenaklonjena prema suvremenoj kulturi i umjetnosti, vidiš perspektivu slovenske umjetničke scene i uvjeta u kojima nastaje?

Žalosno je bilo promatrati kako se situacija u Sloveniji preko noći promijenila. U dvije godine nazadovali smo barem za trideset godina. Tovarna Rog je nestala, prosvjedi protiv njezine deložacije nisu uspjeli zaustaviti rušenje autonomne zone. Sudbina Metelkove 6 je ugrožena, prijeti im izbacivanje iz prostora. U Ljubljani se istovremeno pojavljuju novi prostori umjetnosti, čiste, velike, "svjetske"... Dok nestaju prostori u kojima je bila dozvoljena sloboda, nastaju prostori sa ograničenjima. Prostor kreativnosti često je prisiljen tražiti svoj prostor pod suncem. Najgora od svega bila je razina komunikacije i omalovažavanja radnika u kulturi i kulture same. Tijekom te dvije godine vidjeli smo projekt Psihološki kanibali u praksi. Sada se nadamo promjenama, iako je ta nada naivna. Promjene se moraju dogoditi na globalnom nivou. Naš odnos prema sebi samima, prirodi, svijetu, stvarima (...) mora se promijeniti. U Sloveniji će polako doći do promjene, ali s obzirom na to da još uvijek čekamo formiranje vlasti, još ju nismo dočekali te i dalje osjećamo devastaciju trenutne politike. Ipak, mislim da je veći problem od "malog lokalnog problema" ideologija današnjeg doba. Živimo u vremenu u kojem zaboravljamo da postojimo, maksimalno smo produktivni, opterećeni, potrošeni, konzumiramo konstantno, zaboravljamo da se moramo zaustaviti, promijeniti smjer u kojem se krećemo. Nerazumljivo mi je da danas, kada bi trebali moći razumjeti da se svi nalazimo na istom planetu, da smo svi dio svemira koji dijelimo, i dalje, možda još i više funkcioniramo podijeljeno. Nadam se da će umjetnička scena, najviše mladi umjetnici, izdržati ovaj težak period. Idealno bi bilo kada bi se kultura počela više cijeniti i posjećivati, a ona mora biti neovisna od "psiholoških kanibala’". Nadam se da će se kultura prepoznati kao temelj društva, da će se možda promijeniti i odnos društva i kulture. Nadam se da će nova vlast donijeti dobre promjene, da će olakšati i potaknuti razvoj umjetnosti i kulture. 

 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 16.05.2022

VEZANE VIJESTI

U bivšoj državi bilo je važno raditi, a ne graditi karijeru

Razgovarala: Matija Mrakovčić
S Vlastom Delimar, jednom od najvažnijih hrvatskih performerica, razgovaramo o njenom umjetničkom radu od 1970-ih do danas.

U internetskom vrtlogu

Razgovarala: Hana Sirovica

S Majom Čule razgovaramo o njenom radu, načinima umjetničkog pristupa mreži, izazovima istraživanja povijesti interneta te utopijskim potencijalima umrežavanja i povezivanja.

Promicanje zajedništva i dijaloga

Piše: Martina Domladovac
Zbog emancipacijskog i obrazovnog potencijala te prilagodljivog formata, društvene igre kao što je igra Strašne žene dizajniraju se kako bi uz uobičajenu zabavu predstavile određene ideje.