Hvatanje ukoštac s neizrecivim | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Hvatanje ukoštac s neizrecivim

Predstava Ni prijatelj ni brat hrabro ulazi u temu ratnih trauma, a izvedba u intimnom okruženju uspješno prenosi iskustvo raspuknute obiteljske i šire društvene zajednice.

Piše: Nika Krajnović

FOTO: Tanja Kanazir / Drugo more

  • A
  • +
  • -

Poput drugih kulturno-umjetničkih manifestacija koje je ove godine zateklo pandemijsko stanje, iziskujući česte i vješte prilagodbe novonastalim okolnostima, tako je i 11. izdanje Zooma, festivala izvedbenih umjetnosti održanog u Rijeci od 17. do 25. listopada, prilagodilo svoj programski fokus i na neki način čak iskoristilo zadatost trenutka. Tako su upravo epidemiološka ograničenja iscrtala nove smjerove selekcijskog procesa i potaknula (dosad nedovoljno razvijenu) suradnju sa zagrebačkom nezavisnom izvedbenom scenom. Planirani tematski okvir približavanja koji su razvijali organizatori iz udruge Drugo more i selektorica festivala Silvija Stipanov, u novim se okolnostima samo preobrazio u približavanje koje nije nužno (ni dozvoljeno) ono fizičko, već mentalno i emocionalno, a potencijalno i društveno. Radi se o formi kazališta intimnog tipa u kojem autori, koji su osim iz Zagreba došli iz Slovenije i Španjolske, preispituju ustaljeno stanje stvari, sustave vrijednosti i dominantne povijesne narative te njihove strukturne nepravde, pokušavajući doprinijeti boljem razumijevanju svijeta koji nas okružuje i nas samih na putu prema sve neizvjesnijoj budućnosti. 

Do zbližavanja (u granicama dozvoljenog) ipak je došlo kroz cjelokupan program Zooma, budući da smo na izvedbama zajedno pili čaj za jednim stolom, za drugim promatrali minijaturne figurice ili sjedili oko starog radijskog prijamnika. No možda najintimnije kazalište dogodilo se na izvedbi u privatnom stanu na riječkom Campettu, gdje smo, u dobroj domaćinskoj maniri, za početak ponuđeni čupavcima i pićem. Predstava Ni prijatelj ni brat, koja se izvodi za svega desetak gledatelja, uprizoruje dvije žene u kućnoj atmosferi i njihov disfunkcionalni suživot koji se ruši pod pritiskom mučnih sjećanja, no posjetitelji ne znaju točno ni tko su ni što su. Smještanje predstave u nekonvencionalni, kućni prostor koji joj automatski pridaje neposrednije i intimnije ozračje, zanimljivo je upravo u kontekstu kazališta koje traži nove načine bivanja, no autorica Marina Petković Liker zapravo često i neovisno o pandemijskim okolnostima za svoje predstave odabire specifične lokacije i neobične prostore. Razlog tome, objašnjava u više prilika, razbijanje je konteksta koji izvedbi pridaje kazališni prostor te potraga za mogućnostima koje novi prostori pružaju u smislu scenografije i atmosfere, pa i odnosa publike prema izvedbi koji se mijenja u takvoj rekontekstualizaciji kazališnog čina. Na taj način želi potaknuti gledatelja na preuzimanje odgovornosti u uspostavljanju novih i specifičnih vrsta kazališne komunikacije, koje autorica sustavno istražuje unutar umjetničke organizacije Četveroruka koju vodi sa Sonjom Pregrad

Ni prijatelj ni brat treća je od pet izvedbenih epizoda (peta, pod nazivom Ispravak, imala je svoju zagrebačku premijeru početkom listopada) nastalih u sklopu izvedbeno-istraživačkog ciklusa Udaljenosti kojeg autorica započinje 2017. godine odlaskom u selo Darda u Baranji kako bi potražila korijene društvenog ozračja u kojem živimo. Dokumentirani razgovori s lokalnim stanovnicima, ženama i muškarcima, o njihovim sjećanjima, svakodnevici i suživotu, postaju izvedbeni materijal kojim ovaj ciklus rastvara, analizira i prenosi neuralgičnost poslijeratnog života koji je na našim prostorima, nažalost, i dalje opipljiva stvarnost. Moguće je da su upravo ustaljeni crno-bijeli narativi koje nudi mainstream politički diskurs, perpetuiranje viktimizacijskih i optuživačkih modela te ostalih potiskivajućih koncepata nošenja s ratnim traumama ti koji rane samo produbljuju. Ovaj istraživačko-izvedbeni umjetnički pothvat pokušaj je da se ponudi vlastiti, specifični odgovor ili strategiju na razmeđi između umjetničkog i terapeutskog.

Pa kako onda na skliskom terenu uprizorivanja monstruoznosti rata, ljudske patnje i boli pronaći put do razumijevanja i suosjećanja? Petković Liker i njena dramaturška suradnica Maja Sviben se u potrazi za istinom, za pravednom rekonstrukcijom događaja koji svojom kompleksnošću izmiču hladno-racionalnim analizama, ne odlučuju za linearnu naraciju, već posežu za fragmentiranim prikazima emotivnih stanja i ispreplitanja odnosa. Glumački dvojac (Lada Bonacci i Aleksandra Naumov) supostoje, jedva ikada komunicirajući (zaista) međusobno ili s publikom, a težinu tog suživota slažu gradeći amalgmam likova, čime se pokušava obuhvatiti opće, shvatiti post-traumatsko stanje svakog pojedinca i kompletne zajednice. Odnosno, ono što je od nje ostalo, a nije ostalo "ni prijatelja ni brata". 

Tako se zapravo u predstavi ne radi o dvije žene i njihovom odnosu, što bi naložila početna postavka, već o cijeloj mreži puknutih veza, rascjepkanom tkivu zajednice i onom raspuklom u pojedincu. To je portret ostataka, poluživota, odjeka boli koji na momente idu ad absurdum, manifestirajući se u igraćim kartama u kajgani, neurotičnom premještanju teglica, besmislenom preslagivanju plahti, telefonu koji uporno zvoni iz pećnice ili fena za kosu koji puše u prazno. Specifičan je to pristup uspostave kazališne igre, tipičan za rad autorice, koji negira dramski tekst, oslanja se na glumačku improvizaciju, u pravi plan stavljajući proces pun narativnih slijepih ulica, hiperpoetičan i vizualno zaokružen, a opet nekako jednostavan. Takvu se predstavu ne samo gleda i sluša, nego osjeća svim osjetilima, percipira kroz aluzije i asocijativni niz doživljaja, u čemu važnu ulogu imaju detalji koji potiču sinestezijsko iskustvo – prženje hrane, trganje tkanine, taktilnost nasilnog nasrtaja na ukućanku. Prikazom te sirove (i surove) svakodnevice s kojom se nose "preživjele", uprizorenjem traume u prostoru kućne intime, u centar pažnje stavlja se ono što je inače klasificirano kao nebitno, daje se prednost osjećajima nad činjenicama. Time se naslućuje jezik koji izražava neizrecivo, a koji zajedno s nelinearnošću priče stvara dimenziju femininog, uvodeći ženski princip i perspektivu na neklasičan način, smještajući ih u samu strukturu na kojoj predstava počiva. 

Ljudski je jezik (pa tako i dramski tekst) ograničen, pogotovo u izražavanju boli kada odušak pronalazi u jecajima i krikovima, a jedan od načina da se s traumom nosimo je da je artikuliramo. No o njoj ne treba nužno govoriti, nekada ju je dovoljno dovesti na površinu svijesti, gledati u nju, bivati s njom. Priliku za to predstava nam daje upravo u svojim dugim tišinama, čija je uloga stvaranje praznog prostora koji pruža trenutak introspekcije i produbljivanja naše senzibilnosti, mjesta koje omogućuje stvaranje novih iskustava. Ni prijatelj ni brat hrabro odstupa od atraktivnog, bučnog i spektakularnog, od obaveze zadržavanja pažnje, ne bježeći ni od bolnih ni od nepoželjnih tema, a bitna je upravo u današnje vrijeme koje često bježi od tišine, pokušavajući je ispuniti pod svaku cijenu, koje nema strpljenja i neutaživo je za novim podražajem, stalno i iznova. Autentičnosti predstave pridonosi i to što njezini likovi prenose iskustvo stvarnih ljudi, na što nas podsjećaju projekcije dokumentarnih video snimki iz Darde koje Bonacci polagano vrti po svim zidovima, prozorima, stropu, u jednom trenu i po tijelu svoje glumačke kolegice (obje tijekom predstave manipuliraju svjetlom i glazbom). No iako se ljudima na snimkama usne miču, njihove glasove ne čujemo. On je transformiran u materijal kazališne igre – koja je meka, fragmentirana, fluidna, oštra, kontradiktorna, snažna, duboka, kolektivna, ali i iscrpljujuća. 

Naime, pred izvođačicama nije lak glumački zadatak, a cjelokupna namjera poticanja suosjećajne su-igre publike uvijek ostaje neizvjesna i njena uspješnost ovisi o trenutku, o raspoloženju, informiranosti i volji pojedinačnog gledatelja da se prepusti. Predstava zaista postiže snažan utisak, no na momente ipak zapada u patetiku, postaje predoslovna, čak predvidljiva. Skriva li se uzrok tome i u gledatelju koji, sve više naviknut na konzumaciju kazališta koje zabavlja, teško biva potaknut na sudjelovanje i sukreaciju? U tome se otvara i pitanje moguće angažiranosti predstave koja poziva publiku na aktivniji pristup doživljavanja izvedbe kao pretpostavke transformacijskog učinka kazališta. Premda ne uspijeva potaknuti reakciju gledatelja, ipak uspijeva pomaknuti nešto u nama na razini introspekcije, i to ponajprije gradnjom atmosfere. Stan kao odabir mjesta izvedbe u tom aspektu svakako nije slučajan, pošto je upravo osjećaj zarobljenosti u sumornoj, bezizlaznoj kućnoj atmosferi, zaglavljenost u limbu nemoći ono što predstava najsnažnije prenosi. Glumice supostoje, ali većinu vremena nisu u interakciji, a kada odnos i uspostave, on je izričito disfunkcionalan, toksičan i nasilan te je predstava možda utoliko uspješna koliko je neugodna za gledanje i bivanje u njoj.

Kuća koja je u predstavi simbol prijašnjeg vremena blagostanja, obilja i života, raspala se i izmijenila do neprepoznatljivosti. I sami smo tijekom nedavnog lockdowna, možda više nego ikada, postali svjesni sigurnosti i utočišta koje pruža dom, ali i njegove ambivalentnosti – kao prostora u kojem smo zarobljeni i na koji smo osuđeni. Upravo zato je kućni kontekst ove predstave uspješan u (ne)dvosmislenom prenošenju bolnih mjesta raspuknute obiteljske i šire društvene zajednice, traume i mogućnosti nastavljanja života nakon nje. Za predstavu Ni prijatelj ni brat, koja u intimnom okruženju stana uprizoruje sirove događaje svakodnevice koje upijamo zajedno u suživljenim energijama, bez suštinske dramatizacije, možemo reći da nije toliko ni postdramska koliko je "proto-dramska", a umjesto katarze nudi iskrenost i dubinu malih priča i velike boli te nas podsjeća da je u tišini naših domova moguće pronaći nove perspektive.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 29.10.2020

VEZANE VIJESTI

Principi umjetničkog oblikovanja i ženski rad

Piše: Hana Sirovica

Konferencija Anima dramaturgica ukazala je na bitne zajedničke probleme s kojima se suočavaju umjetnice, s posebnim fokusom na ženski rad u okvirima nezavisne scene.

Opasnost apstrahiranja zla

Piše: Nika Krajnović

Ocrtavajući ksenofobiju koja poput zloćudnog micelija prodire u svaku poru života, predstava 6 progovara i o alarmantnoj temi uloge medija u širenju društvene nesnošljivosti.

Otpor i predanost tekstu

Razgovarala: Antonija Letinić
Mlada kazlišna redateljica Marina Petković Liker jedan dio svog kreativnog impulsa usmjerava na istraživanje glasa i govora.