I umjetnici trebaju mirovinu | kulturpunkt

I umjetnici trebaju mirovinu

Mirovinska reforma kojoj se protivi inicijativa 67 je previše teško će se odraziti i na radnice i radnike u kulturi koje sektorska politika osuđuje na sve težu prekarnost.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: 67 je previše / Facebook

Ako bi se radila kulturnopolitička bilanca prvog dijela godine, moglo bi se reći da sektorske intervencije kojima nas blagosiljaju Ministarstvo kulture i lokalne vlasti ne samo da ignoriraju prekarnost i težak položaj radnica i radnika u nezavisnoj kulturi i umjetnosti, nego da ih upravo aktivno, gotovo planski pogoršavaju. Bilo da je riječ o katastrofalnom financiranju javnih potreba u kulturi, daljnjem ugrožavanju ionako jedva postojeće infrastrukture ili spornoj reformi regulacije statusa samostalnih umjetnika, svaki se korak vladajućih odigrava na štetu nezavisne kulture i ljudi koji ju sačinjavaju.

No situacija djeluje još gore govorimo li o sistemskim tendencijama koje kulturnu politiku uokviruju – ako sektorske institucije čine sve da se rad u kulturi dovede do ruba izdržljivosti, opća politika ove vlasti svojski se trudi da nas preko tog ruba konačno i gurne. Najnoviji primjer takvog "doprinosa" je mirovinska reforma koju provodi Ministarstvo rada i mirovinskog sustava pod vodstvom i za HDZ-ove sramotne standarde upečatljivog Marka Pavića. Riječ je o još jednom srozavanju radničkih prava po diktatu europskih centara koje naši politički vodonoše, u skladu s tradicijom hrvatske desnice, krotko slušaju na štetu radnica i radnika u Hrvatskoj. Prema novom Zakonu o mirovinskom osiguranju, naime, značajno su postroženi uvjeti za odlazak u starosnu mirovinu uz još okrutniju penalizaciju onih koji u mirovinu odu prijevremeno. Sadašnji zakon tako između ostalog propisuje da "pravo na starosnu mirovinu od 1. siječnja 2033. ima osiguranik kada navrši 67 godina života i 15 godina mirovinskog staža" (čl. 33. st. 3.), dok se faktor za određivanje prijevremene starosne mirovine "smanjuje za 0,3% za svaki mjesec ranijeg odlaska u mirovinu" (čl. 85. st. 2.). U prijevodu, osim ako ranije ne nakupe 41 godinu radnog staža, svi rođeni od 1966. morat će raditi do svoje 67. godine, a u vrlo izvjesnom slučaju da moraju otići u mirovinu ranije, bit će za to kažnjeni, i to drastično. Primjerice, onima koji radeći uspiju dogurati "samo" do 65. godine, koliko je po starom sustavu bilo potrebno za umirovljenje, iznos mirovine će biti umanjen za čak 7,2%, dok uistinu zastrašujuće zvuči da će oni nesretnici koji su radili do 62. godine izgubiti 18% svoje mirovine!

S obzirom na drastičnu postkriznu prekarizaciju rada u Hrvatskoj – po Eurostatu najizraženiju u čitavoj Europskoj uniji – ovakve odluke predstavljaju izuzetno nasilan udarac na jednu populaciju koja se sezonskim, privremenim i atipičnim angažmanima bori za preživljavanje. Stoga su ovih dana protiv mirovinske reforme s pravom ustale tri sindikalne središnjice – Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisni hrvatski sindikati i Matica hrvatskih sindikata – koje su se udružile u referendumsku inicijativu 67 je previše. Inicijativa između ostalog zagovara povratak na 65 godina kao dob za ostvarenje prava na starosnu mirovinu, kao i smanjenje penalizacije za prijevremeno umirovljenje na 0,2%. Potpisi se prikupljaju do 11. svibnja na štandovima diljem zemlje, a loše je vrijeme proces učinilo nešto težim pa je još uvijek neizvjesno hoće ih biti dovoljno. Ono što jest vrlo izvjesno je da bi većina građana na referendumu podržala prijedlog inicijative – prema najnovijem istraživanju koje je objavio RTL, čak 57,1% ispitanika se izjasnilo za promjenu postojećeg Zakona o mirovinskom osiguranju, dok ga je podržalo svega 25,3%.

Kao što na svojoj stranici uvjerljivo tvrdi Kolektiv Iskra, s obzirom na sve pokazatelje koji oslikavaju depresivnu sliku zaposlenosti i radnih uvjeta u Hrvatskoj, dojam je ponajprije da se ovom reformom "kažnjavaju najugroženiji pripadnici društva, odnosno trošak lošeg upravljanja državom i ekonomijom ponovo se svaljuje na leđa radnika i radnica, odnosno umirovljenika i umirovljenica". "Podizanje dobi za umirovljenje, uz istovremeno uvođenje mjere koja dodatno kažnjava prijevremeno umirovljenje, neće utjecati na dulji ostanak radnika i radnica u svijetu rada, već će isključivo rezultirati smanjenjem mirovina, što izgleda i jest cilj Vlade", navode iz Iskre.

Kako će ove katastrofalne odluke utjecati na radnice i radnike u kulturi nije teško predvidjeti, jer riječ je o sustavu koji je strukturalno prekaran, obilježen jednokratnim angažmanima nepredvidive dostupnosti, uz čestu prisilu rada "na crno" (osobito, primjerice, u glazbi), gotovo nepostojećom mogućnošću zapošljavanja u nekim područjima (poput suvremenog plesa), rezanjem javnih sredstava za financiranje redovne djelatnosti udruga i brojnim drugim faktorima koji ispunjavanje novih uvjeta za starosnu mirovinu čine nemogućim.

A sudeći prema njegovom trenutnom obliku, najavljeni Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti ovu će situaciju samo – pogoršati. U tom su smislu ključna dva njegova elementa – minimalni financijski cenzus za ostvarenje prava na uplatu doprinosa za obvezna osiguranja iz sredstava državnog proračuna, te kriterij "zamjetnog doprinosa hrvatskoj kulturi" kao konceptualna osnova novog zakona. Što se minimalnog cenzusa tiče, prema najavljenim kriterijima, tvrde iz Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, bez statusa bi ostalo 65% od oko 1300 umjetnica i umjetnika, što bi značilo i gubitak "privilegija" mirovine koja prema HZSU-u iznosi od 1200 do 1800 kuna.

Kategorija "zamjetnog doprinosa hrvatskoj kulturi" pak podrazumijeva da se oni koji žele dobiti status samostalnog umjetnika moraju etablirati, da moraju imati ozbiljan i prepoznat rad iza sebe – u prijevodu, da mora proteći nešto godina prije nego što mogu konkurirati za pravo na uplatu doprinosa. To znači da im "staž" počinje teći razmjerno kasno, što utječe na visinu mirovine. Riječ je o kategoriji koja, ukratko, znači da samo odabrani umjetnici među onima bez redovnog zaposlenja imaju pravo računati bar na nekakvu mirovinu. Međutim, i u njihovom slučaju ona ostaje u domeni ponižavajućeg.

Ministarstvo kulture očito nema namjeru ublažiti socijalne posljedice mirovinske reforme – novi je zakon, uostalom, na snazi od početka godine i moglo ga se uzeti u obzir, primjerice, pri izradi Nacrta prijedloga zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti – pa je ovo samo još jedan dokaz u nizu da se nezavisnu kulturu i umjetnost planski prepušta "prirodnoj" smrti zbog neprilagođenosti tržištu. Što prije radnice i radnici u kulturi shvate da je njihov rad ograničen istim ekonomskim i političkim okvirom koji guši radnice i radnike u supermarketima i tvornicama, to je veća vjerojatnost za uspješan otpor tim odlukama. Solidarno potpisivanje zahtjeva za raspisivanjem referenduma bio bi mali, ali važan korak u smjeru pružanja tog otpora.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 11.05.2019

VEZANE VIJESTI

Na tehnokratskoj giljotini

Piše: Lujo Parežanin
Reakcije ministrice i Ministarstva kulture na zahtjeve inicijative Dosta je rezova pokazuju osnovno nerazumijevanje uvjeta rada u umjetnosti i kulturi.

Zamjetan doprinos devastaciji kulture

Piše: Lujo Parežanin
Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti utemeljen je na toksičnom shvaćanju odnosa društva prema umjetničkom radu.

Sektorske specifičnosti i sistemske poveznice

Piše: Lujo Parežanin

Seminar O mogućnostima sindikalizma u kulturnom sektoru ponudio je elementarne pretpostavke za analitički ulazak u slojevito, pesimistično polje rada u kulturi.